Nakon Zagreba gdje ga opelješi taksist - bandit, odlazi u Rovinj, grad tople margarite i konobara kiborga

Čovjek bi pomislio da za pripremu koktela Margarita ne treba tako puno. U shaker ubacite malo tekile, kap triple seca i sok od limete... protresete... Ili čak možete i bez shakera... Samo natrljate malo soli na rub čaše. Ipak, nevjerojatno je frustrirajuće iskustvo doći u Rovinj, nakon pola dana putovanja autobusom iz Zagreba, i popiti neukusnu, toplu Margaritu. Pogledajmo: koktel Margarita za 45 kuna u baru Havana na rovinjskoj rivi uspio je biti i bljutav i mlačan. Dovraga, to je moj prvi dan pravog odmora u Hrvatskoj (ne računam prolazak kroz Zagreb kao odmor, iako je etrušćanska mumija u Arheološkom muzeju bila prilična poslastica, uz nerazumljivo buljenje muzejeva ženskog kuratorskog tima) i htio sam da bude nekako svečan.

Starinsko putovanje

Doći do Rovinja bilo je teško: taksist-bandit odveo me do autobusnog kolodvora u Zagrebu, i nakon što je banditskim tonom zatražio banditsku cijenu, predložio je da mu dam još nešto ekstra “za čaj”, iako ga je njegov veliki crveni nos izdvojio kao čovjeka koji pije nešto mnogo jače od čaja. Taj pirat za volanom podsjetio me na 1996., kada su mi, dok sam bio na novinarskom putovanju u Sarajevu, gdje sam trebao pokrivati prve izbore u BiH, policajci na zagrebačkom aerodromu ukrali prtljagu, dok sam čitao red polazaka. Tek nakon što sam naglo i histerično iskazao glasnu multilingvalnu odlučnost, časnik zadužen za aerodrom naredio je svojim pobočnicima da mi vrate prtljagu, upozorivši me da budem pažljiviji sa svojom imovinom.

Vremena su se promijenila i ovaj put nisam vidio nikakve policajce, ni u Zagrebu niti u bilo kojem od gradova kroz koji je autobus prošao do Rovinja. Dakle, eto mene u Rovinju, nakon šest dugačkih sati u vrućem autobusu. Putujem starinski, bez rezervacija, jer ne vjerujem umjetničkim fotografijama soba na internetu, i jer znam da i najbolja ponuda može ispasti bezveze. Osim toga, to je test koji mogu primijeniti na mjesta koja posjetim. Ako su živahna i prijateljski raspoložena, prihvatit će te bez obzira i dati sve što imaju. Na koncu, pravi putnik je onaj koji dođe nenajavljeno s izubijanim kovčegom, a ne onaj koji na internetu koristi svoju Visa Gold karticu.

Uistinu tipično talijanski

Dakle, što se tiče neočekivanog dolaska, Rovinj je test prošao sjajno. Bez rezervacije, svježe u gradu i još pun gnjeva zbog toga što sam dopustio da me prevari bezobrazan taksist sa svojim crvenim nosom u osam ujutro, jednostavno sam prošetao preko uglačanih kamenih ploča Carrere od autobusnog kolodvora do Trga Maršala Tita, gdje sam ugledao ploču turističke agencije Globtour, u samoj luci. Moji su izgledi u početku izgledali loše - hm, nemate rezervaciju? - i za početak mi je gospođa rekla da mi može pronaći samo sobu u Monte Muliniju za 433 eura za noć, ali tu me premjerila, napola podsmješljivo, i rekla: “Ne bih to savjetovala”.

