SVE VEĆI PROBLEM

SPECIJALNI IZVJEŠTAJ O CIJEPLJENJU Zahvaća li i RH antivakcinalna histerija? Ugledna pedijatrica iz Zagreba: Zašto odbijam liječiti necijepljenu djecu

Ilustracija
 Goran Šebelić / CROPIX

Više od 2000 oboljelih u Italiji te 5000 oboljelih u Rumunjskoj, od čega 25 preminulih, trenutna je tragična bilanca epidemije ospica. Iako je ta visokozarazna bolest zahvaljujući cijepljenju na Zapadu gotovo postala zaboravljena, posljednjih godina svjedočimo sve češćim epidemijama koje nerijetko završavaju smrtnim ishodom jer ospice snažno narušavaju naš imunološki sustav. Iako je cijepljenje jedno od najvećih medicinskih dostignuća koje nam je pomoglo da iskorijenimo mnoge teške bolesti, posljednjih 15-20 godina u SAD-u i razvijenim europskim zemljama snažno je ojačao antivakcinalni ili pokret protiv cijepljenja. Okidač za to bila je kontroverzna studija britanskog gastroenterologa dr. Andrewa Wakefielda objavljena 1998. godine u uglednom Lancetu, u kojoj se sugeriralo da kombinirano cjepivo MMR (ili MoPaRu) protiv ospica, zaušnjaka i rubeole može izazvati Chronovu bolest i autizam.

Iako su navodi studije vrlo brzo pobijeni, a ona kasnije i povučena iz Lanceta, nastala je panika među roditeljima koja i danas traje. Antivakcinalni pokret najprije je ojačao u Americi, gdje su pripadnici nekih vjerskih skupina iz religijskih razloga i ranije odbijali cijepiti djecu, a zatim u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, itd. S vremenskom zadrškom od desetak godina i u Hrvatskoj su se počeli javljati antivakcionalisti.

Vremenski odmak

- Kad sam počinjao svoju stručnu karijeru, tu i tamo bih sreo dijete koje je bilo nepotpuno cijepljeno iz više-manje opravdanih medicinskih razloga. Mi danas imamo svaki dan u ambulanti barem jedno dijete koje ili nije uopće cijepljeno ili je cijepljeno samo u rodilištu. Iako je broj ljudi koji ne žele cijepiti svoju djecu danas veći nego prije 10 ili 15 godina, smatram da zasad razmjeri antivakcinalnog raspoloženja u Hrvatskoj još nisu zabrinjavajući. Jer većina ljudi kod nas želi cijepiti djecu - kaže prof. dr. Goran Tešović, pročelnik Zavoda za infektivne bolesti djece na Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.

- Kad se susretnem s necijepljenim djetetom, pokušavam doznati što je razlog tome. Ako roditelji, koji su često obrazovani ljudi, čvrsto kažu da su tako odlučili, ne pokušavam ih odgovoriti jer je to njihov čvrsti svjetonazorski stav i oni ga neće promijeniti pod mojim utjecajem. Druga populacija su ljudi koji oklijevaju, nisu sigurni i možda bi cijepili protiv nekih bolesti, a protiv drugih ne. Kod tih ljudi savjetovanje i razgovor imaju smisla, a oni čine značajno veću skupinu od ove prve - objasnio je Tešović koji smatra da razlozi za odbijanje cijepljenja kod hrvatskih roditelja nisu religijske nego filozofske i pseudoznanstvene prirode.

Iako je u Hrvatskoj procijepljenost djece još uvijek generalno dobra, u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ) posljednjih nekoliko godina primjećuju pad cjepnih obuhvata.

Upitna istraživanja

- Ako se takav trend nastavi, moglo bi doći do povratka epidemija bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem. Ovakav trend je sigurno velikim dijelom posljedica i djelovanja predstavnika antivakcinalnog pokreta koji cijepljenje smatraju potpuno nepotrebnim i prozivaju da se djeca neopravdano izlažu potencijalnim rizicima, odnosno štetnim učincima cijepljenja - rekla je dr. Vesna Višekruna Vučina, voditeljica Odsjeka za koordinaciju, nadzor i evaluaciju Programa cijepljenja s registrom nuspojava cijepljenja.

