SKOK S IVICOM!

Raj koji je izbjegao turistički kaos: ‘Tu je moj dom. I da, ovdje su se kovale sve moje medalje‘

Skok s prvakom

Reporter Nautičkog jedra proveo je dan u divljini Mljeta i prihvatio veliki izazov - skok kod Odisejeve špilje

Postoje, jednostavno, ta neka mjesta uz koja se vežeš, iako te s njima ne veže baš nikakva genetska spona. Gdje jednom dođeš i osjetiš pripadnost. U skladu s onom Jamesa Baldwina - možda dom nije mjesto, već jednostavno neopozivo stanje. Za nas neke, rekao bih prilično subjektivno privilegirane, to je Mljet.

Igrom sudbine i života, na škoju nisam bio osam godina. Nakon 15 uzastopnih. I kako se katamaran bližio Sobri, shvatio sam da je sve kao da me nije bilo - osam dana. Mljet je gotovo pa ostao isti.

- Isti, isti - daju mi potvrdu stari znanci i mornari na krmi.

Ta je spoznaja oduševila. Jer, sretnik, imao sam priliku biti na svim većim jadranskim otocima. Koji su se s vremenom utopili u apartmanizaciji, gubeći uvelike svoj smisao. Ljeti natopljeni znojem i kremom za sunčanje sve više sliče na zapadnjačka predgrađa s licem prepunim lošeg botoksa, koji je iskvario njihovu urođenu prirodnu ljepotu. Iz moje perspektive, a može biti da sam u krivu, jedine divlje oaze ostale su Cres, Lastovo i Mljet. Nije to samo do divljine, doduše.

Malonogometni turnir

Na Mljetu su u tome veoma važnu ulogu odigrale činjenice da katastarske i nasljedne čestice imaju stotinu ekstenzija, raširenih doslovce po cijelome svijetu. Da je suprotno, nisam siguran da bi pogled, dok mu se približavaš, i dalje nudio samo beskonačne borove, stijene i more. Ili da bi i dalje, u špici sezone, u svakome času mogao naći neku valu ili žal, skrivenu stijenu klesanu samo po tvojoj mjeri.

Mljet sam, dakle, nakon osam godina, našao istim. Ne samo krajobrazno nego i u ljudima. Otočanima smo kao purgeri s malim "d" na dresu prije 15 godina, na lokalnom malonogometnom turniru koji je i danas glavni ljetni događaj, bili stranci i provokatori, a poslije smo se međusobno proželi i posijali neraskidiv odnos. Doći ovamo i biti, samo biti, bio je stoga poseban doživljaj. Osjećaj koji se može podijeliti samo s onima koji razmišljaju i ćute jednako kao i ti. Ili, kao - on. Osjećaj doma.

Koji obuzme i vlada, oduzimajući ratio. Pa se nekoliko sati nakon dolaska odjednom nađeš na Odisejevoj spilji, odmilja Jami, gdje te vrhunski sportaš u milisekundi navede da se pred njime počneš hvaliti otkud si skakao, a on na to učas odgovori:

- Odlično, onda nema nikakvog razloga da ne skočimo zajedno.

Pa se nađeš u moru, koje teški šilok poput dizala diže pa spušta, a ti čekaš onaj jedan povoljan trenutak kako bi našao pravo mjesto da staneš i rukama uhvatiš škrape oštre poput noža, samo kako bi izašao, popeo se na četvrti "banak" (na Jami su to oznake za skakanje, idu od jedinice do šestice), i otamo čarima objektiva izložio svoje nebotoksirano, ali tijelo iskvareno bonvivanštinom te s desetak metara skočio u veliko plavetnilo... A potom na stijeni gore zaigrao šah u kadru čistog mediteranea.

image

Tomislav Juranović i Ivica Kostelić

Tonci Plazibat/Cropix
image

Tomislav Juranović i Ivica Kostelić

Tonči Plazibat/Cropix
image

Tomislav Juranović i Ivica Kostelić

Tonči Plazibat/Cropix
image

Tomislav Juranović i Ivica Kostelić

Tonči Plazibat/Cropix
image

Tomislav Juranović i Ivica Kostelić

Tonci Plazibat/Cropix

- Kaj ti je, ja sam ovdje bio više nego u Zagrebu, tako da ovo i jest višeznačno bio moj dom više od Zagreba. U Zagrebu godišnje dvadesetak dana, a ovdje dva mjeseca - reći će dok zaranjamo u mljetske odiseje.

image

Ivica Kostelić tijekom partije šaha

Tonci Plazibat/Cropix
image

Poslije skokova, na Odisejevim oštrim hridima, zaigra se u beach baru i šah s Osječaninom Krešom, vlasnikom bara

Tonči Plazibat/Cropix

A on, taj vrhunski sportaš, jest Ivica Kostelić. Godine su proletjele, skije više ne skupljaju medalje, no njegov avanturistički duh u potrazi za adrenalinom i dalje ne spava. U biti, nikad ne znaš gdje je - plovi li Atlantikom, je li na nekom triatlonskom izazovu, vozi li negdje bicikl, preživljava li Grenland, ganja li gumenjak ili mu je na umu neka nova putešestvija - osim kada dođe na otok. To je jedino mjesto koje ga tjera da baci sidro. Ove godine čak na dva mjeseca. U njegovu životu to je beskonačnost...

