Nepodnošljivo nasilje, verbalni teror, nedostatak podrške menadžmenta i ostalih članova benda. To su, prema riječima Noela Gallaghera, razlozi zbog kojih napušta britansku glazbenu instituciju Oasis. Nakon 18 godina trajanja velikog benda - oni sami voljeli su reći da su veći i od Beatlesa - moglo se očekivati sve osim da glavni kreativac izađe uz riječi koji neodoljivo podsjećaju na retoriku zlostavljanih žena koje bježe od nasilnih muževa.
Jer, u godinama podjednako velikih uspjeha i skandala, Noel je bio tek zeru manje neotesan od brata Liama, manje bahat i nasilan prema članovima benda, konkurenciji na glazbenom tržištu, novinarima i “slučajnim prolaznicma”.
Brojni intervjui i biografije benda otkrivaju da odnos Noela i Liama nikad nije bio harmoničan, još od vremena kad su kao tinejdžeri, na gradilištima oko Manchestera koje je vodio njihov otac, s lopatama u rukama sanjali rock-karijeru. Povijest Oasisa obilježena je nasiljem braće koja su lomila tanku liniju između ljubavi i mržnje te šakama rješavali nesuglasice. Prema drugima su se odnosili još gore: pljuvali su sve i svakoga bez ikakvih ograda. S Blurom su bili u pravom medijskom ratu u vrijeme brit-pop manije, hip-hop glazbenike nazivali su idiotima, Liam je nakon smrti Georgea Harrisona rekao da će se pomokriti na njegov grob samo zato što se ovaj jednom prilikom hladno pozdravio s njima, okarakterizirao je poklonike Radioheada i Coldplaya ružnima, Noel je McCartneyja nazvao senilcem...
Zatvor i dva zuba manje
A Beatlesi su im omiljeni bend. Uvijek podgrijani alkoholom ili kokainom, braća Gallagher su, doslovce, bili opasnost na cesti. Za sebe i za ostale. Ponekad su znali izvući i deblji kraj, kao u Münchenu prije šest godina kad su se u hotelu sukobili s lokalnom ekipom. Uvrede su prerasle u tučnjavu, samo što braća Gallagher nisu znala da su dečki u odijelima nasuprot njih pripadnici lokalnog kriminalnog podzemlja. Rezultat: noć u bavarskom zatvoru i dva zuba manje u Liamovoj glavi. Ni brojni kasniji ispadi nisu dali naslutiti da je izvučena neka pouka.
Kad se sve zbroji, uz činjenicu da se Oasis dugo švercaju na ime stare slave i da su narodna koncertna atrakcija koja godinama nije izdala važan album, odlazak Noela je samo veći prasak koji je prekinuo lagano izumiranje benda.
Uostalom, i veći bendovi, osim vječitih Rolling Stonesa, razilazili su se poslije mnogo manje godina zajedničkog rada, na vrhuncu karijere i zbog mnogo trivijalnijih razloga od “nepodnošljivog nasilja i verbalnog terora”, kako je to opisao Liam Gallagher. I gotovo uvijek, zadnja svađa ili tučnjava nije bila povod raspada nego samo posljednja kap u čaši koja se punila godinama.
Povratak otpisanih
S druge strane, posljednjih su godina, više nego ikad, u modi ponovna okupljanja propalih bendova. U pravilu veliki raspadi nikad ne rezultiraju još većim solo uspjesima, pa se brzo zaborave sve stare nesuglasice. Šuštanje zelenih novčanica desetljećima nakon razlaza izbriše i tučnjave, i sudske tužbe, i smrtna neprijateljstva. Pa smo na pozornicima skoro mogli vidjeti Happy Mondayse, Pixiese, Stoogese, čak su se i Gilmour i Waters nakon godina sudskog i verbalnog ratovanja našli prošle godine ponovno na pozornici u Pink Floydima. S novcem, nostalgijom i oslabjelim pamćenjem sve je moguće. U tom smislu treba gledati i sumorne zadnje dane Oasisa. Sve bi to moglo biti privremeno, ne treba zaboraviti da su oni ipak braća. A krv nije voda.
