Da imaju prava kao zapadnjakinje, Iranke bi zavladale svojom zemljom

Uske hlače, čizme s peticom preko koljena, strukirani kaput, torbica koji vrijedi više nego taksi što je upravo prošao pored nje, a čiji je vlasnik špagom zavezao jedan kraj automobila da ne ispadne, make-up kojim ističe prelijepe oči, dugačke trepavice kao da imaju vlastiti život, parfem što ostaje za njom, elegantan hod... Dodatak svemu je ono što bih nazvala “trendseterski hidžab” - Iranke ionako imaju guste kose, a ove mlade i moderne još je dodatno natapiraju, skupe kopčom pa u donjem dijelu još u rep, a onda preko frizure samo prebace hidžab koji stoji poput ukrasa. Prednji dio kose obavezno se vidi, jer uzalud bojanje u plavo ako to nitko osim ukućana ne može primijetiti.

Kako se “kosa pakira u hidžab” i ostale iranske beauty-navike, imala sam prilike vidjeti u toaletu u jednom malom trgovačkom centru. Prizor je nalikovao na “omiljeno žensko okupljalište” nekog noćnog kluba u Zagrebu - prezgodne žene, gomila šminke, dotjerivanje, žamor... Muški kolege itekako su mi zavidjeli što smijem sve te ljepotice promatrati u njihovu “trenutku stvaranja”. Posljedni krik mode je i estetska operacija. Malo pomalo, već prvoga dana u Teheranu, počela sam primjećivati post-operacijske-flastere na mnogim ženskim nosevima.

Ne vole svoje noseve

- One na taj način pokazuju da imaju novca, da su moderne. Uostalom, Iranci su često frustrirani svojim nosevima - pojasnio mi je jedan Teherančanin. No, kao što je moguće gotovo bilo gdje u svijetu kupiti lažni Vuitton, tako se u Teheranu zbog velike potražnje, a malo onih koji si skupu operaciju mogu priuštiti, pod estetske kirurge prodaju mnogi koji to nisu.

- Vlada je izrazila zabrinutost zbog velikog broja unakaženih, sad se razmišlja o kažnjavanju liječnika koji su izveli takve operacije - dodao je. Liberalna zemlja, pomislila sam nakon prvoga dana, a onda sam se vratila u svoju hotelsku sobu i uočila detalj koji me od srca nasmijao.

Pipanje na aerodromu

Kako sam sobu i sve svoje stvari zbog žurbe bila ostavila u priličnom neredu, tako sam i preko kovčega ostavila prebačeni grudnjak. Običan, bijeli, bez čipke ili bilo kakvih sličnih seksi aluzija. Spremačica ga je, vjerojatno zgrožena prizorom, diskretno zamotala u jednu moju potkošulju i vratila tamo gdje sam ga bacila. Nikada više nisam grudnjak ostavila na vidljivome mjestu.

Žene su me tamo, ipak, šokirale još nekoliko puta. Recimo, nikada me u životu netko nije toliko “ispipao”. Gotovo sam prasnula u smijeh dok sam raširenih ruku stajala na aerodromu u Teheranu, onom za domaće a ne za međunarodne letove, a policajka me pretraživala rukom na koju je navukla plastičnu rukavicu. Prepipala mi je one najintimnije dijelove tijela (doslovno) i na sreću nisam na sebi nosila ništa sumnjivo što bi ih nagnalo da me još i skinu. Odjednom mi je postalo sasvim razumljivo zašto žene na ulasku u aerodrom imaju poseban ulaz i zašto se do kontrolne prostorije prolazi kroz improvizirane hodnike od nekakvoga platna, koji pomalo nalikuju na labirint. Onakav sigurnosni pregled zasigurno nije za muške oči.

Dijete pripada ocu

Iranska nacionalna televizija IRINN golem je i najstrože čuvan kompleks u kojem, kao i u svim drugim redakcijama koje smo obišli, radi veliki broj mladih žena. Primjerice, u novinama Đam-e-đam prosječna dob novinara je 24 godine, a polovica su žene, na internetskom portalu za vjerske vijesti IKNA sve osim grafičkog urednika mlade su i jako vesele urednice, na PRESS TV-u ponovno mlade žene i jako zgodan prognostičar... Nego, na važnom IRINN-u sve političke vijesti prvo prolaze kroz ruke jedne, pogađate, mlade žene. Fariba Rezaee urednica je nadređena osmorici muškaraca.

