Vis vs. Slovenija - Gdje sam se provela bolje i prošla jeftinije?

Je li bogohulno ljetovati negdje drugdje osim u Hrvatskoj ako si Hrvat? Osobito kod naših sjevernih susjeda koji su u Europskoj Uniji? Naše najljepše more na svijetu, plaže za umrijeti, zrak koji miriše na ljekovito bilje, crno vino i bijela riba - 718 otoka, 389 hridi i 78 grebena čarobni su. Ali nešto mi nije dalo mira. Htjela sam isprobati nešto potpuno drugačije. O da, slovenske Alpe ljeti djelovale su mi vrlo primamljivo.

Ispod sobe žubori potočić

Dva sata od Zagreba, nema trajekta, nema rijeke turista, rijedak planinski zrak i temperatura koja ljeti ne prelazi 25 stupnjeva. Nekako sam tim argumentima uspjela postići kompromis kod kuće - tjedan dana Kranjske Gore i tjedan dana obaveznog Visa gdje moj muž već 12 godina puni baterije. Veliku je ulogu odigrala i činjenica da je zaluđen biciklizmom, a Slovenija ima staze za umrijeti. Do Kranjske Gore ima 220 kilometara i stiže se (ovisi kakav auto imate) u prosjeku za dva sata. Možete ići i okolnim cesticama ako ne želite dati za vinjetu koja košta 15 eura za 7 i 30 eura za mjesec dana. Prilično vas pri tome razbjesni činjenica da ćete ako idete na tjedan dana, morati kupiti onu za cijeli mjesec, jer će vam inače isteći u ponoć prije povratka.

No, dobro, nema veze, na odmoru smo.

Da se malo ohladimo stajemo na pola puta do odredišta. Gostilna “Ančka” mjesto je gdje imaju najbolje štrukle u regiji. Porcija je osam eura, veliki Union ili Zlatorog dva eura. Život je odmah bolji. A postaje prava bajka kad stižemo u hotel pet kilometara od Kranjske Gore. Otvoren je prošle godine, naša terasa ima 15 kvadrata i pogled na planinske vrhove, dok ispred sobe žubori potočić. Nekako smo uspjeli stići upravo na dan kada su za goste organizirali roštilj na tratini kraj potoka. Otišli smo iz Zagreba koji je vrio na 38 stupnjeva. U Gozd Martuljku bilo je za nas ugodnih 28, iako se recepcioner tužio da je to najtoplije ljeto u povijesti.

Divlji planinski vrhunci

Kad smo drugo jutro sjeli na bicikle i krenuli na biciklističku stazu D2 koja ide sve do Italije i Austrije na jednu stranu, a do Triglava na drugu shvatili smo da smo u biciklističkom raju. Cestu je sufinancirala Europska Unija, ide kroz šumu, voze samo bicikli i roleri, asfaltirana je bez i jedne neravnine. Do Italije ima 7, do Austrije 6 kilometara. Mene je osobito razveselilo što je ravna, jer nemam kondicije za neke vratolomije poput penjanja na Vršić. Pristala sam otići do jezera u Italiji. Kad ono na graničnom prijelazu - iznenađenje. Iako ne postoje više carinici, postoji i dalje duty free shop!

On mi obećaje parfem ako se popnem do Laghi di Fusina - gdje ćeš bolje motivacije. Od tog trenutka više ništa nije moglo poći krivo. Čak sam iskoristila i jedan kišni dan da skoknem u shopping u Villach. Autom. Prijelaz preko Korenskog sedla nešto je što mogu svladati jedino Lance Armstrong i kolege. Na povratku idemo okolo preko Travisia. U tom malenom alpskom gradiću upravo traje No Borders Music Festival. U kotlini između divljih planinskih vrhunaca taj je dan svirao Caetano Veloso. Brazilski pjesnik, pjevač, skladatelj, aktivist i prijatelj koji ne svira gotovo nigdje u blizini Hrvatske i koji može stati uz rame s pop ikonama kao što su Bob Dylan, Bob Marley i John Lennon.

Koja je vjerojatnost da ga uspijete negdje odslušati? I to još besplatno pod otvorenim nebom na glavnom trgu grada, dok se uokolo viju brazilske zastave i svi ujedan glas pjevaju s njim. Sutradan Kings of Convinience i Gothan Project, dok je prošle godine bio Paolo Conte.

Koliko nas košta cijelo to zadovoljstvo? Polupansion za sedam dana s fantastičnim švedskim stolom za dvoje košta 5400 kuna. Plativo na sve postojeće kartice.

Slalom s turistima

Smještaj u apartmanu na Visu za sedam dana košta 2500 kuna, plativo isključivo gotovinom, bez hrane, mijenjanja ručnika ili ne daj Bože čišćenja. A nismo ni počeli jesti. Nakon planinske nirvane, znam da me čeka ono najgore: utrka s vremenom i slalom s turistima kako bi stigli u splitsku luku na vrijeme za jutarnji trajekt za Vis. Sat prije trajekta u devet, vlada već potpuni kaos. Jasno nam je da na “Petar Hektorović” nećemo stati. Ali dobro, sigurno će doći “Lastovo” kao i svake godine, mislim si ja dok mi glava kuha na uzavrelom molu.

- Nema drugog broda šinjorina, zatvorilo špinu ove godine - dobacuje na moje pitanje čovjek iz Jadrolinije.

Fešta koja se ne propušta

Super, iako je karta u odnosu od prošle godine poskupjela 20, odnosno točnije 17, pa vas povratna sada košta više od 800 kuna. Uz to čeka nas šest sati u Splitu u kolovozu. Primjećujem gomilu turista, grad je divan kao i uvijek i cipele su jeftinije nego u Zagrebu. Brod naravno ne kreće u 15 sati, jer nas je previše. Kad se oko 19 napokon iskrcamo na višku rivu shvaćam da smo na putu već 16 sati.

Stižemo baš na vrijeme za Komišku noć. Fešta koju nitko ne propušta. Oči mi se sklapaju dok jedem loš crni rižoto i pijem pivo, jer mi je vino loše. No, sutradan sve sjeda na mjesto. Jutarnja kava u staroj dobroj birtiji gdje cijene još nisu podivljale i pogled na taj netaknuti, divni otok ponovno me podsjeća zašto ovdje stalno dolazim. Iako je to isprva bilo samo zbog ljubavi prema njemu, taj mi je otok nekako prirastao srcu.

Ništa osim uživanja

Ljetno kino “Hrid” gdje se puši i pije na otvorenom, domaćinstva s otočkim delicijama i lokacije za ronjenje kao iz reklama znače da ste na mjestu gdje nema ništa osim uživanja. Imamo svoje omiljeno domaćinstvo gdje jedemo hobotnicu ispod peke i pijemo vino (300 kuna) jedan dan, drugi dan idemo u pizzeriju s najljepšim pogledom na otoku (200 kuna), pa se opet vraćamo na janjetinu i punjene lignje (350 kuna). Kupujemo slance (3 kune) i burek (15 kuna) za doručak kod pekara koji nema konkurencije. Razgledavamo novootvoreni dućan s delicijama (arancini i sušeno voće po 25 kuna par deka, namaz od maslina 50-ak kuna, butelje plavca stotinjak kuna). Zaista predivno. Ali preskupo...