OTVARALI LUBANJU RUČNOM BUŠILICOM Operacije na glavi su radili i prije 1000 godina

Operativni zahvati na glavi vrlo su složeni, čak i pod uvjetima koje nudi 21. stoljeće, potrebni su specijalni kirurški instrumenti, i mnogi lijekovi protiv bolova za vrijeme i nakon zahvata. Ipak, iscjelitelji u Peruu primjenjivali su trepanaciju, kirurško otvaranje lubanje uz pomoć ručne bušilice ili alata za struganje prije više od tisuću godina, zbog liječenja raznih povreda glave. I činili su to bez prednosti koje nudi spomenuta moderna medicinska tehnologija.

Otkapajući grobove u južno-središnjoj andskoj provinciji Andahuaylas u Peruu, bioarheologinja Danielle Kurin sa sveučilišta Santa Barbara i njezin tim naišli su na ostatke 32 osobe iz razdoblja od 1000 do 1250. godine. Među njima, potvrđeno je 45 odvojenih trepanacijskih postupaka. Nalazi su objavljeni u zadnjem izdanju Američkog časopisa za fizikalnu antropologiju.

Jutarnji.hr ima novu rubriku Jutarnji doktor kojoj možete pristupiti na adresi doktor.jutarnji.hr

-Kad dobijete udarac u glavu koji stvara opasnu oteklinu u mozgu, ili imate neku neurološku, duhovnu ili psihosomatsku bolest, bušenje rupe u glavi razuman je potez - kaže Kurin, profesorica i specijalistica za forenzičku antropologiju.

Prema njoj, prve trepanacije pojavile su se na andskim visoravnima u periodu od 200 do 600. godine, no tehnika se nije prakticirala univerzalno. Ipak, smatrala se važnim medicinskim postupkom. Istraživanje prof. Kurin otkriva razne načine rezanja i tehnike kojima su se služili tadašnji terapeuti. Neki su koristili guljenje, neki rezanje, neki ručno bušenje.

-Izgleda da su iskušavali razne tehnike kao što i mi danas isprobavamo nove medicinske postupke. Eksperimentirali su s raznim načinima prorezivanja lubanje - kaže.

Ponekad su ti načini bili uspješni i pacijent se oporavio, ponekad stvari nisu išle dobro.

-Naišli smo na nekoliko slučajeva frakture lubanje, koja se tretirala kirurški, s tim da su zarasle i originalna rana i rana od trepanacije. Mogu proći godine dok kost ponovno ne naraste, a rupa od trepanacije u pacijentovoj glavi može se zadržati do kraja života. Ona mu daje "identitet" čovjeka koji je preživio. Ako pacijent nije preživio, njegova lubanja (gotovo nikad njena, zato jer je trepanacija na ženama i djeci bila zabranjena) mogla se donirati znanosti, za obrazovne svrhe. Ideja te kirurgije bila je potpuno proći kroz kost, bez dodirivanja mozga. To je zahtijevalo nevjerojatnu vještinu – kaže Kurin.