- S jedne strane, antivakcinalisti se pozivaju na rezultate često upitnih znanstvenih istraživanja koje se unaprijed odbija metodološki analizirati kako bi se objektivno utvrdila težina i vjerodostojnost argumenata koji se nekritički i neetički koriste. S druge strane, oni svjesno zaobilaze statistiku o broju oboljelih prije i nakon uvođenja cijepljenja u Hrvatskoj koja vrlo jasno pokazuje i dokazuje učinkovitost i uspjeh cijepljenja kao javnozdravstvene mjere. Širenje pogrešnih i neutemeljenih informacija o cijepljenju stvara strah i nepovjerenje kod roditelja, šire javnosti, pa čak nerijetko i u dijelu struke, što je vrlo zabrinjavajuće i može imati potencijalno opasne posljedice - dodala je Vesna Višekruna Vučina. Naglasila je kako bi primjeri, poput spomenute epidemije ospica u Španjolskoj i Italiji, te tragična smrt od difterije necijepljenog dječaka u Španjolskoj prije dvije godine, kao i nedavni slučaj necijepljenog dječaka u Sloveniji koji je zbog tetanusa završio na respiratoru i jedva preživio, trebali biti ozbiljno upozorenje. Iz HZJZ-a napominju kako se posljednjih godina bilježe znatne razlike u procijepljenosti ne samo među županijama, nego i lokalno unutar pojedinih županija. U nekim županijama, primjerice Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj, pad cjepnog obuhvata posljednjih godina postao je zabrinjavajući.

- Kao predsjednica povjerenstva za cjepiva Hrvatske na nekoliko sam nivoa upozorila da Dalmacija ima sramotno niski postotak procijepljenosti djece. Primjerice, u Zagrebu je procijepljenost djece protiv ospica preko 95 posto, a u Dalmaciji 50-60 posto, što je jako opasno zbog velikog priljeva turista. Postoji i problem s nekim pedijatrima u Dalmaciji koji necijepljenoj djeci daju potvrdu da su cijepljena. Mislim da bi takve pedijatre trebalo sankcionirati jer ne rade prema zakonima struke - rekla je dr. med. spec. ped. Marina Lichter Štajduhar iz Doma zdravlja Centar u Zagrebu. Ta ugledna pedijatrica privukla je pozornost medija svojim stavom da ne želi liječiti djecu čiji roditelji odbijaju cijepljenje.

- Nastojim roditeljima argumentirati zašto je važno cijepljenje. Uvijek im dam desetak dana vremena da razmisle, a onda imaju mogućnost ili cijepiti dijete ili uzeti karton i otići drugom pedijatru. Jer kako možemo izgrađivati uzajamno povjerenje ako roditelji ne vjeruju da želim dobro njihovoj djeci u preventivnom smislu? Prevencija je najkvalitetniji i najjeftiniji način liječenja, a cijepljenjem je u 20. stoljeću spašeno više života nego ostalim medicinskim zahvatima - rekla je Marina Lichter Štajduhar. Osvrnula se i na nedavni slučaj iz svoje prakse.

Odgovornost roditeljima

- Suočila sam se s jednom majkom koja ne želi cijepiti svoje dijete makar ga je već dva puta cijepila. Pritom ne želi ni potpisati da ne želi cijepiti svoje dijete. Rekla je da ga ne želi cijepiti, ali ne želi ni preuzeti odgovornost za necijepljeno dijete. Ja bih sada trebala prijaviti tu gospođu sanitarnom inspektoru. No, zar je dužnost nas pedijatara da vodimo sudske sporove s roditeljima? Pritom treba imati na umu da je kazna zbog necijepljenja djeteta za roditelje oko 2000 kuna, a kazna za liječnika, koji nije proveo protokol, u slučaju da je posljedica necijepljenja neka teža, iznosi 40.000 kuna - istaknula je Marina Lichter Štajduhar koja smatra da roditelji trebaju preuzeti odgovornost za zdravlje djeteta.

- Mi smo u suradnji s Ministarstvom zdravstva napravili pravni dokument u kome su roditelji trebali potpisati da snose pravnu odgovornost ako se dijete u životu razboli jer ga nisu htjeli cijepiti. Primjerice, ako neko muško dijete ostane trajno sterilno jer ga roditelji nisu htjeli cijepiti protiv zaušnjaka. Ili, ako žena rodi malformirano dijete jer se u trudnoći razboljela od rubeole protiv koje je roditelji nisu htjeli cijepiti. No, nitko od roditelja to nije htio potpisati pa smo povukli dokumente - rekla je Marina Lichter Štajduhar.

