NESTVARAN POTHVAT

Avantura života od 2500 km u brodiću s eBayja: Kad bi nas vidjeli, vikali bi ‘Oh, scheisse...‘

Domagoj Klasiček, Petar Klasiček i Boško Trošelj
 Luka Gerlanc/Cropix
Trojica avanturista na katamaranu su prošli šest država, četiri rijeke i 39 gradova

Minijaturni, crveni katamaran Hirondelle sporo prilazi golemoj riječnoj ustavi na rijeci Elbi, negdje u blizini njemačkoga grada Uelzena. Na moćnoj, širokoj rijeci kojom većinom plove veliki trgovački brodovi čija se težina mjeri u stotinama tona, ovaj sportski katamaran ostavlja dojam ljuske. Šef riječne ustave (Schleusenmeister) promatra ga dalekozorom s uzvisine i mrmlja si u bradu: “Oh, scheisse!”.

Schleusenmeister je čuo za crveni katamaran koji plovi pod imenom Starlight. Već nekoliko kolega javilo mu je da trojica “potpunih luđaka” plove malim katamaranom njemačkim rijekama i kanalima već danima, prolazeći putem mnoge riječne ustave. Schleusenmeister je ranije katamaran vidio samo na fotografijama. Takvi brodovi, naime, ne plove rijekama. Nijemci ih većinom sreću na Jadranu.

- Ukupno smo prošli oko 220 ustava, ali ova u Uelzenu je bila najveća. Po sistemu kompliciranosti činila mi se i najzahtjevnija. Kad dolaziš u ustavu, obično te zatvore i puste vodu, s kojom se ti zatim dižeš. No, ova ustava je funkcionirala kao akvarij i dizali su nas skupa s vodom. Morate shvatiti, taj čovjek koji zatvara vrata i diže ustavu, taj nije nikada niti vidio brod kao naš - komentira Boško Bobo Trošelj, jedan od trojice stalnih članova posade malog katamarana s kojim su unutar 60 dana prošli 2600 kilometara, ploveći iz Hamburga sve do Osijeka.

Putem su prošli čak šest država - Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju i Hrvatsku - kao i mnoge rijeke (Rajna, Majna, Elba, Dunav...) te velike gradove (Düsseldorf, Köln, Bonn, Frankfurt, Nürnberg, Beč, Bratislava, Budimpešta). Koliko je posada ovog broda upućena, nitko osim njih nije ranije napravio ništa slično.

- Mi već tri godine plovimo zajedno. Bobo, moj sin Perica i ja. Prvi zajednički brod kupili smo na smeću, a Bobo ga je sastavio svojim zlatnim rukama. Oplovili smo s njim čitav Jadran, nema gdje nismo bili, i onda se rodila ideja da otplovimo zajedno do Crnog mora, no trebali smo novi brod. Našao sam jednog na eBayu, bio je to naš katamaran Starlight, a nalazio se na vezu u gradu Bad Schwartau blizu Hamburga. Sjeo sam na bus i otišao po taj brod, koji sam mogao samo kaparirati, ali ne i platiti. Tom Nijemcu je to bilo simpatično, svidjela mu se činjenica da sam iz Hrvatske potegnuo po njegov brod. Prodao mi ga je, obećao sam mu platiti tih 4200 eura preko banke, tako je i bilo - prisjeća se Osječanin Domagoj Klasiček, nagrađivani vinar koji uz obale Dunava radi neke od najboljih hrvatskih merlota i cabernet sauvignona.

image
Petar Klasiček
Luka Gerlanc/Cropix

S Boškom Trošeljom upoznao se u Barić Dragi, malom ribarskom mjestu podno Jadranske magistrale odakle kuju svoje avanturističke planove.

- Barić Draga je centar svijeta - govore obojica o ovom mjestu koje broji pedesetak kuća i gdje zimi žive dvije-tri osobe. Ribar Bobo, koji je ranije oplovio svijet radeći na velikim teretnim brodovima, da bi se sklonio u Barić Dragu, jedan je od njih.