U uvali Omani

Priču više-manje znate: Ante Kostelić kao dijete je ljetovao u Nacionalnom parku krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, tada su bili među prvim turistima uopće na otoku. Ljubav s Mljetom tada se rodila, da bi sedamdesetih, simbolično, otkrio jednu uvalu bogatiju od arapskog imenjaka. Uvala se zvala i još se zove Omani. A u Omanima, što je blagoslov, postojao je izvor vode, poznat iz rimskih vremena.

image

Poslije skokova, na Odisejevim oštrim hridima, zaigra se u beach baru i šah s Osječaninom Krešom, vlasnikom bara

Tonči Plazibat/Cropix

Jedan od njih samo nekoliko na cijelom otoku. A vrijednost vode na otoku je zlatna. Stigao je Ante u tu uvalu gliserom da je vidi, i tada se četveronoške probijao kroz tu džunglu do izvora, a na izvoru je, kaže Gipsova legenda, sjedio jedan čovjek za kojeg će se ispostaviti da je vlasnik te zemlje u Omanima. Tada si je Kostelić utuvio u glavu da želi tu zemlju, usred šume, usred ničega. I kupio ju je, naposljetku. Izvor, dakako, nije, izvor nije privatno vlasništvo.

image

Ivica Kostelić

Tonči Plazibat/Cropix

- Između nas i Kozarice je takva divljina da jednu Slovenku koja se prije nekoliko godina na tome potezu izgubila nikad nisu našli. To je "next level" džungle. I ono kaj je dodatno zanimljivo jest da preko puta nas, na potezu od Prapratnog do Žuljane, također nema ništa. Dakle, s obje strane kanala samo divljina. Nema ni ceste, ali nema ni dubokih uvala. To je jedinstven slučaj u Jadranu - priča Ivica, koji je na Mljet prvi put došao sa šest mjeseci. I otada do danas nije prošla godina dana da se na njega ne bi vratio.

Terra incognita

- Meni je Mljet oduvijek bio "adventure island". Kao prvo, mi tamo živimo izdvojeni, nema prometa, nema društva, i kao dijete sam dane gubio istražujući. Stare putove, stara polja. A to su mjesta na koja ljudi ne idu, to je "terra incognita"; postoje ta zarasla polja i torovi usred šume, koji su negda bili obrađivani i korišteni, a danas tamo nikoga nije bilo, kajjaznam, valjda 50, 100 godina. Druga je stvar, jasno, more.

image

Ivica Kostelić

Tonci Plazibat/Cropix

Oduvijek smo imali gumenjak, jer to nam je bila veza s civilizacijom, sa Sobrom, a 1986. starci su prokrčili stari put do Sobre, do koje sada treba jedno pola sata šetnje. A na sve se nadovezuje podvodni ribolov pa ribanje sa starim ribarima... Taj, ali baš takav Jadran možda negdje još i postoji, ali nažalost u najvećoj je mjeri izumro. A ja sam imao sreću živjeti na rubu te ere: izvlačenje mreža i vrša, krpanje, čišćenje... A, uz to, Mljet je Mljet, odnosno sve ono što ti nudi, a nudi ti Saplunaru, Jamu, Park, i to su strašne stvari. Da danas moram opisati raj, najbliže bi bio Nacionalni park, ta dva jezera, most, borovi u moru na kojima rastu školjke, bonaca, boje, mir... Kada kao klinac počneš i kampirati, pa ga na taj način istraživati i upijati, postaje tvoj - govori u dahu.

- I slažem se s tobom: oko Mljeta nema sredine. Ili ga zavoliš, pa mu se vraćaš, ili ga prođeš, ali te ne obuzme, baš zbog činjenice da ovdje nema "popratnih aktivnosti", poput izlazaka, kafića, barova itd. Ali ni klasičnog grada. Ovdje si odsječen, bez signala, i ako je to đir kojem stremiš, onda je to to. Znam da bismo Janica i ja kao klinci dva do tri tjedna bili u Lumbardi na Korčuli, gdje smo učili roniti. A kada sam uzeo svoj gumenjak, 10-15 godina sam išao gore-dolje po Jadranu, upoznajući ga jako dobro. Od Rijeke, gumenjakom, stil "easy rider", kamo god hoću.