Naši sugovornici osvrnuli su se i na neke medijske napise po kojima Hrvatska i Slovenija prednjače u EU po ekstenzivnom programu cijepljenja. - U obveznom Programu cijepljenja u RH cijepi se protiv deset bolesti: tuberkuloza, difterija, tetanus, hripavac, dječja paraliza, infekcija uzrokovanih Hemofilusom influenzae tipa b, hepatitis B, ospice, zaušnjaci i rubeola. Protiv nekih bolesti cijepi se u više navrata da bi se postigao potreban imunološki odgovor. Tako se npr. u prvoj godini života djeca cijepe u sklopu primarnog cijepljenja s tri doze protiv difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, Hib-a i hepatitisa B kombiniranim cjepivom, tzv. ‘6u1’ cjepivom, a kasnije se docjepljuju kako bi se održala potrebna zaštita - rekla je Vesna Višekruna Vučina.

- Djeca se cijepe u onoj dobi u kojoj su najranjivija za određene bolesti, tj. u dobi u kojoj su te bolesti obično češće i u pravilu praćene težom kliničkom slikom i komplikacijama, od kojih neke potencijalno i smrtnim ishodom. Ne smatramo Program cijepljenja preopširnim, štoviše druge zemlje imaju u svojim programima i cijepljenje protiv pneumokokne bolesti, rota virusa, vodenih kozica koje naša zemlja u programu nema - dodala je Vesna Višekruna Vučina. Istaknula je da je cijepljenje u Hrvatskoj neupitno dovelo do opadanja pobolijevanja od onih bolesti protiv kojih se cijepi.

- Samo letimičan pogled na učestalost pojedinih bolesti u Hrvatskoj prije i nakon što se počelo cijepiti protiv njih pokazuje da u Hrvatskoj više nema oboljelih od dječje paralize i difterije, da djeca više ne umiru od neonatalnog tetanusa, milijarne tuberkuloze, tuberkuloznog meningitisa ni ospica, da je učestalost hripavca višestruko smanjena, a ospice i rubeola su pred samom eliminacijom - naglasila je dr. Višekruna Vučina.

Jedna od glavnih primjedbi antikvakcionalista je da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u Europi koja ima obavezan program cijepljenja. O obaveznom cijepljenju oglasio se i Ustavni sud koji je krajem ožujka 2014. godine odbio prijedlog za ocjenom ustavnosti obvezne imunizacije djece te odlučio da o cijepljenju djeteta u Hrvatskoj roditelji ne mogu samostalno odlučivati.

Opasnost za drugu djecu

No, roditelji koji se protive cijepljenju ne odustaju. Stoga je Ured pravobraniteljice za djecu “zatrpan” upitima o pravnoj utemeljenosti odluka vrtića i škola da ne primaju djecu koja nisu cijepljena.

- Uvjetovanje upisa u dječje vrtiće i škole dokazom o tome da je dijete cijepljeno obveznim cjepivima praksa je u mnogim zemljama, ne samo u Hrvatskoj. Necijepljeno dijete u dječjem vrtiću, odnosno u školi, može predstavljati opasnost za drugu djecu, ponajprije onu koja se zbog zdravstvenih kontraindikacija ne mogu cijepiti - rekla je pravobraniteljica za djecu doc. dr. Ivana Milas Klarić.

- Obveznost cijepljenja djece određenim cjepivima utemeljena je i u Konvenciji o pravima djeteta koja obvezuje sve države da osiguraju pravo svakom djetetu na uživanje najviše moguće razine zdravlja. Stoga sam već u više prilika isticala da roditelji koji odbijaju obvezno cijepljenje djeteta, protiv bolesti utvrđenih Programom obveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi, uskraćuju svojem djetetu pravo na zdravlje. Time također ugrožavaju i drugu djecu - dodala je Ivana Milas Klarić. Istaknula je kako proteklih godina u Uredu dobivaju sve više prijava o roditeljskom odbijanju cijepljenja, ali javljaju se i dječji vrtići i sve češće roditelji koji su protivnici obveznoga cijepljenja.