- Ovdje pravimo naše planove i onda idemo u avanture po svijetu - nastavljaju Klasiček i Trošelj, dodajući kako se Domagoj, jednom kada je isplatio onaj katamaran u Bad Schwartau, našao u problemu. Naime, trebalo je brod dovesti u Hrvatsku, a specijalni prijevoz za ovaj katamaran činio im se preskup. Klasiček je znao da su europske rijeke i kanali plovni te da je Njemačka povezana s Hrvatskom dugim riječnim putem.

- I onda, sjedili smo tu na verandi, a ja sam pitao Bobu: šta misliš, jel’ možemo mi to? On je odmah znao o čemu je riječ i samo mi je rekao: ajmo ća! - prisjeća se Klasiček.

- Ja sam cijeli život na moru. Sva sam ih prošao. Ali nikada nisam navigavao po rijeci. Nismo znali apsolutno ništa o tome. No, plovili smo već skupa morem, tako da smo imali samopouzdanja i odlučili smo se na avanturu. Brinuli smo se, naravno. Ne znaš di ideš. Pazi, kad prelaziš Atlantik onda znaš nešto, kopiraš tuđa iskustva, hvataš periode kad je lijepo vrijeme, ljudi su to napravili i pravila se znaju. A o ovome nismo znali ništa, ali počeli smo se navikavati prvog dana kad smo krenuli - prisjeća se Bobo Trošelj riječne avanture koja je počela 1. lipnja ove godine.

Nastavlja o tome kako su imali mnogo sreće jer su odlučili krenuti u ovu dugu plovidbu u doba korone, kada putnički brodovi ne voze. I katamaran Starlight je morao biti zadovoljan tom činjenicom, jer manje putničkih brodova na rijeci znači i manje valova. Inače, katamaran Hirondelle je sportski katamaran za utrke, vrlo rustična interijera. Ne postoji tu salon, kao niti kreveti. Nema interijera kao u turističkoj čarter-jedrilici. Rustični brod prvo su sedam dana preuređivali na vezu u Njemačkoj te pripremali za plovidbu. Iz Hrvatske su ponijeli Hondin motor od osam konja, malu ribarsku “pentu”, ali bez ručke.

Kako katamaran nema držač za motor, odnosno predviđeno mjesto na krmi, improvizirali su i zalijepili motor daktejpom. Držao je, kažu, cijelim putem. Komanda motora, rekli smo, nije postojala, pa su umjesto tvorničke komande stavili u motor držač od valjka za bojanje zidova. Grunfovska kombinacija je upalila i moglo se navigavati, kažu.

- Sve je bilo super do Elbe. Kada smo izašli na Elbu, shvatio sam da ovo što radimo nije šala. Rijeka je bila brza, moćna. Padala je i kiša, bili smo mokri do kože. Ma to mi je možda bio i najgori dan u životu, ali nismo pomišljali odustati. Šok je bio i dolazak na prvu ustavu, a na kraju smo ih prošli toliko da se ih se ne može prebrojati. Prošli smo i ispod više tisuća mostova, a putem smo susretali najneobičnije ljude. Ali, Elba je bila ništa spram Rajne. Kada dođeš na Rajnu i kada vidiš taj trgovački promet, teretne brodove, valove koji ne prestaju..., onda stvarno pomisliš, što mi tu radimo? - nastavlja Klasiček, a Bobo komentira brzinu kojom su plovili na brzim rijekama, posebno u slučajevima kada su plovili uzvodno.

image
Boško Trošelj
Luka Gerlanc/Cropix

- Imamo izvanbrodski motor od 8 konja i 2 cilindra, plovimo uzvodno. Rajna teče 8 kilometara na sat. Jasno smo mogli vidjeti kako na obali hoda jedna starica, vjerojatno ima umjetni kuk, možda i oba. Uglavnom, hodala je brže od nas, a mi smo taj dio puta išli oko 2 km/h. Bilo je to depresivno sporo. Ali, takva je riječna plovidba, još i s tim brodom. Svaki dan napraviš desetak kilometara, pa sutra opet - govori Bobo Trošelj, s kojim komentiramo i neobične susrete s ljudima na rijekama kojima su plovili. Bilo ih je mnogo, a “wassermenschen” su, govori Bobo, divni ljudi.