Ipak, potom mi je magično pronašla jednu noć u Adriaticu za samo 55 eura - to je osam puta manje - i potom mi je, idući dan, nekim čudom, ista gospođa pronašla noćenja koliko god budem htio u privatnom apartmanu koji vodi jedan Talijan. To je ispalo uistinu tipično talijanski, što mi je poslužilo kao lijep prijelaz u ovu bilingvalnu regiju (ćaskanje na italo-hrvatskom, isprekidano sa “Daj, daj...”). Počinje on i psovati, nakon što otkrije da se prozor u apartmanu ne može zatvoriti. “Je li pokvaren?”, pitam. “E rotto?” “No, non č rotto, č croato!…” (“Nije pokvaren, samo je hrvatski”, sumnjiva pošalica zbog koje ga ovdje kritiziram.)

Da, sve je to bio dobar početak, ali topla Margarita!... Odlazim iz bara Havana vrlo razočaran i krećem prema starome gradu, na otoku - dobro, Rovinj je nekoć bio otok i to je još vidljivo - gdje u baru Monte Carlo dobijem još jednu toplu Margaritu za pet kuna više (50 kuna, vjerojatno zato što je čaša malo hladnija), a koju ovdje nazivaju Margherita, poput pizze.

Neodjeveni gosti

Potom iskušavam Caipirinhu, koju je gotovo nemoguće upropastiti jednostavno zato što je u njoj mnogo zdrobljenog leda, i to je ono što čovjek prvo osjeti. U baru Valentino, ista Margarita stoji strašnih 70 kuna, što je 10 eura, ali je možete piti na stijenama, s nogama u vodi... Ozbiljne, tetovirane matrone koje vode to mjesto dolaze i pobrišu za svakim gostom koji iz vode dođu na kamenje. Ništa osobno, kažu, jednostavno, kamenje postaje sklisko.

Polugoli ljudi pijuckaju koktele i gledaju brodove koji prolaze. Cijela poanta u Valentinu je lijepa mješavina strogoće u starom komunističkom stilu i suvremene tolerancije. Štoviše, gospođe čak donose račune za svaki koktel i daju ih neodjevenim gostima. Glazba je grozna, ali odlučio sam da im neću to reći. Pristaje tom mjestu. Navečer, krećem u dobro reklamirani restoran Monte, odmah kraj crkve Sv. Eufemije. To je mjesto otmjeno, skupo, bez domaćih, osim novih bogataša. Menu stoji negdje oko 500 kuna i zove se Essence. To je slijed od pet ribljih jela.

Muke amaterskog kuhara

Cijela stvar predstavlja mješavinu nouvelle cuisine i molekularne inklinacije. Dobijem predjelo od jagode, hrena i tune. Potom zelenu pjenicu od oregana... u tom trenutku im kažem da nastave polako jer se čini da su odlučni iznijeti menu od pet slijedova na pokretnoj traci. Osoblje je pristojno i prijateljski raspoloženo, iako se ponašaju pomalo poput “replikanata” u Blade Runneru. Nisu, naravno, oni krivi, rečeno im je da se tako ponašaju, da budu poput svećenika u hramu visoke gastronomije. Nema ničeg lošeg u tome. U drugim istočnoeuropskim zemaljama ne bih mogao naći takvo mjesto. U konačnici, to je samo kulturološki način koji je jednako valjan kao i bilo što drugo.

Dakle, bio sam na zelenoj pjenici. Kako se to jede? Pitam. Šarmantna gospođa koja je glavna koordinatorica strpljivo mi objašnjava: žlicu treba držati vertikalno, da bi se prerezalo kroz slojeve melanzan, mozarellu, bučine sjemenke i, da, zelenu pjenu. Ali, kada stigne glavno jelo, stiže i razočaranje: ništa uistinu nije svježe... Komad jastoga koji dobijem ima teksturu zvijeri koja je dugo sjedila u zamrzivaču. Mizeran mali jastog. I sam dolazim iz zemlje morske hrane. Rumunj sam (kao što ćete uskoro saznati), pola života živim u Belgiji, i amaterski sam kuhar s ponešto pretenzija. Mogu prepoznati svježeg jastoga od unaprijed pripremljenog, unaprijed upakiranog, unaprijed kuhanog.