- Takav trend smatramo opasnim za dosegnutu razinu dječjih prava. Protivnici cijepljenja uglavnom se selektivno pozivaju na propise ne vodeći računa o zaštiti dobrobiti i najboljeg interesa djeteta. Primjerice, pogrešno se pozivaju na prava pacijenata, ne vodeći računa o tome da nije jednaka pozicija odraslog pacijenta koji sam odbija neki medicinski zahvat za sebe i onoga koji to čini za nekog drugog, primjerice za svoje dijete, te mu time svojom voljom uskraćuje neki medicinski postupak. Ako ne postoje medicinske zapreke da neko dijete primi obvezno cjepivo, a roditelji ipak odbijaju cijepljenje, tada zapravo možemo govoriti o zanemarivanju roditeljskih dužnosti. To u nekim državama može rezultirati i vrlo ozbiljnim sankcijama za roditelje - od novčanih pa i do zatvorskih kazni koje se mogu izreći roditeljima, što je, primjerice, propisano u Francuskoj - naglasila je Ivana Milas Klarić.

Naši sugovornici smatraju kako antivakcionalisti često iznose teorije zavjere oko interesa farmaceutske industrije. Tako se često čuje kako se obavezni programi cijepljenja forsiraju jer farmaceutska industrija na cjepivima ostvaruje najveću zaradu.

- To nije istina. Od ukupnog kumulativnog profita farmaceutske industrije samo tri posto otpada na cjepiva. To znači da farmaceutska industrija u svemu drugome zarađuje puno više nego na cjepivima - ustvrdio je Tešović. Osvrnuo se i na manipulacije oko neobaveznog cijepljenja u nizu zemalja EU.

- Ima zemalja u kojima deklarativno nijedno cijepljenje nije obavezno, a gotovo svi se cijepe protiv svega. Primjer za to su Izrael i Finska, visokorazvijene zemlje koje imaju gotovo savršeno uređen zdravstveni sustav i gdje nijedan antigen nije obavezan, a cjepni je obuhvat značajno veći od 90 posto. Valja istaknuti da neke zemlje u kojima cijepljenje nije obavezno imaju indirektno kažnjavanje ili sankcioniranje za one koji nisu cijepili svoju djecu. To znači da ih se materijalno obeshrabruje u toj ideji jer imaju veći porez, imaju manje dječje doplatke ili ih uopće nemaju, ne mogu upisati djecu u javne vrtiće i škole. Te se činjenice svjesno i namjerno prešućuju kada se govori o neobaveznom cijepljenju - naglasio je Goran Tešović.

Nismo dovoljno prosvijetljeni

Marina Lichter Štajduhar, pak, smatra da bi Hrvatska u budućnosti trebala slijediti neke modele visokorazvijenih europskih zemalja i Amerike.

- U SAD-u ne možete dobiti ni bolovanje ako je dijete bolesno, a tu ste bolest mogli prevenirati cijepljenjem. U visokorazvijenim zemljama Europe nije obavezno cijepljenje, ali dijete ne može ići u vrtić, ne može ići u školu te nije pokriveno zdravstvenim osiguranjem za bolesti koje se mogu izbjeći cijepljenjem. Zašto mi ne bismo preuzeli taj model? Odgovor epidemiologa je da mi u Hrvatskoj još nismo dovoljno prosvijećeni kako bismo mogli ući u takvu vrstu odnosa prema cijepljenju - rekla je Marina Lichter Štajduhar.

Pravobraniteljica za djecu Milas Klarić smatra da ćemo u Hrvatskoj možda jednom i razmatrati modele razvijenih zemalja, ali da dosadašnja iskustva pokazuju kako bi ukidanje obveze cijepljenja moglo dovesti do još većeg ugrožavanja djece.

- Doista je žalosno vidjeti kako u Hrvatskoj loše stojimo s cijepljenjem protiv HPV-a - koje nije obvezno nego preporučeno i koje bi moglo znatno pomoći u prevenciji obolijevanja od raka - ali zbog neznanja i nerazumijevanja propuštamo zaštititi djecu - istaknula je Ivana Milas Klarić.

