ŽIVOT SA STIGMOM Vlatka (52): 'Prestala sam jesti, pričati, raditi... i završila na psihijatriji. Ali, sad živim punim plućima'

Prije oboljenja vodila sam sasvim običan, prosječan život. Diplomirala sam sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u roku, zaposlila se u obiteljskom obrtu kožne galanterije, udala se, rodila kćer. Dakle, živjela sam različite uloge (obrtnica, supruga, majka, dijete bolesnih i starih roditelja) i nastojala biti savršena u svakoj od njih, a koliko sam u tome uspijevala, to je druga priča. Uglavnom, silno sam se trudila ispuniti očekivanja okoline i svojih bližnjih u svakoj od tih pojedinih uloga.

Najbolja stvar

U Psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan u Jankomiru primljena sam 2007. pod dijagnozom povratno depresivnog poremećaja, u stanju teške kliničke depresije. 2003. godine prvi put sam potražila stručnu pomoć psihijatra u jednom zagrebačkom domu zdravlja i dobila dijagnozu depresije i anksioznog poremećaja. Sada imam 52 godine i živim život punim plućima, vrlo sam zadovoljna sama sobom, pa mirne duše tvrdim da je to što sam se prije 10 godina razboljela od depresije najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi u životu. Tada se s takvom tvrdnjom, naravno, ne bih složila. Neke moje prijateljice, koje su živjele slično kao i ja, oboljele su od karcinoma, pa smatram da sam imala sreće.

Godine psihoterapije

Liječila sam se na 10. odjelu PB-a Sveti Ivan u Jankomiru četiri puta po tri mjeseca kroz dvije godine, a potom još sedam godina išla na grupnu psihoterapiju na istom odjelu. Dan u bolnici izgleda otprilike ovako: buđenje u 7, tjelovježba, doručak pa grupna psihoterapija, ručak, terapijska zajednica, pa radno okupacijska terapija do 16 sati poslijepodne. Vrlo je intenzivno i zahtjevno, tako da se poslijepodne i navečer osjećate potpuno iscijeđeni i umorni. Osoblje na odjelu, kao i sestre, tehničari i liječnici odnosili su se prema meni kao ljudskom biću s punim poštovanjem. Ljudi imaju predrasuda kada čuju za Jankomir, kažu “pa to je ludnica na kraju grada” i pretpostavljaju da se tamo odvijaju scene kao u filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”.

Kad bih vikendom odlazila kući i susretala se s prijateljima, u početku su svi htjeli znati kako je tamo, što mi tamo rade, uvjereni da to mora biti nešto strašno. Kad bih im opisala svoj dan, izgledali su malo razočarano, da bi potom zaključili da ni njima ne bi bilo loše poraditi na sebi na nekakvoj sličnoj psihoterapijskoj grupi.

Prije 10 godina u relativno kratkom periodu izdogađale su mi se životne situacije s kojima se jednostavno nisam znala nositi. Teška bolest i smrt oca, teška bolest majke, posao koji se mora odraditi, suprug na liječenju od alkoholizma i briga o djetetu. Svatko od njih trebao je moju podršku i pomoć, nastojala sam svima ugoditi, a nekako se činilo da nitko nije zadovoljan.

Propadanje u kaos

Osjetila sam silnu potrebu za razgovorom s nekim stručnim i neutralnim da mi pomogne rasplesti kaos u koji sam propadala. Prijatelje nisam htjela opterećivati svojim problemima, nisam nikome htjela dosađivati pa sam odlučila otići psihijatru u dom zdravlja. Nadala sam se iskrenom i otvorenom razgovoru, potpori u nastojanju da si možda malo drugačije posložim prioritete. Bilo me užasno sram i nikome nisam o tome pričala, čak nisam htjela da doktorica opće prakse zna da idem psihijatru.

Zbog toga sam i odabrala obližnji dom zdravlja gdje sam mogla doći kod specijalista bez uputnice. I dobila sam dijagnozu, antidepresive i anksiolitike. Pa sam zaključila da psihijatri s ljudima razgovaraju samo u američkim filmovima i krenula piti terapiju i nositi se sa svojim životom kako znam i umijem. U početku je bilo dobro. Tablete koje sam dobila dale su mi osjećaj blaženog mira, pa sam sasvim dobro funkcionirala. Samo što mi je s vremenom trebalo sve više tableta da bih postigla osjećaj smirenosti. Znala sam u kojim ljekarnama u gradu ne lupaju na poleđini žig da ste digli tablete za taj mjesec, pa sam si napravila solidnu zalihu, a psihijatrica mi je uredno pisala nove recepte i sve se činilo u redu.

