KOMPULZIVNO PREJEDANJE ‘Otrovom sam prskala hranu da ne jedem. Opet sam dobila 20 kg’

Da su punašne renesansne obline ostale ideal ljepote, vjerojatno bismo bili sretnije društvo. Jer ovo naše, recentno doba, osim pretilosti i bolesti koje ona nosi, muči i ništa joj manje bolestan antiopod glorifikacije pretjerane mršavosti. Ne čudi da broj oboljelih od anoreksije, bulimije i drugih poremećaja hranjenja raste, a djevojčice oko nas sve tvrdoglavije odbijaju jesti ne bi li bile 'dovoljno mršave'. Statistike plaše.

Manjak samopouzdanja

Iako sad već relativno čest, kompulzivno prejedanje u javnosti je još slabo prepoznat poremećaj. Riječ je, doslovce, o pretrpavanju hranom, jedenju ogromnih količina obično visokokalorične hrane koje se događa barem dva puta tjedno i traje dulje od šest mjeseci. Ne jede oboljeli jer je gladan, već u sebe trpa hranu ne bi li tako, očajan, popunio emocionalne praznine. Umjesto da osvijesti neugodne emocije, osoba bježi od njih u - prežderavanje. Poslije epizoda prejedanja slijedi samookrivljavanje, ponekad i mržnja samog sebe, depresivnost. Trideset posto pretilih pati od kompulzivnog prejedanja. Djevojka koja nam je ispričala svoju priču vrlo je lijepa i nema problema s kilogramima; teško je, slušajući Anu, povjerovati kroz kakav je pakao prošla i još prolazi, a sve zbog krive slike o sebi i ogromnog nedostatka samopouzdanja. U osmom razredu osnovne počeli su njezini problemi.

- Mislila sam da me nitko ne voli, da sam čudna, debela i ružna, da mi ništa ne polazi za rukom. Umislila sam da će se sve to riješiti ako - smršavim. Ali ništa od toga. Uskoro sam se sve češće prejedala. U dvije godine udebljala sam se 20 kg. Pala sam u depresiju, počela razmišljati o samoubojstvu.

Anini roditelji nisu razumjeli što se događa. - Stalno su ispitivali družim li se s ikim, kako mogu biti cijeli dan u kući. Te su me riječi pogađale

Najveća promjena dogodila se kad je otišla u Split na fakultet. - Odmah sam krenula na terapiju kod psihoterapeuta, sad već idem godinu dana - kaže zadovoljno. Koliko hrane znači prejedanje objašnjava Antonela Meštrović, apsolventica psihologije i suradnica u Centru za poremećaje hranjenja Bea: - Primjer većeg prejedanja je konzumiranje 2500 kalorija u jednom obroku. Jedu brzo, trpaju hranu u sebe i često ne biraju, jedu ono što inače ne vole.

Važna uloga roditelja

Ana zapali cigaretu pa kaže: - Jela sam i ono što mi je bilo odvratno, no bilo mi je bitno da trpam. Znala sam uzeti jučer pečeno meso i krumpir s puno masti, to mi se gadi, ali ako me uhvati poriv, a samo je to u kući, ne biram. Pojedem sve što nađem, a onda jurim u dućan po još hrane. Borila sam se i tako da bih hranu iznijela na terasu i poprskala kemikalijama. Tek tada bih bila sigurna da to neću za par sati pojesti. Jer, ponekad sam iz smeća vadila hranu. Jela bih do granice boli, dok me ne bi počeo boljeti želudac i dok mi ne bi postalo teško disati. Kompulzivno prejedanje puno je brutalnije negoli kratke epizode koje se mnogima dogode. - To nije blagdansko prejedanje, kad svi jedu kolače cijeli dan. Kod oboljelih to je stalni način nošenja sa stresom, oni dublje emotivne probleme 'rješavaju' pomoću hrane - pojašnjava Meštrović. - Većina oboljelih od poremećaja hranjenja su vrlo pametne djevojke, sklone perfekcionizmu, uspješne u onome što rade, no imaju jako nisko samopouzdanje i pate od osjećaja manje vrijednosti. U Centar se javljaju i starije žene, ali rjeđe. Najmlađa djevojka koja se javila imala je 13, najstarija žena 40-ak godina. - Neke zrele žene poremećaj prehrane vuku od rane adolescencije, no, i njima se može pomoći - ohrabruje Meštrović. Kod prepoznavanja poremećaja bitna je uloga roditelja. Oni često misle da će problem proći samo od sebe. Važno je da čim prije reagiraju, jer što liječenje krene ranije to su rezultati bolji. Bitno je s djetetom razgovarati bez optuživanja i pokušati ga razumjeti.