U HZJZ-u ističu kako svaka zemlja ima različitu epidemiološku situaciju, kulturološku i sociološku, a i financijsku, pa samim time zemlje imaju i različite programe i različito pravno reguliranje cijepljenja.

- Teško je nagađati što bi se dogodilo kad bi se obveza cijepljenja ukinula jer iskustva drugih zemalja pokazuju da postizanje potrebne procijepljenosti ne ovisi nužno o tome je li cijepljenje obavezno ili preporučeno. Tako su, primjerice, u skandinavskim državama cjepni obuhvati protiv ospica veći od 95 posto premda cijepljenje nije obavezno. U tim državama roditelji sami dovode svoju djecu na cijepljenje jer su izrazito motivirani da svoju djecu zaštite u najvećoj mogućoj mjeri - rekla je Vesna Višekruna Vučina.

- Takve visoke obuhvate imaju, međutim, i neke države s obveznim cijepljenjem, kao što su Slovačka, Češka, Poljska i Mađarska. Na drugoj je strani primjer Rumunjske u kojoj cijepljenje odnedavno nije obavezno, ali je cjepni obuhvat niži od 90 posto te trenutno ima već spomenutu veliku epidemiju ospica. Dakle, važno je cijepljenjem zaštiti djecu od bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem kroz visoku procijepljenost, ali na koji način će se ona postići i kako će to biti pravno regulirano u nekoj zemlji, to ovisi o brojnim čimbenicima - zaključila je Vesna Višekruna Vučina.

Kako je nastao antivakcinalni pokret na Zapadu u 20. stoljeću: Histeriju je pokrenuo doktor čija je studija kasnije opovrgnuta

Antivakcinalni program na Zapadu imao je dva snažna zamaha u 20. stoljeću. - Prvi je izazvao članak u Lancetu 1974. godine, u kojem je skupina britanskih neurologa iz londonske pedijatrijske bolnice Great Ormond Street Hospital pokušala dovesti u vezu trajna neurološka oštećenja 20-ak mališana s prethodnim cijepljenjem protiv difterije, tetanusa i hripavca. Kao štetna supstanca i potencijalni okidač apostrofirala se komponenta protiv hripavca - objasnio je Goran Tešović. Hipoteza nije nikad dokazana, a rad u Lancetu izazvao je val antivakcinalne histerije pa je broj procijepljenih pao za 30 posto. - Posljedica je bila pojava brojnih slučajeva hripavca u Velikoj Britaniji, a prenijela se u neke uređene zemlje, npr. Švedsku i Japan, koje su prestale cijepiti djecu. Primjerice, u Švedskoj je početkom 1980-ih u dvije ili tri sezone oboljelo 11.000 djece od hripavca, pri čemu ih je 11 umrlo. Onda su vratili cijepljenje - rekao je Tešović. Kao okidač za drugi antivakcinalni zamah navodi članak dr. Andrewa Wakefielda iz Lanceta, objavljen u veljači 1998.

Bombastičan odjek u medijima

Podrijetlom iz ugledne liječničke obitelji, Andrew Wakefield (59) znanstveno se usavršavao na Sveučilištu Toronto, a od kraja 1980-ih radio je u londonskoj Royal Free Hospital. Slovio je kao visokoprofilirani, iako pomalo kontroverzni gastroenterolog koji je iza sebe imao stotinjak radova. U veljači 1998. godine on je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je izrazio zabrinutost u vezi s tim da je kombinirano cjepivo MMR (ili MoPaRu) protiv ospica, zaušnjaka i rubeole povezano s razvojem Crohnove bolesti (upalna bolest crijeva) i poremećaja iz autističnog spektra. Iako Wakefield nije dokazao da je cjepivo MMR (koje se obično daje djeci u dobi između 12 i 15 mjeseci) prouzročilo autizam kod 12 dječaka čiji su slučajevi izneseni u Lancetu, njegova je teorija bombastično odjeknula u britanskim medijima, a zatim i diljem svijeta. Da bi se uvjerili u točnost Wakefieldovih tvrdnji, znanstvenici su pokrenuli niz studija. Tako je među prvima objavljena ona u The Archives of Pediatrics and Adolescent Medicine 2003. godine, koja je predstavljala analizu desetaka epidemioloških istraživanja i zaključila da nema dokaza o povezanosti cjepiva MMR i autizma.

