BITI OSOBA S TEŠKOĆAMA U HRVATSKOJ

PONUDE ZA POSAO NAKON PISANJA JUTARNJEG Ivica je bio jedini zaposleni Hrvat s Downom

 Marko Todorov / CROPIX
Od najranijeg djetinjstva, vrtića i osnovne škole, obrazovni i socijalni sustav ne brine se o djeci s teškoćama u razvoju, a novac koji bi trebao ići na njih dijeli se neplanski i neefikasno

Nakon što je subotnjem izdanju Jutarnjeg lista objavljena priča o Ivici Greguriću (41), jedinom Hrvatu s Downovim sindromom koji je radio puno radno vrijeme i koji je, nažalost, dobio otkaz, stvari su se počele razvijati u pozitivnom smjeru: Ivica je dobio ponudu za posao iz tvornice Franck i poziv da u četvrtak dođe na razgovor.

Ivica je, kao što smo objavili u našoj priči o osobama s Downovim sindromom u Doktoru u kući, bio svijetli primjer jer je bio jedan od rijetkih koji je bio integriran u normalan život i imao posao, te jedini koji je radio puno radno vrijeme, i to punih 20 godina, od čega 18 u tvornici Gredelj.

S Ivicom su roditelji od najmanjih nogu puno radili, čitali mu i nikada ga nisu odvajali od druge djece, što je jako pozitivno utjecalo na njegov razvoj.

- Uvijek su govorili da je idealan radnik jer ne odlazi na bolovanje, ne zabušava, ne razgovara po cijele dane na mobitel i na njega se čovjek uvijek može osloniti. Njemu taj posao znači sve, uživa u njemu i potišten je kad tijekom vikenda ne ide na posao - rekao nam je tada Ivičin otac Mato, dok nam je Ivica rekao da su mu svi poslovi u kuhinji jednako zanimljivi i da nema dana kad mu se ne da ići raditi.

Treći put na burzi

No, sve se to u trenu promijenilo: dan uoči objave teksta saznali smo da je dobio otkaz te se, s još oko 230 radnika, našao na burzi. Njemu je to bio već treći put, no prošla dva puta kad se našao na listi za otkaz ipak je bio vraćen na posao.

Kad je u subotu u Jutarnjem objavljen tekst o našem junaku koji je ostao bez posla, svi smo se nadali da će se naći netko tko će mu pomoći i ponuditi posao. A onda nam je Ivičina sestra javila da su ih nazvali iz tvornice Frank i pozvali Ivicu na razgovor za posao.

- Naš predsjednik Uprave pročitao je članak o Ivici u Jutarnjem i jučer mi je poslao mail s tim tekstom, a ispod je napisao: ‘Idemo pomoći tom čovjeku i zaposliti ga’ - rekla nam je direktorica korporativnih komunikacija Francka Ivana Tavra, koja se zajedno sa zaposlenicima Odjela za ljudske resurse bacila na posao da što prije stupe u kontakt s Ivičinim roditeljima. Tajnica je preko Udruge Down sindrom Zagreb došla do broja Ivičina oca te ga je jučer nazvala i s njim dogovorila da Ivica dođe na razgovor za posao, i to isti onakav kakav je radio prije, za kakav se školovao i u kojem uživa.

- Mi imamo restoran za zaposlenike u kojem radi cijeli tim kuhara, a voljeli bismo da im se pridruži i Ivica - rekla nam je gospođa Tavra i dodala da je i sama bila ganuta cijelom pričom, ali i ljudskom reakcijom predsjednika Uprave. A ganut je i Ivica, koji se, kako nam je rekao gospodin Mato, jako veseli odlasku na razgovor.

- Naša mala osmogodišnja unuka neki dan nam je rekla da se moli da njezin ujo dobije posao, a sada će se to možda i dogoditi. Hvala vam jer je od vas sve krenulo i nadam se da ću vam se u četvrtak javiti s dobrim vijestima - rekao nam je uzbuđeno Ivičin otac.

Istom se nadaju u udrugama koje vode brigu o osobama s teškoćama u razvoju.

Marljivi radnici

Ganut viješću o javljanju potencijalnog Ivičina poslodavca bio je i Slavko Đeker, predsjednik Udruge roditelja djece s posebnim potrebama “MI”. Udruga iz Požege sa 80-ak članova bori se godinama s istim problemom - kako zaposliti osobe s teškoćama u razvoju. Na požeškom Zavodu za zapošljavanje petero je takvih osoba, no posla za njih nikako da se nađe. Posebno degradira činjenica da naknada Zavoda za zapošljavanje za njih iznosi 350 kuna. Riječ je o povećanom iznosu - donedavno su dobivali 280 kuna mjesečno. Što mogu s tim novcem, pita se predsjednik udruge.

- Zbog toga mi ova akcija Jutarnjega lista s Ivicom budi nadu. Sustav je zakazao, to je svima jasno, jer nije prepoznao koliko osobe s teškoćama mogu pridonijeti društvu. Imam puno dokazanih primjera gdje su osobe s teškoćama bile bolji radnici od zdravih osoba. Njihova je prednost ta što su vrlo marljivi radnici, oni vole posao i žele se dokazati. No društvo nikako da smisli kvalitetan model njihova zapošljavanja, ovisno o mogućnostima i afinitetima svakoga od njih - kaže Đeker.

Fleksibilno vrijeme

Za primjer pozitivne prakse navodi Austriju i Njemačku koje omogućavaju lakšu i bržu proceduru zapošljavanja, nude fleksibilno radno vrijeme, solidne plaće i - prijevoz do posla.