- Nijemci i Austrijanci koriste te svoje brodove, ali tako da plove 10 km uzvodno i nizvodno od mjesta gdje im je brod vezan. Tako provode vrijeme s familijom, a neki i žive na tim brodovima. Ali nitko od njih nije prešao 200 ustava, kao što smo učinili mi. Kada bi nas u Austriji pitali otkud dolazimo, i kad bismo mi rekli iz Hamburga, nitko nam nije vjerovao. Ali ti dobri ljudi žele čuti priču, pa te pozovu k sebi na roštilj, pa provedete vrijeme skupa i ideš dalje. Mnoge ljude smo tako upoznali i ta riječna Njemačka i ti ljudi koji žive uz rijeku, to nisu Nijemci na kakve smo navikli - govori Trošelj i dodaje (po tko zna koji put) da se njihova avantura ne može opisati novinskim tekstom. Previše je tu susreta, detalja, anegdota i incidenata. Prepričava jednu.

- Dolazimo u Beč. Tamo postoji marina za riječne brodove, ali malo je dalje od grada, pa bismo morali podzemnom do centra. Nije nam se dalo pa smo se privezali u policijsku luku u samom centru grada. Naravno, to je zabranjeno. Ali kada su ovi čuli otkuda plovimo, dozvolili su nam da tu vežemo brod koji sat - prisjeća se Trošelj, na čije se riječi nadovezuje Klasiček.

- Ej, a sjećaš se kad smo stigli u Bonn? Znači, dolazimo i vežemo se u centru uz neki veslački klub, ponašamo se kao da smo doma. Ljudi iz kluba dolaze, upućuju nas u marinu. Bobo skida kapu motora, kaže im da imamo kvar. To nam je bila standardna fora kad smo se trebali vezati negdje gdje ne smijemo. I sad, ljudi iz kluba nam pokazuju na ogromnu vilu, rezidenciju preko puta, na drugoj obali rijeke. Njemačka zastava bila je visoko istaknuta. Kazali su nam da je to zato što tamo ovih dana živi i spava kancelarka Angela Merkel. Ostali smo tako vezani neko vrijeme i nastavili put rijekom - prepričava Klasiček pa s obojicom komentiramo i riječne marine koje su susretali putem.

Dijele li ikakve sličnosti s jadranskim, morskim marinama? Nikakve sličnosti tu nema. To su male marine, nekoliko desetaka brodova, uvijek u rukavcu rijeke. Sam se vežeš, sam plaćaš uslugu. Euro i pol po metru broda. Mi smo plaćali 8-9 eura, a novac jednostavno ubaciš u kutijicu. U svakoj marini ima i frižider s pivama i vinom. Cijene su istaknute na njemu, i sam plaćaš ono što uzmeš. Naravno, kad smo došli u prvu, drugu marinu, ne samo da nismo plaćali nego smo pomišljali i uzeti frižider sa sobom. Ali ništa od toga. Nakon nekog vremena, postali smo pravi Nijemci - komentiraju Bobo i Klasiček, dok se najmlađi član posade koja je napravila jedinstven pothvat igra uokolo i veže nekakve čvorove sa špagama. Pravi mornar.

- Bilo mu je dosta na pola puta, pa smo ga poslali doma na dva tjedna, a kratko ga je zamijenila naša prijateljica Anđa. Perica se vratio s pridruženim članom posade, Leom, koji je neko vrijeme proveo ploveći s nama, no bio je brzo nazad. Najviše mu se svidio Prater u Beču i Bobini špageti bolonjez - nastavlja Klasiček, pa priča o tome kako su kuhali na obalama rijeke i jeli u restoranima usput, u marinama ili u gradićima i gradovima koje su posjećivali.

image
Domagoj Klasiček
Luka Gerlanc/Cropix

Na brodu nije bilo kuhanja jer sportski katamaran, jasno, nema kuhinju. Inače, plovni je put kroz Europsku uniju slobodan, nema granica na rijeci i nigdje se ne mora pokazati putovnica. Bliskih susreta s policijom je bilo, a čak su ih jednom htjeli i kazniti jer su zatekli da katamaran vozi Trošelj, a ne Klasiček koji ima potrebite isprave. Međutim, svaki put kad bi pri takvim i sličnim susretima ispričali otkuda dolaze i kamo su namjerili, omilili bi se policajcima koji su ih puštali na miru. Trošelj i Klasiček neprestano vade anegdote s dugačkog i zahtjevnog puta.