Povukao se u osamu Teksasa

Isto potvrđuju brojne studije u posljednjih 17 godina, uključujući onu koja je obuhvatila 95.000 američke djece, a objavljena je 2015. u časopisu Journal of American Medical Association (JAMA). U međuvremenu, 2010. godine Lancet je povukao Wakefieldovu studiju, a 2011. godine British Medical Journal (BMJ) objavio je istraživanje britanskog istraživačkog novinara Briana Deera koji je iznio dokaze o tome da je gastroenterolog falsificirao neke od podataka. Također, utvrdilo se da je bio u sukobu interesa jer je dobivao novac od odvjetnika koji su zastupali roditelje uvjerene da je MMR cjepivo naštetilo njihovoj djeci. Iako su Wakefieldove tvrdnje o štetnosti cjepiva nebrojeno puta opovrgnute, nastavile su se širiti internetom i društvenim mrežama. Nakon što je 2010. godine ostao bez liječničke licence, Andrew Wakefield se preselio u Teksas i postao neka vrsta ikone antivakcinalnog pokreta. Britanski mediji nedavno su pisali da je na privatnom londonskom sveučilištu nazočio premijeri svoga dokumentarnog filma “Vaxxed”. Film je prošle godine izazvao skandal jer ga je u službeni program festivala Tribeca uvrstio Robert de Niro, čiji sin Eliot (19) ima poremećaj iz autističnog spektra. No, nakon pritiska američkih liječnika i znanstvenika, de Niro je ipak povukao film s festivala. (Tanja Rudež)

Što o stanju u Hrvatskoj kažu protivnici obveznog cijepljenja: 'Inicijativa za obaveznim ili prisilnim cijepljenjem može se smatrati pokušajem ubojstva'
Zagreb, 100515.
Trg Francuske Republike.
Gradjanska inicijativa za slobodu izbora organizirala prosvjed protiv obaveznog cijepljenja djece. Traze slobodno donosenje odluka za zdravstvenu dobrobit svoje djece. 
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Zagrepčanin Dalibor Talajić, prije nego što mu je sin obolio od autizma, nije dvojio o potrebi procjepljivanja. “Da je cijepiti normalno i poželjno bila je za mene stvar zdravog razuma. Sina smo uredno cijepili do negdje iza druge godine, a MMR, cjepivo koje je dobio s godinu dana, kasnije smo doveli u moguću vezu s autizmom, hrpa simptoma koje on ima koincidirala je s vremenom tog cijepljenja. Previše sam ljudi kasnije upoznao čija su djeca jednako reagirala a da me danas ne bi bilo strah to cjepivo dati kćeri”, govori Talajić i nastavlja: “Moj se sin sasvim zdravo razvijao, kad je napunio godinu i pol počele su sumnje da zaostaje u razvoju, s dvije godine bilo je jasno da stvari ozbiljno nisu u redu.” Zdravu, petogodišnju kći, kako je već kazao - cijepiti MMR-om nije dao. “Svi pedijatri, kad ih upozorim na iskustvo sa sinom, odvrate: ‘Odgodit ćemo cijepljenje djevojčice.’

Pa ako to cjepivo nema veze s dijagnozom autizma, zašto svi tako spremno sugeriraju odgoditi cijepljenje? Nadalje, zašto se djeca koja imaju dijagnozu kao moj sin više ne moraju cijepiti? Odjednom nisu opasna? I supruga i ja se bojimo ospica i bilo koje druge bolesti od koje, kako konvencionalna medicina kaže, cijepljenjem možemo zaštititi dijete, a to nismo napravili; a, s druge strane, da zdravo dijete cijepim nečim što bi moglo rezultirati potpunom katastrofom - ne znam kako bih to podnio.”

Oralno, a ne intravenozno

Ipak, napominje: “Ja i dalje nisam ‘antivakser’. Slažem se s onim što govori profesor Sladoljev - cjepiva ne smiju sadržavati neurotoksične metale i konzervanse, a i trebalo bi ih uzimati onako kako je priroda namijenila našem tijelu da konzumira sve oko sebe, oralno, a ne intravenozno.”