Ono što je posebno simpatično u Iranu, a problem je koji se prešućuje u Hrvatskoj, jest da za uspjeh žene nije važan njezin izgled, dok je “seks za napredovanje” nešto na što Iranci samo širom otvaraju oči. Iranke, valja sada spomenuti, vrlo se lako mogu razvesti i kada to učine nisu “manje vrijedne”. Još k tome muškarci su im obavezni isplatiti veliku svotu novca dogovorenu prije braka, a ako to ne učine - pravac zatvor! Stoga mnogi supruzi uplaćuju mjesečne rate preko računa u banci ne bi li nakon mogućeg razvoda imali dokaz koliko su joj već isplatili. A onda udaramo u dno - dijete prema šerijatskom zakonu pripada ocu (osim u rijetkim iznimkama).

Diskreditiranje muškaraca

Dno sam u par navrata udarila i sama. Rukovala sam se sa svega petoricom Iranaca, a upoznala ih 30-ak. Da pojasnim, rukovanje žena i muškaraca u toj zemlji zabranjeno je. Iznimka se, dakle onda kada žena muškarcu prva pruži ruku pa joj on smije uzvratiti, vrlo rijetko koristi. Sama sam je iskoristila tek jedanput, sasvim spontano na rastanku pružila sam ruku vozaču koji nas je vozio po Esfahanu u kojem smo boravili jedan dan, jer to je bio najsimpatičniji čovjek kojeg sam ga ikada srela. Nije se naljutio, ali se kao posramio.

Biti žena u islamskoj zemlji može biti i neugodno iskustvo ukoliko dolazite iz neke zapadne zemlje. Ne zato što je rukovanje zabranjeno a pokrivanje kose i dekoltea obavezno, ili što će vas gledati s prijezirom ako zapalite cigaretu na ulici i glasno se smijete u javnosti. To su banalnosti. Neugodno mi je bilo, ali i bolno, kada sam se našla u prostoriji sama s muškarcima koji su me, namjerno ili ne, ignorirali jer žena u javnosti - ima “svoje mjesto”.

To je dio njihove kulture - žena svojega i bilo kojeg drugog muškarca nikada neće diskreditirati u javnosti. S druge strane, tvrde mi da je žena u kući ono što se kod nas kaže “bog i batina”. Ono što je sasvim sigurno jest da iranske glumice imaju bitno veći ugled i popularnost od svojih muških kolega.

Sve im jače pušu za vratom

- One su u mnogo boljem položaju od muškaraca. Zapravo, obožavane su, otkrio je Mohammad-Javad Aghajari, generalni direktor Ureda za strane medije Ministarstva kulture i islamskoga vođenja.

Dodatno sam testirala “liberalnost” pa sam u dva navrata navečer sama šetala Teheranom. U prvi su me mah zbunili automobili koji su se gurali na cesti pored mene i mahnito trubili, a onda sam se sjetila da su to samo “ilegalni teksisti” što očajnički žele zaraditi koji real (njihova valuta). U maniri “pravog državljanina Republike Hrvatske” vapila sam za kafićem i nakon sat i pol hodanja pronašla jedan. Popila sam kavu s društvom mladića i djevojaka koje najslobodnije puše, slušaju Nirvanu i ruske rock bendove, fakultetski su obrazovani, obožavaju filmove i Roberta De Nira, internet i svoju zemlju.

Uvjerila sam se da i na najvišim političkim razinama te u najstrožim vladinim instiucijama postoji prostor u kojem žensko biće može najslobodnije disati. Dapače, kako je priznao glasnogovornik i specijalni asistent ministra vanjskih poslova Ramid Mehmanparast, žene im sve više “pušu za vratom”.

- Sve više žena u Ministarstvu vanjskih poslova dobiva visoke položaje, ne bih se čudio da neka od njih uskoro zauzme i moje mjesto! - nasmijao se Mehmanparast, ali s ponosom istaknuo da su u ovoj akademskoj godini od svih upisanih brucoša na fakultete čak 65 posto njih bile žene.

Iranci se šale kako muškarci moraju raditi i zaraditi, dok si žena može priuštiti - studiranje. Kada bi žene u Iranu imale identična prava kao zapadnjakinje (a nemaju ih, što god tvrdili), zasigurno bi zavladale zemljom, zaključujem na kraju.