Žal zbog crvenih kapa

Tako da sve to kažem onoj šarmantnoj gospođi, ali ona ne želi ni čuti. Svježe je, inzistira. Nije, odgovaram uporno, što ne znači da nije dobar, vjerujte mi. Ali stvar je u tome da ga reklamiraju kao svježeg... ali ona me hladno uvjerava da je svjež i, ako mislim drugačije, to je moje mišljenje.

Kad trebam platiti, otkrivam da postoji i dodatak za “couvert” od 49 kuna za korištenje pribora za jelo, što turisti uvijek mrze. Četrdeset i devet kuna, to je cijena koktela!... Zar peru svoj pribor u koktelu ili što već? Razmišljam kako su neki kafići i restorani nepravedno u prednosti zbog jednostavne činjenice da svi strani turisti koriste iste turističke vodiče. Rekli biste da bi to trebalo biti dovoljno da odrasli ljudi pri zdravoj pameti ne idu na ta mjesta, ali nije tako. Pogledajte primjer Agave u Zagrebu. To je toliko banalno mjesto, ali svi idu tamo jer je u vodičima. I sam sam išao tamo.

Moja zdrava indignacija ne sprečava me u tome da dobro spavam, iako se prozor ne može zatvoriti. Iduće me jutro budi buka motocikala. Zašto svi ti bikeri nose nacističke kacige? Nitko ne zna, jednako kao što nitko ne zna zašto praktički cijela vojska ženskih nogu koje redovite premjeravaju promenadu nosi istu vrstu sandala-čizmi koje su svugdje na rasprodaji, što mora biti jedna od najodvratnijih obućarskih izuma ikad (osobito one s visokim petama). Zloslutna obuća, da. Amen. Potom stižu autobusi puni njemačkih provincijalaca treće dobi, s čarapama u sandalama, i dugačkim noktima na nožnim prstima, čak i kod muškaraca (zašto, o zašto?). Ispred njih hoda starija gospođa koja drži kišobran i pokazuje prema domaćima koji piju bambus. E, to je profesionalno!...

Nakon dva dana u Rovinju, jedva čekam da pobjegnem u Pulu. Ljubitelj sam Joycea, da, volim nečitljivog Jamesa Joycea, onog s povezom na oku i strahovito kompleksnom prozom. Upravo je u Puli Joyce napisao Portret umjetnika u mladosti. A što je imao za reći o Puli? “Pomorski Sibir”, rekao je. A o Istri? Pa evo: “Istra je dosadno mjesto utisnuto u Jadran, naseljeno neobrazovanim Slavenima koji nose crvene kape i kolosalne jahaće hlače”.

Žao mi je što nema crvenih kapa, iako primjećujem nekoliko kolosalnih jahaćih hlača, koje obavijaju neke pivske trbuhe. Ali doći do Pule iz Rovinja je prava avantura. Red na autobusnoj stanici luđački je spor pa kasnim na prvi autobus. Prokletstvo!... Sanjao sam o Puli od svojih školskih dana u Rumunjskoj.

Kušanje Joycea i Nore

To je mjesto na našim kartama uvijek bilo ispisano kao Pola, kao u talijanskom, jednostavno jer je na rumunjskom “pula” (sram me to napisati) vulgarno ime za muški spolni organ. “Lingam”, znate. I evo ga, moj dragi Joyce... Njegov brončani kip na terali Uliks... Ne, ljubazna konobarica nije pročitala “Uliksa”.

Čudno, mislio bih da je to obavezno štivo za nekoga tko radi na takvome mjestu. A služe i koktel Joyce (sa hruškovcem i Martini Biancom), pa čak i koktel Nora, po Joyceovoj groznoj ženi!... Nora: Baileys, liker od kave, šlag… Odvratno, ali moram to kušati, prije nego što nastavim s putovanjem. Uistinu, “Uliks”!...