Tihomir Ivka
Jer, u godinama podjednako velikih uspjeha i skandala, Noel je bio tek zeru manje neotesan od brata Liama, manje bahat i nasilan prema članovima benda, konkurenciji na glazbenom tržištu, novinarima i “slučajnim prolaznicma”.
Brojni intervjui i biografije benda otkrivaju da odnos Noela i Liama nikad nije bio harmoničan, još od vremena kad su kao tinejdžeri, na gradilištima oko Manchestera koje je vodio njihov otac, s lopatama u rukama sanjali rock-karijeru. Povijest Oasisa obilježena je nasiljem braće koja su lomila tanku liniju između ljubavi i mržnje te šakama rješavali nesuglasice. Prema drugima su se odnosili još gore: pljuvali su sve i svakoga bez ikakvih ograda. S Blurom su bili u pravom medijskom ratu u vrijeme brit-pop manije, hip-hop glazbenike nazivali su idiotima, Liam je nakon smrti Georgea Harrisona rekao da će se pomokriti na njegov grob samo zato što se ovaj jednom prilikom hladno pozdravio s njima, okarakterizirao je poklonike Radioheada i Coldplaya ružnima, Noel je McCartneyja nazvao senilcem...
Zatvor i dva zuba manje
A Beatlesi su im omiljeni bend. Uvijek podgrijani alkoholom ili kokainom, braća Gallagher su, doslovce, bili opasnost na cesti. Za sebe i za ostale. Ponekad su znali izvući i deblji kraj, kao u Münchenu prije šest godina kad su se u hotelu sukobili s lokalnom ekipom. Uvrede su prerasle u tučnjavu, samo što braća Gallagher nisu znala da su dečki u odijelima nasuprot njih pripadnici lokalnog kriminalnog podzemlja. Rezultat: noć u bavarskom zatvoru i dva zuba manje u Liamovoj glavi. Ni brojni kasniji ispadi nisu dali naslutiti da je izvučena neka pouka.
Kad se sve zbroji, uz činjenicu da se Oasis dugo švercaju na ime stare slave i da su narodna koncertna atrakcija koja godinama nije izdala važan album, odlazak Noela je samo veći prasak koji je prekinuo lagano izumiranje benda.
Uostalom, i veći bendovi, osim vječitih Rolling Stonesa, razilazili su se poslije mnogo manje godina zajedničkog rada, na vrhuncu karijere i zbog mnogo trivijalnijih razloga od “nepodnošljivog nasilja i verbalnog terora”, kako je to opisao Liam Gallagher. I gotovo uvijek, zadnja svađa ili tučnjava nije bila povod raspada nego samo posljednja kap u čaši koja se punila godinama.
Povratak otpisanih
S druge strane, posljednjih su godina, više nego ikad, u modi ponovna okupljanja propalih bendova. U pravilu veliki raspadi nikad ne rezultiraju još većim solo uspjesima, pa se brzo zaborave sve stare nesuglasice. Šuštanje zelenih novčanica desetljećima nakon razlaza izbriše i tučnjave, i sudske tužbe, i smrtna neprijateljstva. Pa smo na pozornicima skoro mogli vidjeti Happy Mondayse, Pixiese, Stoogese, čak su se i Gilmour i Waters nakon godina sudskog i verbalnog ratovanja našli prošle godine ponovno na pozornici u Pink Floydima. S novcem, nostalgijom i oslabjelim pamćenjem sve je moguće. U tom smislu treba gledati i sumorne zadnje dane Oasisa. Sve bi to moglo biti privremeno, ne treba zaboraviti da su oni ipak braća. A krv nije voda.