Doista, nemoguće ih je sve uvrstiti u novinski tekst. Ono što je sigurno jest da su rijetki prije njih pokušali slično: prijeći rijekama i kanalima čak 2600 kilometara, povezujući udaljene gradove kao što su Hamburg i Osijek. Jedan šef marine u Austriji, prepričavaju, rekao im je da ni za što slično nije niti čuo. Osim za jednog Turčina, prisjećaju se razgovora sa šefom marine, koji mu, međutim, nikada nije potvrdio da je dosegnuo Hrvatsku, što mu je obećao javiti. Spominju potom jedan susret u Slovačkoj.

- Dolazimo u malu marinu negdje prije Bratislave, vežemo se. Idemo direktno u restoran. Tu radi jedna mala plava i debeli kuhar. Njih dvoje sami u tom restoranu, a u marini nema mjesta za vezati brod. Pitamo ih možemo li se vezati za ponton restorana. Međutim, oni ne govore engleski, a mi slabi s njemačkim. Kaže nama kuhar, sad će nazvati gazdu restorana, on zna hrvatski jer ljetuje kod nas. I tako ja pričam s njim na telefon, molim ga da se vežemo, on meni kaže može, cijena je 38 eura. Ja ga pitam pa kako, dosad smo plaćali do deset eura po marinama za vez. Kaže on meni na perfektnom hrvatskom da njemu u Sukošanu uzmu 100 eura po noći za vezati brod od devet metara. Na kraju smo se nešto dogovorili, platili pola cijene, ostali još s njima piti i jesti čitavu noć - prisjeća se Bobo Trošelj.

Nakon šezdeset dana i 2600 prijeđenih kilometara, tročlana posada s najmlađim članom od osam godina stigla je u Osijek. Prvo su, kažu, otišli na pivo. Perica, učenik drugog razreda osječke osnovne škole Sv. Ana, koji je ljetne ferije iskoristio za riječnu avanturu, popio je sok. Sjedili su tako premoreni na osječkoj terasi gledajući u Dravu i zbrajali dojmove, i tek tada im je postalo jasno što su, zapravo, učinili povezavši Hamburg i Osijek minijaturnim sportskim katamaranom dimenzija 8 x 3 metra. Na kraju našeg razgovora iskreno prepričavaju da su više puta pomislili da neće uspjeti.

- Bilo je trenutaka kada smo htjeli potopiti brod i sjesti na autobus te se vratiti kući. Ali, ako je brod živ, ploviti se mora. Ne možeš potopiti vlastiti brod. Ovo nije kraj naših avantura, jer već planiramo iduću. Naime, brod bi trebalo dopremiti iz Osijeka u centar svijeta, Barić Dragu. Pa nećemo valjda cestom! Ići ćemo iz Osijeka Dunavom do Crnog mora, a zatim ćemo se cijelim putem okolo vratiti u Jadransko more i doploviti do Barić Drage, gdje ćemo privezati katamaran. Još bolje ćemo se pripremiti te ćemo ugraditi motor na brod, tako da ga više ne moramo lijepiti daktejpom - najavljuju avanturisti koje na kraju razgovora pitamo: zašto? Kome se dokazuju? Kolegama ribarima iz Barić Drage, ili možda sebi? Zašto bi čovjek sjeo u brod u Hamburgu i plovio sve do Hrvatske, kroz moćne rijeke, uske i opasne kanale? Zbog slave, zbog avanture?

Trošelj i Klasiček, međutim, imaju vrlo pragmatičan, jasan odgovor kojim završavaju naš razgovor: - Zbog plovidbe, prijatelju. Zbog plovidbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 03:33