NEMATE NI PREBIJENE KUNE, A ŽELITE NJOJ ILI NJEMU ZA VALENTINOVO POKLONITI NEŠTO ŠTO ĆE PAMTITI ZAUVIJEK? Imamo najbolje rješenje

ZA NJU I NJEGA:

Vesna Parun: Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama

s dalekih obala?

Nevidljiva u djetelini

na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.

Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka

i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici

prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom

što blješteći baca tamnozelenu sjenku

na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.

Ptice prelijeću nad nama

zamišljeno.

Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

ZA PRVE LJUBAVI:

Dobriša Cesarić: Ljubav

Od naše ljubavi i sreće,

gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,

nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!

Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,

nestati htio ja bez traga.

ZA ONE KOJI SU SIGURNI:

Enes Kišević: Kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,

meni na svijetu ne treba više.

Da svaku tvoju mijenu slutim,

da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim

prisutan kao svjetlost bez glasa.

I da ti oči očima ćutim,

kao da ću te izgubiti sad,

ovoga časa.

ZA PAROVE ‘SA STAŽOM’:

Tin Ujević: Vječni prsten

Sve će ove stvari jošte jednom doći

kao što su bile i kako su prošle,

i ti crni dani, i te plave noći,

i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada

i hiljada ljeta opet ćemo naći

ista svježa čula, ista srca mlada,

i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom

motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.

Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,

i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,

da nas jošte taru ove brige ružne,

i da polet u vis događaji kose

i plamen za ženom naše usne kužne.

-Pa da barem tada, za tisuć tisuća

i tisuću ljeta, i još mnogo veće,

primimo na naša srca uzdišuća,

kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

ZA ONE KOJI BJEŽE OD LJUBAVI:

Slavko Mihalić: Približavanje oluje

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš

Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše

Kako je naglo zahladnjelo

Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi

darovala

Mi smo sada jedno i čemu govoriti

Žuti oblaci obično donesu tuču

Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati

Bojim se za tebe, za mene je svejedno

Gromovi su opasni u poljima

A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim

iz klasja

Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o

mijenama

Ne plači, Vera, to su samo živci

I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji

Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes

Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara

Ne bih si oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati

sveto

Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

ZA SJEĆANJE NA SLUČAJAN SUSRET:

Milko Valent: Neuro noć

Spremni za navigaciju

samo trenutak da ugasim

strast i luna-park, poznato

zabavište pune mjesečine.

a sada slijedi odmor

zadovoljenih lunatika.

crna učenice, nastavit ću tamo

gdje sam stao kada smo

blagovali večer na balkonu

i slušali jazz, grimiz na usnama,

vino i smokve bez lišća.

mila, ja sam Kairos, izazivač

muze i dobra navigacija kroz

krizu drugih. za to vrijeme dok

izazivam muzu, češkaj mi

svilenu kožu.

naoštri noćne nokte,

fatalna djevojko kružne radosti.

ZA NJEGA:

Anka Žagar: Kora raspuknuta

iz boka tvojega ranit ću svoju igru

more me čuj i ne kipi, potom mir

sav prljav od sebe, mračna zelenoća

utrobe tvoje moli za me, potom miiir

tebe ću jezikom nožem gusarskim, u

dah i dah, u labudov hlad ustakliti

tebe ću, mimoići, ta krijesta od

nježnosti, oštrica vitičasta, k tebi

idem bijelu glazbu unutra izvijugati

mišić poprečno prugasti krvariš svilu

i u valjak je valjaš za uzglavlje

ZA SANJARE:

Simo Mraović

***

Iako svaki dan padnem s neba.

Ne predajem se.

Dok me još ima.

Lutam po nebu.

To nije tajna.

To svi rade.

Osim u snovima.

Tamo je nebo zauvijek slano.

A kad se probudimo teško je.

Nosimo ga na glavi.

Ako padne ideja.

Nebo ublaži udarac.

Osjećam u kostima pada kiša.

Zato smo važni zato smo tu.

Na kraju moraš ljubiti.

Tamo spavaju sve tajne.

I sve je istina.

Kao u bezazlenoj magiji.

ZA ONE KOJI SU SE TEK ZALJUBILI:

Jure Kaštelan: Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš

da budem cvijet u tvojoj kosi.

Ako si noć, ja ću biti zora

i blijesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš

i da svi dani budu pjesma.

Ako si izvor, i ja ću biti

u živoj stijeni bistra česma.

ZA LJUBAVNIKE:

Ana Brnardić: Misli se odmaraju

Misli se odmaraju na predmetima –

teške legnu na hrast, lake na listove lipe –

ili kao mehanizam pisaće mašine pod korom

kucaju

Ljubavnicima odgovara takav način

života, gdje termiti prelaze preko neravnina

okorjelih ljubavnih formula

opipati željezna slova

u sljepoočici dragog bića

uhvatiti posljednji od ubrzanih zareza

koji jure poput mrava iz ustiju –

ljubav je hladna i topla

lijena na suncu

zapisana rutinskim rukopisom na posve

nezainteresiranom lišću