Zbog nehumane politike prema mališanima s teškoćama u razvoju, uključenih u školski sustav i s pravom na osobnog pomoćnika - asistenta u nastavi, prvoga dana nastave prosvjedovale su pred Vladom obitelji s djecom s teškoćama. Aljkava i zakašnjela procedura prijave za natječaj od 44 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda namijenjenog lokalnim zajednicama za asistente u nastavi, dovela je do apsurdne situacije da su djeca izgubila svoje odrasle prijatelje u školama - asistente.

Prosvjed je iznjedrio emotivne slike: na Markovu trgu djevojčica u kolicima u rukama drži crtež škole u koju je zabranjen ulaz djeci s invaliditetom. Jedan od transparenata bio je i “I ministar ima svog pomoćnika”.

Što kaže Zakon?

Ministar obrazovanja Vedran Mornar priznao je problem: kao društvo se premalo brinemo o njima, a iz proračuna izdvajamo premalo novca.

Činjenica je da Zakon o osnovnom i srednjem školstvu omogućava integraciju djece u vrtiće i škole, no jednako tako obrazovne institucije u mnogim sredinama - zbog nedovoljne kapacitiranosti stručnim kadrom, ali i neznanja - nisu sklone uključivati djecu s teškoćama u razvoju u svoje redovne programe. Dijete s Downovim sindromom, primjerice, nailazi i na problem u sustavu zdravstvene zaštite. Najčešći je problem, tvrde roditelji, odbijanje stomatologa da ih uopće prime na pregled.

Drugu vrstu problema imaju djeca s teškoćama u srednjim školama koja se uglavnom školuju za pomoćna zanimanja, poput pomoćni cvjećar, pomoćni konobar, pomoćni kuhar, pomoćni autolakirer.

Apel koji je ovoga tjedna stigao Ministarstvu znanosti nudi, međutim, i mogućnost rješenja problema financiranja asistenata u nastavi.

Građanska inicijativa “Pomozimo djeci s invaliditetom” uputila je hitan zahtjev za provođenje mjera koje će osigurati ujednačenost, istu dostupnost i prekid diskriminacije u odnosu sustava prema djeci s teškoćama u razvoju.

Jedna od predloženih mjera jest da se asistentima u nastavi osigura status zaposlenika školskih ustanova.

Osigurati asistente

Računica je jasna: djeci s teškoćama potrebno je osigurati oko 4000 asistenata u nastavi. Iznos potreban za njihovo zapošljavanje je najviše stotinu milijuna kuna godišnje.

Mjesečno je to dakle 10 milijuna kuna, koliko - povezuju u ovoj građanskoj inicijativi - košta godišnji najam zgrade Ministarstva znanosti. Ljuti ih što se nitko u društvu nije odrekao niti lipe da bi se djeci u novoj školskoj godini omogućili asistenti u nastavi.

Samo za 0,4 učenika posebni razredi

Prema posljednjim podacima Uprave za standard i posebne programe MZOS-a, ukupan broj djece s teškoćama uključene u predškolski odgoj u Hrvatskoj je 4983 i čine postotak od 3,5 posto vrtićaraca. Od toga broja, oko 4000 djece integrirano je u vrtićke skupine, a ostali su u posebnim skupinama. Pravo na sufinanciranje ostvaruje međutim tek 1750 djece. Njihovo sufinanciranje provodi se na temelju mišljenja centara za socijalnu skrb i rješenja HZZO-a. U brojkama Ministarstva tješi tek činjenica da je prije sedam godina u vrtiće bilo integrirano daleko manje djece . Školske godine 2005./06 bilo ih je u vrtićima tek 2050. U osnovnim školama je pak 18.816, odnosno 5,6 posto učenika s teškoćama. Većina, gotovo 15 tisuća, integrirana je u redovnu nastavu. Međutim, samo za 1653 učenika (0,4 posto) formirani su posebni razredi za djecu s većim intelektualnim teškoćama.Oko 2250 djece pohađa neku od 19 osnovnoškolskih ustanova u kojima se predaje po posebnim potrebama.

Komentar Kristine Turčin: Dajemo više nego EU, a djeca bez pomoći

Hrvatska godišnje troši oko 11 milijardi kuna na zaštitu osoba s invaliditetom. Svaka peta kuna koju potrošimo na ukupnu socijalnu zaštitu - zdravstvo, mirovine, dječje doplatke, socijalne pomoći, rodiljne naknade - potrošena je za invalide. Radi se o oko 18 posto ukupne svote ili 3,6 posto BDP-a - dvostruko više od prosjeka EU.

A ipak tek svako drugo dijete s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj može očekivati mjesto u vrtiću, za asistente u nastavi nema novca, a primjerenu zdravstvenu skrb - fizikalnu terapiju, terapiju po SUVAG metodi i mnoge druge - mogu, i to minimalno, dobiti samo djeca u Zagrebu. Roditelji iz Slavonije ili Zagore svoju djecu u dobi od tri ili četiri godine prisiljeni su ostavljati u Zagrebu u udomiteljskim obiteljima kako bi im omogućili najnužniju terapiju - jer drugo financijski ne mogu izdržati. A - isključivo zbog štednje! - kriteriji za dobivanje statusa roditelja njegovatelja tako su rigorozni da ga može dobiti samo roditelj čijem je djetetu “zbog održavanja života potrebno pružanje specifične njege izvođenjem medicinsko-tehničkih zahvata” te “nije pokretno čak ni uz pomoć invalidskih kolica”!

Sramotno je kako tretiramo osobe s invaliditetom. Sramotno je kako naš novac, namijenjen njima, raspoređuju vladajući.

I šuplje, gotovo posprdno, zvuči ona da je društvo jako koliko je jaka njegova najkrhkija karika. Šuplje je - ali istinito.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:50