Zbog propusta službi odveli su je u Dom. Sada šuti, uplašena je. Kroz suze zove: Mamice, dođi mi!

ZAGREB - Baka, zašto mame nema? Kada će doći - pitala je mala Ana baku Ivanu, igrajući se među tulipanima u dvorištu obiteljske kuće.

- Buba je glava, zlato, u bolnici je - odgovorila je.

- A kada će doći? Sutra? - pitala je trogodišnja djevojčica mirno, ne dižući glavu.

- Neće, sigurno neće sutra... Ali doći će... - odgovorila je baka skrećući pogled.

Ana je zašutjela, a suze su joj se u tišini slijevale niz lice. - Dođi, mama, dođi - tiho si je šaputala u bradu.

Ana se vratila kući nakon gotovo šest mjeseci koje je provela u dječjem domu, zbog propusta - namjernog ili nenamjernog - nadležnog centra za socijalnu skrb. Vratila se kao drukčije, promijenjeno dijete: preplašeno, tiho, nepovjerljivo. Mnogo šuti, mnogo razmišlja. U početku boravka u domu plakala je i svaki dan pitala baku kad će moći kući “iz tog vrtića koji joj se ne sviđa”. S vremenom je pitala sve rjeđe, a onda je prihvatila situaciju. ‘Baka me ne želi, pa moram spavati ovdje’, govorila je svima.

Od ljubavi do nesreće

Danas ne vjeruje nikome. Proći će mnogo vremena dok ponovno povjeruje baki Ivani, koja ju podiže od rođenja.

- I mami. Stalno pita za mamu, mama joj silno nedostaje. Ponekad samo sjedne i počne ju zvati, u suzama: mama, mamica, dođi mi, dođi... A ne mogu joj objasniti da mame nema jer je mami sud zabranio da živi s njom - priča baka Ivana, igrajući se rubom stolnjaka.

Ni sama ne može prihvatiti tu istinu, činjenicu da je morala birati između kćeri i unuke.

- Ne daj Bože nikome - govori baka, gledajući u pod.

A cijela je priča počela prije šest godina, kad je Ivanina kći Mirela, tada 15-godišnja djevojka s dijagnosticiranom shizofrenijom, u jednom malom selu u drugoj županiji, gdje joj živi otac, upoznala 21 godinu starijeg Juru. Ludo se zaljubila u njega, a Jura je vrlo brzo ušao u seksualnu vezu s bolesnom djevojčicom.

- Mirela je poludjela za njim, a ja nisam mogla učiniti ništa da spriječim tu vezu. Upozoravala sam je, branila joj izlaske, svađala se s njom, preklinjala je. Bježala je od kuće, zvala ga, odlazila k njemu - priča baka Ivana.

Dokazivanje očinstva

Kad je imala 17 godina, Mirela je ostala trudna. Čim je Jura čuo za trudnoću, otjerao je Mirelu.

- Bila je očajna. U trudnoći nije smjela piti sve lijekove koje inače uzima, javili su se strahovi, paranoje, postala je i agresivna, prema drugima i prema sebi. No, u ljeto 2007. rodila se Ana, prekrasna, prelijepa djevojčica - priča baka Ivana.

Mirela je i dalje bila zaljubljena u Juru. Majku je krivila što njezina veza nije uspjela, često je plakala, svađala se, bila nasilna.

- Mirela je bila mlada djevojka, s problemima, i nije mogla voditi brigu o djetetu. Igrala bi se s njom kad bi htjela, a kad ne bi - ne bi. Ja sam bila tu i sve je funkcioniralo. Mirela nikada nije naudila Ani, nije nikada bila agresivna prema njoj. Kad bi bila s njom, bila joj je posvećena - priča baka Ivana. Ali Jura joj je bio prioritet.

Jura, pak, nije želio čuti ni za Mirelu ni za dijete. U cijeli slučaj odmah se uključio i nadležni centar za socijalnu skrb. Odmah su mladoj mami izrekli nadzor nad roditeljskom skrbi, što znači da je stručni radnik minimalno jednom mjesečno posjećivao obitelj i provjeravao ima li dijete dobru skrb.

- Izvješća su uvijek bila pozitivna, no u svakom je stajalo da ja kao baka vodim brigu i o djetetu i o djetetovoj majci. Naime, mojoj Mireli nikada nije oduzeta poslovna sposobnost, tako da je ona bila skrbnica djeteta, što je Anu poslije skupo koštalo - kaže baka Ivana.

Pokrenuta je i parnica za dokazivanje očinstva. Jura je tvrdio na sudu da nikada nije upoznao Mirelu i da uopće ne može imati djecu. Nakon dvije i pol godine sudovanja, DNK analiza je potvrdila - Jura je otac. A kao takav mora plaćati alimentaciju, sa zaostacima i kamatama od Anina rođenja.

- Od te presude sve se promijenilo. Znala sam da Jura nema novca, da živi s majkom u krajnje lošim uvjetima, da nema stalne i stabilne prihode. No, nisam znala da on ima svoj plan - kaže baka Ivana.

Nije se vratila

A Jura se tada počeo opet javljati Mireli. Mirela je to jedva dočekala. Čini se da je Jura, koji je sada dobio i crno na bijelo da je Ana njegova kći, odlučio da je bolje da dijete sada živi s njim nego da plaća alimentaciju.

U lipnju 2010. Mirela je jednog jutra rekla da će odvesti Anu u vrtić. Više se nisu vratile kući.

- Otišla je bez ikakvih osobnih stvari, bez lijekova, bez zdravstvenih iskaznica, bez odjeće. Odvela je Anu u dječjim kolicima, u ljetnoj haljinici, bez ičega. Zvala sam je svakih 10 minuta. Nije se javljala. Ipak sam mislila da će se vratiti. Zvala sam policiju i Centar za socijalnu skrb - priča baka Ivana.

- Otišla sam i kod Mirelina psihijatra, koji se uhvatio za glavu kad je čuo da je Mirela sama s djetetom bez terapije. Odmah je izdao potvrdu da se ona ne može brinuti o djetetu te da joj hitno treba oduzeti poslovnu sposobnost - kaže baka.

Danima je hodala uokolo i upozoravala sve nadležne, ali odgovor je bio isti: dijete je sa svojim roditeljima! “Roditelji imaju pravo živjeti s djetetom, a dijete ima pravo živjeti s roditeljima ako sud ne odluči drugačije”, glasio je službeni odgovor.

Ni deset dana od odlaska Mirela i Jura su se i službeno vjenčali i postali supružnici, a Jura se 5. srpnja 2010. upisao i službeno kao Anin otac.

Baka Ivana sljedeća je tri mjeseca obilazila institucije, odlazila u Jurinu kuću, svađala se, molila, prijetila, ali nije mogla ni do unučice ni do kćeri.

- Nadležne službe su mi rekle da su izrekli roditeljima nadzor i da će vidjeti u sljedećih šest mjeseci što će se dogoditi! Mislila sam da ću poludjeti - šest mjeseci? Misle li oni na to dijete, pitala sam se, ne znajući što me čeka - priča baka Ivana.

POTRESNU PRIČU O ŽIVOTU MALENE ANE U CIJELOSTI PROČITAJTE U SUTRAŠNJEM TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA