Popularni psihoanalitičar Jorge Bucay poručuje: Brinite o sebi i budite sebični

ZAGREB - U jednom od izloga, na središnjem zagrebačkom trgu, stoji golemi plakat, reklama za novu knjigu, s kojeg Jorge Bucay gleda Zagreb. Argentinskog psihijatra i gestalt psihoanalitičara kojeg toliko vole Hrvati, pitam kako mu je vidjeti svoje lice na tim plakatima u maloj zemlji na drugoj polovici svijeta, tako daleko od kuće… Kako unutra, u trbušnoj šupljini, grudnom košu, liježe taj osjećaj globalnog uspjeha?

“Ponosan sam… i preplašen. Nije lako znati da te puno ljudi u puno zemalja sasvim ozbiljno sluša, to je velika odgovornost.”

Pogledom usisava grad.

20 koraka naprijed

“Zavolio sam ga i prije no što sam prvi put došao u njega. Zbog Zagrebačke filharmonije… slušao sam ih u Buenos Airesu.” Prije dvije godine je, nakon što je u krcatom kinu Europa održao predavanje - otrčao gledati Rigoletto u HNK… Bucay je zapravo želio biti pedijatar. No, baš kad je kao student medicine slušao pedijatriju, u bolnici je preminuo dječak. “To me potreslo. Šokiralo. Shvatio sam da je pedijatrija za mene preteška. Počeo sam razmišljati o dječjoj psihijatriji… Na koncu se ipak bavim odraslima.”

Zašto baš psihijatrija?

“Vjerojatno svaki psihijatar dijelom to studira iz želje da riješi vlastite probleme.”

U posljednjoj u nas prevedenoj mu knjizi, “20 koraka prema naprijed”, Bucay, savjetujući kako raditi na dobrom odnosu prema samome sebi, među ostalim čitatelju predlaže da si za rođendan kupi poklon koji bi rado primio od najbližeg i bezuvjetnog prijatelja. Što si je on poklonio za 62., lanjskog listopada? “Put u New York i odlazak na meni omiljenu operu. Rigoletto. Metropolitan.”

Prevođen je na dvadesetak jezika. Odnedavno i na kineskom. “Volio bih”, kaže, “otići na predstavljanje u Kinu”. Koje su akutne jadi Latinske Amerike, SAD-a i Europe, ima li razlike u onome što ga čitatelji pitaju u Buenos Airesu, New Yorku i Madridu?

“Sad smo svi okupirani ekonomskom krizom, no prije pet godina to nije bio slučaj. U Latinskoj Americi, doduše, uvijek je pitanje golog opstanka, siromaštva. U SAD-u top tema je uspjeh, jesi li ili nisi uspješan, bogat, to njih muči. U Španjolskoj stalno ‘žive unaprijed’, njih zanima što će se dogoditi u budućnosti, nisu puno u sadašnjosti. U istočnoj i središnjoj Europi osjećam da ljudi baš sad počinju shvaćati da je važno brinuti se za sebe. Često me u ovom vašem dijelu svijeta pitaju: ‘Pričaš li ti to nama da moramo ići u neku vrstu sebičnosti?’, a ja kažem: ‘Da.’”

Ja se još trudim

Je li sam Bucay uspješno svladao tih “20 koraka prema naprijed” (je li on upoznao sebe, je li slobodan, otvoren prema ljubavi, uživa li u smijehu, znade li dobro slušati, je li ponizan, srdačan, kreativan…. sve to što savjetuje.)

“Nisam ih još sve sasvim savladao. Najteži mi je 20. korak, ‘ne sumnjaj u konačni rezultat’. Ponekad nisam siguran u to… kad ujutro otvorim novine i čujem vijesti.”