Taj đir, doduše, traje i danas, premda više nema 300-tinjak dana snijega godišnje. No, uvijek sam se pitao kako to prihvaća njegova supruga s četvero djece kod kuće? Ne znam, naime, kako bih svojoj objasnio da joj velim: idem ja, vraćam se ne znam točno kada...

- (smijeh) Kao prvo, moraš imati mnogo sreće. Ali, ja sam na taj način dugo živio, i kada smo se upoznali, mene nikad nije bilo doma. I onda je ona valjda kroz to shvatila da nisam baš najsretniji ako sam na mjestu. A ona je, pak, kompletno obiteljska osoba, i drago mi je da shvaća tu potrebu.

Ali se uvijek vraćaš na Mljet. Što tebi, zapravo, Mljet znači na nekoj metafizičkoj razini?

- Mljet je ishodišna točka Kostelića. Ljudi se čude jer smo spavali u šumi, a kada shvatiš da smo mi tri mjeseca živjeli ovdje svakoga ljeta bez struje, vode, i to recimo devedesetih kada je otok bio izoliran, a mi još izoliraniji, to nas je formiralo na jedan potpuniji način.

image
Tonči Plazibat/Cropix

I tu dolazimo do deset olimpijskih medalja, četiri Velika globusa, 12 "malih" Globusa, osam medalja sa SP-a, 56 pobjeda u Svjetskom kupu... Kovanih na "zelenom otoku".

- U našoj, odnosno tatinoj metodologiji treninga, Mljet je bio ključan; naš se sistem sastojao od užasno puno treninga i užasno puno odmora. Bili smo na snijegu više od 200 dana na treningu, a 250 na snijegu ukupno, a onda na dva-tri mjeseca dođeš ovamo bez skija. I tu smo imali stvari koje naša konkurencija nije mogla ni zamisliti. Za početak taj škraping, odnosno davno prije nego se taj termin i izmislio. Mama je išla za tatom po ribu, a onda smo je mi kao klinci počeli pratiti. I to je praktički za početak bila šetnja, ali onda smo u jednome času počeli trčati po tim stijenama i uvoditi u trening. Početkom devedesetih. I postao je užasno bitan: moraš biti odgovoran i koncentriran.

Potom smo trčali razne dionice, sprintove, rekorde, a to su sve stvari koje drugdje ne možeš fingirati. I to nam je dalo na kondicijskoj razini nešto što konkurencija nije imala. Nama je kolovoz na Mljetu, po ovoj vrućini, bio "West Point". Tako smo ga zvali. Naravno, kada takav poslije dođeš na klasični dio priprema, ti si jak kao konj, i imaš snage za cijelu sezonu. Mljet je dakle utjecao na našu spremu, ali Mljet je na nas djelovao i ljudski.

Nesalomljivi ljudi

Taj škraping traje praktički i danas.

- Prije nekoliko godina u pet smo dana obišli otok po stijenama. Okupio sam ekipu pod pokroviteljstvom NP-a i krenuli smo. I što je Mljet - priznajem, podcijenio sam ga. Jer na dijelovima nismo ni mogli ići po stijenama, koliko su nemoguće, već smo dijelove morali preplivati. Jedna nam je cura pala u škrip od pet-šest metara, prvoga dana, blizu Jezera, inače izvrsna trkačica, slomila je ruku, imala lakšu ozljedu glave. Helikopter je morao doći po nju. Taj teren na vanjskoj strani, to je free climbing bez konopa, to je ludilo.

image

Ivica Kostelić

Tonci Plazibat/Cropix

Da danas staviš nekog Austrijanca ili Švicarca ovdje, u ove uvjete, u Gipsove pripreme, koliko bi bili bolji?

- Bolji bi bili puno - odgovara bez zadrške. - Kada je prije nekoliko godina ovdje došla moja grupa frendova skijaša i kada smo im sve to pokazali, oni su ostali u čudu. A mi smo ovdje ljudski formirani. I kada se netko pita, jednostavno je objasniti: kaj misliš u kakvog te čovjeka formira ova vrućina, divljina, ljepota, ali i užasno težak rad. Na taj se način stvaraju nesalomljivi ljudi. Frajer koji trenira u teretani, u proračunatim uvjetima i dolazi užasno daleko kao i svi vrhunski sportaši... jednom kada dođeš s njim "jedan na jedan", teško te može dobiti jer iza sebe nema tu silu stvarateljicu. Mljet je naša sudbina. I kada je jednom netko kazao da smo Janica i ja najtrofejniji mljetski sportaši, u tome ima hrpa istine.