Za autizam je, kaže, “jedva čuo, samo preko filma ‘Kišni čovjek’, u generaciji mojih roditelja toga gotovo da i nije bilo, a u generaciji moga sina neslužbeni podatak od udruga koje se bave autizmom jest da je po svakoj zagrebačkoj školi po petero autistične djece, plus kad dodate one koji nisu uključeni u redovnu nastavu... to je zastrašujuća brojka.”

Govoreći o direktnim i indirektnim sankcijama roditeljima koji propituju sigurnost i učinkovitost cijepljenja, Ivana Delaš, predstavnica građanske inicijative “Cijepljenje - pravo izbora”, navodi sljedeća iskustva: “U rodilištu nerijetko prijete da neće otpustiti dijete doma, prisiljavaju roditelje da potpišu dokazano protupravnu i kompromitirajuću izjavu o odbijanju (ili informiranosti), ispostavljaju kazne od 2000 kn po prijavi Sanitarnoj inspekciji (iako pedijatri nemaju tu zakonsku obavezu), uskraćivanje zdravstvene zaštite, uskraćivanje izdavanja potvrda o sistematskom pregledu ili netočno navođenje da zdravo dijete nije sposobno za pohađanje vrtića (čak i predškolske godine koja je obavezna), odbijanje upisa u vrtiće/ispisivanje već upisane zdrave djece (oboje suprotno odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije).”

Upozorava da je to pogrešan pristup: “Struci mora biti jasno da odobravanjem, poticanjem i sudjelovanjem u mjerama represije izazivaju sve veći otpor roditelja, jer one nikada ne mogu toliko učinkovite kao što bi trebala biti učinkovita kvalitetna edukacija, povjerenje i dijalog. Stoga, u Inicijativi očekujemo porast procijepljenosti nakon uvođenja preporuke umjesto postojeće obaveze cijepljenja.”

Ističe da je “obaveza cijepljenja u suprotnosti s činjenicom da je zdravstvena skrb u Hrvatskoj utemeljena na dobrovoljnom pristanku na liječenje i sve druge medicinske tretmane. Također je u suprotnosti s čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U suprotnosti je i s Nirnberškim kodeksom jer cijepljenje nema dovoljno čvrste dokaze o učinkovitosti budući da nije napravljena pouzdana studija između cijepljene i necijepljene populacije, stoga se današnje masovno cijepljenje može smatrati velikim eksperimentom, što kodeks izričito zabranjuje.”

U Inicijativi naglašavaju da obvezno cijepljenje znači nasilnu intervenciju nad tijelom, zbog čega se zakonska obaveza cijepljenja mora odbaciti te preinačiti u preporuku uz pisanu suglasnost roditelja/skrbnika djeteta.

“Nastavak inicijative za obaveznim (prisilnim!) cijepljenjem protiv volje građana može se smatrati pokušajem ubojstva, budući da svaki medicinski zahvat, pa tako i cijepljenje, može dovesti do teških posljedica ili čak smrti. Uvažavajući temeljna ljudska prava, takva (prisilna) medicinska intervencija je protuzakonita. Svaki je medicinski zahvat temeljen na slobodnoj volji.

U demokratskim društvima ne možemo primjenjivati mjere prisile, niti u svrhu solidarnosti zahtijevati od nekoga da žrtvuje svoje dijete pod pretpostavkom da će tako zaštititi tuđe. Lista sastojaka cjepiva (izvor: službene upute cjepiva, HALMED) dovoljno jasno ukazuje da su neki sastojci rizični, a nikoga se ne smije prisiljavati na rizik. U dokumentu koji je bio javno dostupan do 2012. g., kad je uklonjen sa službenih stranica HZJZ-a, bilo je jasno definirano koje su moguće štetne posljedice cijepljenja te da one moraju biti prijavljene u nacionalni sustav praćenja nuspojava. Danas, taj ili takav dokument ne možete naći na službenim izvorima informacija”, kaže pa dodaje: “Ne znam jeste li uočili, ali vlasnici goveda u Hrvatskoj imaju bitno veća prava pri cijepljenju goveda nego hrvatski roditelj, a sustav prijavljivanja nuspojava kod goveda je uređen i jasan te se bez ustručavanja govori o svim realnim, pa čak i o smrtnim posljedicama.”

