ODGOJ

Tko odlučuje: roditelji ili djeca?

 Martina Dumić Balvan
U obiteljima odlučuju roditelji, a u vrtićima i školama odrasli

Djeca su bogata životnom mudrošću, ali im nedostaju znanja o životu i uvjetima u kojima se živi, a koja su nužna za preuzimanje vodstva. Djeca se, bez dvojbe, osjećaju najbolje kada odluke donose roditelji.

Važno je, dakako, što roditelji odluče, ali je za zdravlje djece i njihovu dobrobit najvažnije kako o tome odlučuju. Od velike je važnosti donose li roditelji odluke na diktatorski način, demokratski, kruto, fleksibilno, jesu li promjenjivi poput vjetra ili su njihove odluke naprosto logične.

I djeca i odrasli najviše vole kada je odluka između njih što je moguće više usuglašena. Preduvjet da se u tome uspije jest da roditelji prethodno promisle o vrijednostima na kojima žele graditi obitelj. Nekih smo vrijednosti potpuno svjesni, dok druge uopće ne primjećujemo. Formuliramo ih rijetko, ali ih riječju i djelima neprestano izražavamo: Dijete mora slušati svoje roditelje jer oni znaju najbolje.

U demokratskom okruženju i dijete sudjeluje u odlučivanju.

• Najvažnije je da dijete nauči vjerovati u Boga.

• Najvažnije je da dijete stekne povjerenje u sebe.

• Najvažnije je da se dijete nauči odgovornosti i poštovanju prema prirodi.

• Najvažnije je da dijete postiže dobar uspjeh u školi.

Do većine navedenih vrijednosti, kao potpuno utemeljenih, držala je i prethodna generacija, a roditelji su bili sigurni u odlukama stoje pravo, a što krivo. Otada se naše znanje o djeci neizmjerno povećalo i sada mnogo više znamo o tome kako se djeca formiraju i što je potrebno da bi se najbolje razvila. Mnogo toga što su naši roditelji ili bake i djedovi smatrali dobrim za djecu kasnije se pokazalo pogrešnim.

Moderni roditelji nalaze se pred višestruko složenim zadatkom kada donose odluke u ime djece. Važno je da roditelji odlučuju, ali je važno da njihove odluke pružaju djeci stoje moguće bolje uvjete za razvoj. To među ostalim znači da se roditelji u velikoj mjeri moraju odreći moći koju su tradicionalno imali, a da se pri tom ne oslobode dužnosti onih koji vode. Riječ je o vrlo tešku zadatku za koji su roditelji rijetko unaprijed pripremljeni, zadatku koji zahtijeva spremnost na zajedničko učenje s djecom sve dok ona ne odrastu.

Taj proces obostrana učenja neminovno vodi do sukoba i frustracija. Obje će se strane gubiti i srditi, biti nesretne i frustrirane, i upravo tako treba biti. Sukobi između djece i roditelja ne znače da roditelji loše obavljaju svoj zadatak. I djeca i odrasli u sukobima uče, a u uspješnim obiteljima odgovornost za sukobe preuzimaju roditelji.

Kada roditelji prebace krivnju na djecu, riječ je o neodgovornu vođenju koje izaziva nove i još destruktivnije sukobe.

Izvor: Ovo sam ja! Tko si ti?, Jesper Juul

www.cuvarkuca.hr

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 12:47