Znaš, i sam evo pitaš bi li konvencionalni trening možda smanjio naš broj ozljeda, i ako pričamo hipotetski, da, možda bi, ali ja iskreno smatram da mi taj cijeli teret i dostignuća ne bismo mogli izgurati bez žrtve. Jer, u skijanju je pritisak velikih nacija ogroman, na njihove uvjete, kakve mi nismo imali. Mljet je davao odgovor. I izolaciju da se time ne zamaraš. Jednom, sjećam se, kada su ovamo došli ljudi iz Salomona, oni su pali na guzicu. Pitali su se kako smo mi uopće postali skijaši. Svi iz brda, sa snijega, iz Alpa, a ovi su odavde. "Pa to je nemoguće".

Nama je to bilo bogatstvo, mindset. Uostalom, postoji mišićna i živčana pretreniranost. Od mišićne se brzo oporaviš, živčane i ne baš. Živcima treba odmor, zato i postoje godišnji odmori, koji donose svježinu. Treba ti kompletna promjena. To je, također, nama bio Mljet. Jer na kraju ljeta ja sam se pitao jesam li uopće skijaš. A onda ti, evo još jedne anegdote, ovdje jednom dođe dopinška kontrola, pazi ovdje. Mađari. Gledaju uokolo, a sve uokolo - doping.

image

Ivica Kostelić

Tonci Plazibat/Cropix

Danas je otac četvero klinaca koji Mljet istražuju na svoj način: otac Ivica bdije, ali pušta da ih znatiželjni duh vodi putevima njihovih starih, da stasaju, da im raste samopouzdanje. Dokle, međutim? Postoji li hipotetski šansa da jednog dana on bude Ante, a oni Ivice i Janice?

Ronjenje s Cousteauom

- Ne, nema šanse. Drugo je doba, drugi uvjeti, sve potpuno drugačije. Mislim, nisam ja a priori protiv, dapače, ali jednostavno mislim da je ta priča neponovljiva u odnosu na okolnosti... Ja sam oduvijek užasno zaljubljen u Mljet i meni je bilo sasvim dovoljno otići na vanjsku stranu otoka i roniti.

Jednom mi je prilikom Božo Dimnik, slovenski poduzetnik s liječničkom diplomom, otkrio da je ovdje ronio s Jacquesom Cousteauom, koji je zaljubljeno pričao da ovakvog mora nema nigdje.

- Ne sumnjam da je ovdje uživao, velim, ovo je raj, roniti i biti na podvodnom ribolovu s vanjske strane otoka je spektakl. Ja sebe smatram Mljećaninom, premda sam Zagrepčanin.

Dakle, samo da Dinamo preselimo ovamo?

- Nikako, nikako, Dinamo mora ostati u Zagrebu, ovdje je dovoljan malonogometni turnir - nasmijali smo se.

I krenuli prema Jami. Mi autom, on biciklom. Od Sobre do točke spuštanja ima nekih pet kilometara. Mahom uzbrdice, po suncu, u jedan popodne. Stigao je normalnog daha, nezadihan. Spustili smo se, skočili, a onda otišli kod Osječanina Kreše na okrepu. Krešo ima autentični beach-bar na Odisejevim oštrim hridima. A organizira zajedno sa svojom Ivom i sjajni festival, pod nazivom MARS, koji je silno podigao kulturnu scenu otoka. Bacili su partiju šaha i započeli razgovor. I odjednom, usred neke utopijske i neostvarene priče o radiju na škoju, došli smo na ideju.

- Ivice, imaš li sa sobom gitaru?

- Naravno da imam.

- A bi li na MARS-u bacio neki jam pa poslije malo puštao "ziku" po svom guštu?

- Pa znaš kaj - zašto ne!?

Stoga, ako vam je milo, svratite na Mljet. Upoznajte ga, prepustite mu se, a možda, eto, negdje nabasate na Ivicu Kostelića. Na privatnom koncertu u šumarku, pred ne više od stotinjak ljudi. Prije nego se Mljet vrati u svoju opijajuću nirvanu, a on u Omane. U "džunglu". S kišnicom umjesto vode iz dućana i nekoliko solarnih panela, koji su praktički jedina novotarija od sedamdesetih do danas. Ne valja, vele, mijenjati ono što valja. Kostelići to znaju. A zna i neki Posejdon koji Mljet čuva od mas-turizma. I neka ga... Jer, doista, ne valja mijenjati ono što valja. Škoj stoji kao spomenik toj istini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:13