Kako voljeti sebe

Do trenutka kada niti ogromna dnevna količina anksiolitika više nije bila dovoljna da mogu djelotvorno i smireno funkcionirati. Nervoza, strah, nesanica, dezorijentiranost, sve me to uplašilo dovoljno da svoju zalihu bacim u smeće i odlučim ne uzimati više ništa. Odluka me koštala tri mjeseca ovisničke krize koju sam nekako prebrodila. Da bi 2007. godine digla ruke od sebe i svog života i jednostavno prestala raditi, jesti, prati se i razgovarati, što me je dovelo u Jankomir.

U Jankomiru su mi dali tablete, kombinaciju antidepresiva, stabilizatora raspoloženja i anksiolitika. Ali su mi također rekli da tablete nisu jedini lijek za moju bolest i preporučili mi paralelno psihoterapiju, na što sam pristala. Kroz dugih sedam godina naučila sam puno o sebi. Dvije godine mi je trebalo da shvatim da voljeti sebe ne znači da si sebičan.

Naučila sam s vremenom voljeti i one dijelove sebe za koje su me u djetinjstvu učili da nisu dobri, pa sam ih kod sebe zamrzila. Naučila sam da je nemoguće udovoljiti svima i da imam pravo zauzeti se za sebe, postaviti granice i naprosto bez grižnje savjesti reći ne. Naučila sam prihvaćati druge onakvima kakvi jesu, umjesto da ih pokušavam mijenjati i još se k tome ljutiti na njih što nisu onakvi kakvi bi po meni trebali biti. I naučila sam da uvijek imam pravo na izbor, kada već druge ne mogu promjeniti, mogu se ja prema njima drugačije ponašati. I na kraju, naučila sam preuzimati odgovornost za svoje postupke.

To mi se čini najvažnijim u cijeloj priči o ozdravljenju. Jedno vrijeme sam se uživjela u ulogu žrtve, u smislu jadna ja, što mi se sve u životu dogodilo, svi su mi bili krivi, žalila sam samu sebe i prihvaćala da me drugi sažalijevaju. Trebalo mi je dosta vremena i tapkanja u mjestu da izaberem prestati glumiti žrtvu i, kad sam to uspjela, put ka ozdravljenju bio je otvoren. Uz psihičke bolesti obično se veže velik broj stigmi i predrasuda. I sama sam se stidjela priznati da idem psihijatru u dom zdravlja jer mi je bilo važno što će okolina o meni misliti. U međuvremenu sam naučila da će okolina o meni misliti ono što ja o sebi mislim, tako da nemam problema s tim da u javnosti pričam o svojem iskustvu.

Strah od diskriminacije

Ako me netko želi stigmatizirati, to je njegov problem, a ne moj. Da me u početku nije bilo toliko sram, bolje bi se raspitala kojem psihijatru da se obratim, pa bi se možda i prije oporavila. Poznajem neke ljude, uglavnom moje generacije, koji se srame potražiti stručnu pomoć zbog straha od stigme.

Tijekom liječenja, kako nisam tajila da se liječim na psihijatriji, dešavale su mi se neke tragikomične, u biti dosta neugodne situacije koje su mi danas kad o njima pričam smiješne. Ali isto tako nakon prvobitnog šoka ljudi bi me znali sramežljivo pitati o tome kako je tamo u “ludnici”, a zatim bi osjetili potrebu podijeliti sa mnom neki svoj problem.

Jedna sam od osnivačica Ludruge i trenutačno predsjednica udruge. Iako sam po struci profesorica sociologije, 25 godina radila sam u obiteljskom obrtu iz potrebe da zadovoljim očekivanja okoline, tako da se profesionalno nisam realizirala. Mislim da se ništa u životu ne dešava slučajno, pa je mene iskustvo bolesti dovelo do prilike da napokon uživam u onome što radim.

Svatko od nas ima svoj put, iz mojeg iskustva članovi Ludruge izabrat će za sebe ono što im se čini korisnim, kao što i ja iz njihovih iskustava to činim za sebe.

Na taj si način međusobno pomažemo, zajedno vježbamo život i u tome je ljepota Ludruge.