|
Vatromet tišine
Dakako, kao i u slučaju Oasis, ostalih pobrojanih primjera i stotina nespomenutih, raspadi bi se mogli ugurati pod pravilo da bendovi jednostavno teško mogu funkcionirati s dvije jake autorske ličnosti na duge staze. Napetost je stalno prisutna, a kolizija se naposljetku uvijek dogodi. Tako je bilo s Gilmourom i Watersom u Pink Floydima, s Johnnyjem Marrom i Morrisseyjem u The Smithsima, tako je bilo s Ianom Brownom i Johnom Squireom u kronologiji propasti Stone Rosesa. Čak su i vječiti Stonesi imali razdoblja kad su kreativni sukobi na relaciji Jagger - Richards prijetili raspadom. No za razliku od drugih, oni su znali stati na loptu, uzeti koju godinu slobodnog za ispuhivanje vlastitog ega solo albumima i vratiti se svježi i još veći. Zato su još uvijek ovdje. |
|
The Jam
Paul Weller, frontman jednog od najpopularnijih britanskih bendova s prijelaza sedamdesetih na osamdesete godine prošlog stoljeća, rasformirao je The Jam na vrhuncu popularnosti a da nikad nije požalio. Svoj je postupak objasnio činjenicom da su ostala dva člana bila bitno starija od njega, da ih je uzeo zato jer su znali svirati, a ne zato jer se s njima slagao. “Nisam imao s kim popiti pivo jer oni jednostavno nisu bili moj par”, rekao je Weller, zatvorio stranicu i krenuo u sasvim drugom glazbenom pravcu s kasnijim bendom The Style Council. The Clash Poslije komercijalno najuspješnijeg albuma “Combat Rock” 1982. godine i punih stadiona, grupa The Clash prvo se oprostila od Toppera Headona jer se on nije mogao skinuti s heroina. No, tenzije među članovima često izazvane sitnim privatnim svađama dovodile su do ridikuloznih situacija, pa je, primjerice, Joe Strummer u studiju prenosio informacije od gitarista Jonesa basistu Simenonu o tome što i kako odsvirati, jer su oni prestali razgovarati poslije jedne tučnjave. Na kraju, veliki punk bend se urušio zbog banalnog razloga. Strummer i Simenon su izbacili Jonesa jer je uvijek kasnio na probe i koncerte. A bez njega to više nije bilo isto. “Nas četvorica smo stvarali neponovljivu kemiju. Da sam onda znao ono što danas znam, čekao bih Jonesa i trpio svako kašnjenje. Vrijedio je čekanja. Stvari su se prebrzo odvijale, bili smo umorni jedni od drugih i nismo bili svjesni dragocjenosti našeg zajedničkog rada”, s vremenske je distance Joe Strummer objasnio uzroke kraha. The Beatles Idoli grupe Oasis - Beatlesi, potrajali su tek deset godina. Naporne turneje te glazbene institucije nagrizale su najjača prijateljstva i dovodile do toga da članovi benda uopće ne razgovaraju izvan pozornice, putuju na koncerte odvojenim avionima i odsjedaju u različitim hotelima, što je potkraj i s Oasisima bio slučaj. Dakle, Beatlesi su još od 1966. prestali s koncertima i posvetili se studijskom radu, gdje su smijeh i druženje vidljivi u raznim dokumentarcima često fasada iza koje su se skrivali ozbiljni kreativni i osobni sukobi. Razlozi raspada Beatlesa 1969. su kompleksni i brojni: smrt menadžera Epsteina 1967. izazvala je prva razilaženja u poslovnom planiranju, McCartney je htio svirati koncerte, Lennon nije, kreativno su se kao autori sve više razilazili, Harrison se nametao kao autor, ali nije dobivao dovoljno prostora, solo ego je proradio u barem trojici od četvorice, na kraju je i nova Lennonova ljubav Yoko Ono išla svima u bendu na živce jer se nije micala iz studija… Tri genijalca i bubnjar svejedno su do zadnjeg zajedničkog dana u studiju (20. kolovoza 1969. snimili su “I Want You (She’s So Heavy)”) onako posvađani stvarali prekrasnu i vrijednu glazbu. |
Tihomir Ivka
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....