Igramo se dinamitom

Imunolog dr. Srećko Sladoljev drži da cijepljenje provoditi treba, u smislu medicinske prevencije - ali nikako injekcijom! “Umjetno cijepljenje mali je segment prirodnog procesa ‘cijepljenja’ koje se odvija od rođenja do kraja života. Međutim, prirodna imunizacija odvija se preko sluznica probavnih i dišnih putova. Sustav nije prilagođen situaciji kada se iglom kroz kožu, koja postoji da bi to mehanički spriječila(!), u tkivo deponira imunoprovocirajuća tvar.” Drži da se, cijepeći iglom, “igramo dinamitom”. “U suvremenom zdravstvenom krajoliku negiraju se ‘pandemije’ složenih bolesti u čijoj je podlozi disfunkcija imunološkog sustava. Autoimune bolesti su u porastu od 100 do 300 puta. Tko je prije početka masovnih cijepljenja iglom prije 60 godina čuo za multiplu sklerozu, celijakiju, autoimuni dijabetes male djece, autizam i sl.? Jedva su i liječnici, a danas o tome pričaju djeca u zabavištu! Tko je neodgovoran? Da li roditelji koji sumnjaju da je to zbog cjepiva ili struka koja negira da se događa nešto zaista loše?” Cijepljenje, ponavlja, ne odbacuje. “Zapravo sam njegov zagovornik, ali sugeriram da se mora raditi drugačije. A protivnici cijepljenja su oni iz tzv. službene medicine koji ga nameću zakonskom prisilom u medicinski neprikladnom obliku!”

Dr. Lidija Gajski govori da “većina cjepiva iz ‘Kalendara’ nema dokazanu efikasnost u sprečavanju zaraznih bolesti i redukciji komplikacija i smrti. Zagovornici cijepljenja pozivaju se na istraživanja koja su otklonila povezanost vakcina s ozbiljnim oštećenjima zdravlja, no ta su istraživanja metodološki manjkava, kao i sustav prepoznavanja i praćenja nuspojava koji registrira tek manjinu neželjenih učinaka.” S druge strane, kaže, “ne postoje vjerodostojne sigurnosne prosudbe kombiniranih cjepiva (u primjeni su kokteli koji sadrže i do 6 cjepiva u jednoj injekciji), niti njihova kumulativnog učinka u okolnostima stalnog povećavanja broja doza. Nedostaje i evaluacija koncepta kolektivnog umjetnog imuniteta, po kojem necijepljena djeca ugrožavaju onu koja se ne smiju cijepiti i onu u koje cjepivo ne djeluje, a na kojem se temelji zakonska obveza vakcinacije. Kolektivna imunost ne vrijedi za neke bolesti protiv kojih cijepimo, za druge je bolesti upitna, a osim toga umjetno izazvana imunost ne može se poistovjećivati s prirodnom imunošću jer je manje kvalitetna, zbog čega bi masovno cijepljenje moglo imati nepredvidljive i nesagledive negativne posljedice na život čovjeka kao vrste.”

Spominje i da su “standardi po kojima državne agencije registriraju cjepiva za primjenu nedopustivo niski, a odobrenje se temelji samo na podacima koje dostavljaju njihovi proizvođači.” Kaže da kad je svojedobno zatražila od Hrvatske agencije za lijekove da joj dostave klinička istraživanja na temelju kojih je odobrila cjepiva protiv pet bolesti, u odgovoru nije bilo navedeno niti jedno jedino istraživanje. “Stručno-medicinska rasprava o cijepljenju ne postoji jer je iz pozicije autoriteta nametnut neupitan stav o nužnosti cijepljenja. Pedijatri su prepušteni jednostranoj edukaciji koju ‘isporučuju’ kliničari povezani s farmaceutskom industrijom i epidemiolozi pod pritiskom moćnih institucija koje diktiraju globalnu javnozdravstvenu politiku. Želi li medicinska zajednica objektivno i odgovorno formulirati preporuke vezane uz cijepljenje, mora organizirati otvorenu stručnu raspravu. A vezano uz zakonsku obvezu koja uključuje etički i pravni aspekt ove teme, neophodna je javna rasprava u kojoj, osim liječnika epidemiologa i kliničara, moraju sudjelovati i etičari, pravnici, stručnjaci za javne politike, sociolozi, psiholozi i nadasve informirani roditelji.” (Karmela Devčić)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 02:45