ŽIVOTNA PRIČA STUDENTICE KOJU STIPENDIRA ANTE GOTOVINA Do svoje 15. godine živjela je u Dječjem selu Ladimirevci

Odrastala je u Dječjem selu Ladimirevci kod Osijeka u kojem su smještena djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Do svoje petnaeste godine ondje je živjela u SOS kući s drugom djecom i SOS mamom, a u srednjoj školi preselila se u Osijek, također u kuću unutar sustava.

Upisala je ugostiteljsko-turističku srednju školu, ni sama ne znajući čime se želi baviti. A onda je prije nekoliko mjeseci, dok je još pohađala četvrti srednje, naišla na obavijest Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), privatnog visokog učilišta, kojom javljaju o stipendijama za školarinu. Prijavila se, položila prijemni i osvojila njihovu stipendiju za trošak studijske godine.

Teški životni uvjeti

Troškove života, pak, pokrio je Rotary Club Zagreb Kaptol koji svake godine dodjeljuje novčane stipendije studentima, djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Rotary Club surađuje sa sponzorima i donatorima, jedan od njih je hrvatski general Ante Gotovina, upravo on je odabrao Mihaelu te joj pomaže iznosom od 1600 kuna mjesečno.

“Dobio je naše životopise i odabrao mene. To mi je velika čast”, kroz smijeh kaže 19-godišnja Mihaela.

Slaba veza s mamom

Dolazak u Zagreb bio je uzbudljiv, ali ne lagan. U pubertetu je, kaže, imala neku buntovnu fazu. Više joj odgovaralo društvo izvan doma, družila se s vršnjacima iz škole. U Dječjem selu bile su i njezine tri sestre; ponekad su zajedno posjećivale majku. Uvjeti i odnosi Mihaeli se, međutim, nisu sviđali, nije joj to odgovaralo. Izborila se da ne mora odlaziti majci, ionako je više vezana uz SOS mamu, toplo se nasmijala.

“Ne bih mijenjala djetinjstvo, ali kad prestaneš biti dijete, pitaš se kako i kamo dalje. Nakon Dječjeg sela i Osijek mi je bio velika novost. Kad je riječ o studiju, nisam znala što upisati, nisam bila upućena, nisam imala oslonac kao ostali, iznosi mlada studentica.

“Oklijevala sam da li bih se prijavila za stipendiju, bodrila me odgojiteljica, napominjala je da ne smijem propustiti životnu priliku.”

Stanuje u studentskom domu Lašćina. “Pomalo sam se plašila velikog grada, mislila sam da će mi biti teško napustiti Osijek, ali svidjela mi se promjena. Sve u Zagrebu je divno, nasmijala se djevojka pred kojom je život.

------------------------

Armin: Radio sam gluposti, iz problema me izvukao sport

Armin Abazi, 21-godišnji dečko iz Velike Gorice, trenutno je student prve godine Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rotary Club stipendira ga s 1600 kuna mjesečno, zbog čega je presretan, kaže mi, dok mu oči sjaje, pune mladosti i energije.

Tri razreda srednje škole Armin je proveo u Domu za odgoj djece i mladeži Dugave, u objektu u zagrebačkom Folnegovićevu naselju. Do svoje petnaeste godine živio je s obitelji u Velikoj Gorici.

“Nažalost, moja je obitelj disfunkcionalna, otac je pio, trenutno je u zatvoru, nadamo se da će se rehabilitirati. Otac je u ratu izgubio brata, pokleknuo je, pogubio se. Kad sam ušao u pubertet, obuzeo me višak energije. Radio sam gluposti, ponekad iz bunta, ponekad da bih preživio. Zato sam završio o domu za odgoj djece. Dobio sam dobar nalaz i šansu za rehabilitaciju”, prisjeća se Armin.

Boks i teška disciplina

U domu je ubrzo shvatio da će se morati promijeniti, inače će završiti pod težim mjerama. Uto su, kaže mladić, za odgojitelja dobili Gorana Šeketu, diplomiranog kineziologa i dobrog boksača. On je u Arminovu životu odigrao važnu ulogu.

Popravio ocjene

“Inače sam sportski tip, cijeli život sam trenirao nogomet u HNK Gorica, ali zbog nekog nedjela dobio bih zabranu treninga i dozvoljeno kretanje samo na relaciji škola-dom. Odgojitelj Šeki, kako smo ga zvali, u skromnoj teretani u domu organizirao je vrhunske treninge. To me trgnulo, pitao sam ga mogu li se pridružiti. Dopustio je. Krenuo sam opako trenirati. Sklekovi, trbušnjaci, boks, vreća. Prije škole, poslije škole, brutalno dobro. Šeki mi je postao uzor. I ostali odgojitelji su vrhunski, za njega sam se tada jako vezao.”

Imao je 16 godina, prestao je pušiti, piti, krenuo sa zdravom prehranom, počeo čitati knjige, popravio ocjene.

“Ja koji sam pao razred počeo sam dobivati odlične ocjene. Kroz sport sam se preporodio. Više mi nisu trebali konflikti. Ne mogu vjerovati koliko danas uživam u studiranju, čitanju, veseli me život”, kaže Armin.

U životnoj promjeni bodrila ga je i odgojiteljica Danijela Đurak, potaknula ga je da se prekvalificira i potom upiše fakultet. “Ja sam za to da svatko dobije šansu. Život me nije mazio, naučio sam se boriti. Upisao sam fakultet. Dosad nisam imao tatu, ali se nadam da će se i to promijeniti, zaključuje Armin.