Jesu li muškarci postali nove žene, nježniji spol?

"Nemoj tako, Milana", reče mi moj dragi poznanik N. iz ne mogu vam ni reći kako uzvišenih sfera posla i života. “S nama, muškarcima, treba samo lagano. Sve se možemo dogovoriti, ali garniraj to s čašicom šampanjca, po mogućnosti i s jagodama! Mi ne volimo kada nam se učini da smo za nešto potrebni, a da pritom nismo i poželjni!” Bio je to novi dokaz mojoj tezi o tome kako nije daleko dan u kojem bez buketa cvijeća i maramice s monogramom - njegovim - nećete moći ni prići pripadniku nježnijeg spola, naime muškarcu. Sve češće ispadam brutalna i gruba kada razgovor s muškarcem kojeg slabo poznajem počnem s “trebala bih te nešto pitati, hajde da popijemo kavu kad stigneš.” No, pozivati muškarce na šampanjac prilično je skup sport, osim ako ne spadate među one sretne Hrvate (Croatae felices) s milijunskom imovinom. Ja ne spadam. Da su muškarci nove žene, nježniji spol, uvjerila sam se nedavno u rodilištu: čekajući da moja nećakinja rodi svoju bebicu, nagledala sam se pozelenjelih mladih očeva u zelenim bolničkim haljecima sa zelenim kapicama na glavi koji su odlučili kroz sve faze poroda ostati uz svoje partnerice. A poznato je da i pogled na jednu jaču menstruaciju u muškarca može izazvati nesvjesticu. Priče zelenih mladih očeva zabavljale su me cijelu noć: “potpuno sam mokar, bilo je toliko krvi, to je bilo strašno, nikad neću zaboraviti, dobro da se nisam srušio na pod...” U doba naših djedova i pradjedova bilo je nezamislivo da muž ženu koja rađa drži za ruku.

Dok čeka svog prvorođenca, pred muškarcem plave krvi otvarale su se razne opcije: od odlaska u lov, do kartanja i pića s prijateljima ili laštenja jelenjih rogova u dvorani u kojoj će okupljenima pokazati sina. To da bi on stajao kraj nesretne rodilje i sudjelovao makar kao promatrač u njezinim mukama, nije se baš događalo. Jedan se moj predak, doduše ne plavokrvni, toliko zakartao da nije uspio ni reagirati na vijest da mu je supruga u drugoj sobi upravo rodila. Dijete je dijete, ali preferans je preferans! Dobro je što su za nama ostala vremena u kojima je smrtnost majki i djece na porodu bila toliko učestala da bi čudo bilo kada bi netko uopće preživio, no sada treba brinuti za traume mladih očeva i njihovih uspomena na rađaonicu od kojih će se još dugo trzati u snu. “Problem je mog muža što je on, jadan, tradicionalan”, žali mi se prijateljica u nekom novom baru u kojem toče gin-tonic posut ružinim laticama. (Svaka čast gin-tonicu, no ne bih se kladila u ružine latice.) “Njemu je teško nositi se s mojom karijerom, s mojom plaćom. Izgubljen je. Sumnjam na depresiju. Odbija izlaziti iz kuće, pogotovo sa mnom.”

Kao što je davno nestala Austro-Ugarska Monarhija, rastopio se i patrijarhat, sistem u kojem otac sa srebrnim satom u džepu određuje da je ručak točno u jedan i deset, ni sekundu prije, ni tren kasnije. Nepoštivanje tog vremena gori je prekršaj nego da ste opljačkali dućan u susjednoj ulici. Beč početkom dvadesetog stoljeća vrvio je takvim samozadovoljnim građanima koji su naslijedili tvornice od svojih očeva i djedova i održavali red, kako u svojim glavama, tako i u domovima. Smatralo se da će dobri car i kralj poživjeti vječno, zajedno s njime carevina i kraljevina, a zajedno s njom i mirne dnevne sobe s tapetama, slikama i stojećim satovima što tromo otkucavaju vrijeme. Nitko nije ni sanjao da će se u roku “keks” sve prevrnuti naglavačke, carevi i carstva nestati u vihoru Velikog rata, a dobri građani prodavati svoje tapete, satove i slike u bescjenje. Nakon još nekoliko desetljeća i još većeg rata, smirenom građanskom životu s jasno dodijeljenim ulogama definitivno je odzvonilo, što smo lijepo mogli vidjeti u seriji “Mad Men” - cijela je idila Amerike pedesetih bila na krhkim nogama izmišljotina o sretnim domaćicama u njihovim zvonolikim suknjama. Sylvia Plath se ubila jer nije mogla kombinirati majčinstvo i poeziju, oglasilo se nekoliko generacija feministkinja i sada imamo sve više “brkatih” cura kao u “mađaricama” kojima je moj predak kartao preferans dok mu je žena rađala i nježne muškarce kojima se treba oprezno približavati, s cvijećem i šampanjcem, da ne bi pobjegli. No jesmo li s time zadovoljne?!