Vlada želi kune od pušenja, ali ne da kune protiv pušenja

Dodatni porez na cigarete za spas hrvatskog zdravstva! Da ili ne? Dvojba je to koja se već neko vrijeme provlači kroz javnost, a odgovor ovisi o tome tko je sugovornik. Pušači i duhanska industrija očekivano tvrde da će ih to uništiti “jer već ionako plaćamo najskuplje cigarete u Europi u odnosu na primanja”, a oni kojima je dosta “pušačkog terora”, crnih brojki o smrtnosti i povećane potrošnje u zdravstvu na koju direktno utječu cigarete rado bi da je duhan “skuplji od zlata”. Aktualizirala se ta dilema i u raspravi o proračunu za iduću godinu ne bi li se namaknule dodatne kune za zdravstvo u kojem dugovi poprimaju alarmantne razmjere i stigli su do čak 8,2 milijarde kuna.

U toj kakofoniji za i protiv dodatnog poreza na cigarete “za spas zdravstva” teško se probija puno veći problem - onaj o godinama nepromjenjivom broju pušača u Hrvatskoj dok u većini zemalja EU duhanska industrija gubi bitku. Naprosto, pušenje je u nas “pitanje ljudskih prava, umjetničkog izražavanja”, a nerijetko i “ispušni ventil” za frustracije raznih vrsta, od nezaposlenosti do niskih plaća, ludog šefa, lošeg obrazovnog sustava... Sve samo da se ne takne u “pravo na pušenje”.

Naime, Hrvatska je i dalje, unatoč svim zdravstvenim i ekološkim europskim i svjetskim pokretima koji su maksimalno “ogadili” pušenje i učinili ga društveno nepoželjnom ovisnošću, jedan veliki “rafung” iz kojeg 24 sata dnevno suklja dim cigareta više od trećine njezinih odraslih građana. Može se zapravo reći da se po pitanju smanjenja broja pušača u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina nije ništa pomaknulo pa se i dalje godišnje proda 400 milijuna kutija cigareta, od posljedica pušenja umire oko 10.000 do 12.000 ljudi, a za liječenje pušača potroši gotovo dvije milijarde kuna. Posljedica je to činjenice da je prevencija pušenja u Hrvatskoj šaptom pala odavno, da se “o tome uglavnom ne govori”.

Naime, sad već davnih devedesetih krenule su obećavajuće preventivne akcije “protiv cigareta”, točnije za smanjenje broja pušača u Hrvatskoj. Čak je i u državnom proračunu tih godina bilo kuna “protiv pušenja”, odnosno akcija koje su trebale prije svega smanjiti broj pušača među mladima. Umjesto silaznom putanjom, pušačka je populacija godinama rasla, posebno među mladima i ženama, pa je danas taj problem velik “kao brdo”, a rezultat je da je Hrvatska među zemljama EU-a u samom vrhu po broju prodanih cigareta s trendom rasta pušača, a po broju umrlih od raka pluća i bronha odmah iza Mađarske.

Fijasko u provedbi

To i ne treba čuditi jer je nekoliko zakonskih pokušaja ograničavanja uporabe duhana u javnim prostorima, kao i zabrana prodaje cigareta mlađima od 18 godina, doživjelo pravi fijasko u primjeni. Dapače, neki su zakonski prijedlozi umrli već u začetku. Primjerice, pokušaj zabrane pušenja u kafićima digao je 2008. godine na noge ugostitelje koji su uvjerili tadašnju vladu da bi zabrana “uništila njihovu egzistenciju”, odnosno opustošila kafiće. Političari su reterirali i ponudili nepušačima “jaku ventilaciju” koja će “čistiti zrak”.

Naravno da od te ponude nije ostalo ništa i danas se u hrvatskim kafićima “reže dim”, a inspekcija uglavnom ostaje slijepa i gluha. S mnogo napora cigaretama su ipak zatvorena vrata restorana i zasad bez šanse da se u njih vrate. Zakonske odredbe da se na radnome mjestu ne puši relativno su zaživjele, ali promidžba nepušenja gotovo je umrla.

Upravo zato prijedlog o većem porezu na duhan, ako se usvoji, trebao bi namjenski završiti u preventivi jer će se jedino tako smanjiti i potrošnja za liječenje, a dijelom bi se zbog više cijene cigareta smanjila potrošnja. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da svako povećanje cijene cigareta za 10 posto smanji potrošnju duhana za oko 3 do 4 posto. To je dodatni argument kojim se uz snažnu edukaciju pokušava odvratiti pušače od cigareta, a prije svega naučiti mlade da cigareta nema mjesta u njihovu životu.

Zastrašujuće brojke

Tako je pušenje u velikoj mjeri izopćeno iz popisa poželjnog ponašanja razvijenih zapadnih zemalja. Kod onih koji su uspjeli smanjiti ovisnost svojih građana o pušenju cijena cigareta drastično je porasla od devedesetih godina. Dok je u Hrvatskoj cijena kutije cigareta 1993. bila 1,2 eura i stigla do trenutnih 2,5 eura u većini zapadnih zemalja s dva eura poskupjela je na 7,3 eura, s tendencijom daljeg rasta. Primjerice, Australija, koja je primjer dobro organizirane prevencije protiv pušenja pa iz godine u godinu imaju sve manji broj umrlih od raka pluća i bronha, cijenu kutije cigareta od 25 komada drži na četrdesetak dolara!

Time su uspjeli “nagovoriti” neke da uopće ne puše, a pušače da smanje broj kutija. Za razliku od Australije, gdje od raka pluća i bronha umire 43 građana na 100.000 stanovnika, u Hrvatskoj umire gotovo tri puta više Hrvata. Ipak, te zastrašujuće brojke nisu dovoljan motiv za ozbiljnu objavu rata pušenju. Naravno, nije opasnost samo rak pluća, nego i druge zloćudne bolesti koje imaju poveznicu s pušenjem poput kardiovaskularnih.

No sviđalo se to, primjerice, proizvođačima ili ne, do kraja ove godine Hrvatska mora po europskom naputku povećati trošarine na cigarete koje ne smiju biti manje od 90 eura za 1000 komada, a trenutno one iznose 84,82 eura. Riječju, od početka 2018. pušači će plaćati najjeftinije cigarete dvije kune više po kutiji!

Nema čudesnog lijeka

Stručnjaci kažu da ima mnogo razloga da se cjelokupna buduća poskupljenja cigareta uplaćuju direktno na račun HZZO-a s obzirom na zdravstvene posljedice koje uzrokuje duhanski dim. Naime, i po postojećim zakonskim odredbama trećina trošarina na cigarete ili oko 1,4 milijarde trebala bi stići u zdravstveni proračun svake godine. No to se ne događa pa zdravstvo jedva dobije petinu tog iznosa. Predlagači nove koncepcije ubiranja “duhanskog poreza” kažu da bi točno određeni iznos od kutije cigareta trebao biti namjenski i direktno se uplaćivati HZZO-u. Tvrde da bi se postupnim povećanjem “zdravstvene kune” kroz tri godine došlo do pet kuna, odnosno oko 1,8 milijardi “friškog” novca.

Međutim, činjenica je da sve to neće pomoći sustavu ako se u Hrvatskoj više brige ne posveti prevenciji, i to ne samo pušenja. Naime, tek dvadesetak kuna godišnje po stanovniku troši se na prevenciju, što sigurno nije dostatno za ozbiljan rad, pa onda ne čudi da iz godine u godinu sve više trošimo na skupe lijekove za koje se u desetak godina proračun povećao deset puta. No kad se bolest pojavi, a osobito kad se otkrije u poodmakloj fazi, nema lijeka koji će učiniti čuda. Bogati su to davno shvatili i istjerali cigarete iz “svoje butige”. Što čeka Hrvatska?