Kinezi u Zagrebu: Svoju smo djecu poslali u Kinu jer će tamo dobiti bolje obrazovanje

Nikada ne dolazite kući s ocjenom manjom od 5. Za svoje dobro, nemojte pokušavati ne biti najbolji u bilo kojem predmetu, osim tjelesnog i glume. Ja ću, bez da vas pitam, izabrati vaše izvanškolske aktivnosti. Gledanje televizije i igranje kompjutorskih igrica je zabranjeno. Spavanje kod prijatelja ili odlazak na igranje ne dolazi u obzir. Nećete nastupati u školskim predstavama niti se smijete zbog toga žaliti. Nećete svirati niti jedan instrument osim violine ili klavira, a nesviranje klavira ili violine ne dolazi u obzir.

Vrijeđanje i teror

Osnovna su to pravila odgoja u kući Amy Chua, profesorice na Yaleu, Kineskinje čija je obitelj u njezinu djetinjstvu imigrirala u SAD. Danas je majka dviju djevojaka koje je, kaže, odgajala čvrstom rukom, u strogoj kineskoj tradiciji, s ciljem da kad odrastu budu sretne i uspješne, s najboljim obrazovanjem i dodatnim vještinama koje će im pomoći da budu konkurentne u nemilosrdnom svijetu rada i zadovoljne u privatnom životu.

Njezina vojnička pravila, zabrane i stroga kažnjavanja, uvrede, pa i udarci “kad djeca pokazuju nepoštovanje” teško su zamislivi većini zapadnjačkih, pa tako i hrvatskih roditelja. Stoga nije neobično da su dijelovi njezine knjige memoara o odgoju, objavljeni nedavno u Wall Street Journalu pod naslovom “Zašto su kineske majke superiorne”, izazvali silne reakcije i stotine komentara. No, ono što je začudilo urednike i izdavača jest činjenica da je dvije trećine “zapadnjaka” - podržalo Amy Chua!

Tako i treba, piše dobar dio njih. Vaša djeca danas su vrhunski studenti, sviraju klavir u Carnegie Hallu, sretni su i uspješni mladi ljudi. Naša djeca ni na jednoj aktivnosti nisu izdržala duže od pola godine, uz naš blagoslov, jer “djeca trebaju biti djeca i raditi ono što vole”. Ocjene nisu važne, glavno da se trude i da “djeca ne pate zbog neuspjeha i da im ne strada samopoštovanje”. Mijenjaju fakultete, a poslije i poslove, jer “djeca se traže”. To odobravamo ako nisu zadovoljni, jer najvažnije je da su zadovoljni. Uvjeravamo ih da sve mogu, a da pritom nije najvažniji rad i upornost, nego da budu svoji i puni samopouzdanja. Na kraju završavaju kao pomoćni konobari i s ljubomorom gledaju vašu djecu.

Što se dogodilo? Kako je moguće da nakon više desetljeća utrošenih na uvjeravanja da batina nije izašla iz raja, da dijete treba motivirati, a ne natjerati i kažnjavati, da su njegove emocije, samopoštovanje i samopouzdanje najvažniji, danas stotine obrazovanih Amerikanaca kažu “Bravo!” majci koja je satima tjerala sedmogodišnje dijete da nauči izrazito tešku dionicu na klaviru vičući joj da je lijena, kukavica, jadna, razmažena i nesposobna, prijeteći joj da će uništiti njezine najdraže igračke, braneći joj da ode na WC ili popije vode?

Je li popustljivi, djetetu podređeni, “zapadnjački” odgoj zapravo pogreška?

Što djeca misle

Nije, uvjeravaju nas naši sugovornici, psiholozi specijalizirani za odgoj djece. Ali na naplatu dolazi njegov ekstrem, njegova karikatura kojoj podliježe sve više roditelja. Slušanje djetetovih potreba i poštivanje njegovih prava i dalje je temelj dobrog odgoja, no protumačiti ga kao potpunu popustljivost, nepostavljanje granica, odmahivanje rukom na svaku djetetovu pogrešku i ispunjavanje svakog hira siguran je put u propast.

- Niti jedan ekstrem nikada ne donosi dobro, a roditelji su skloni svaki trend u odgoju dovesti do karikature. Istočnjački i zapadnjački odgoj temeljno se razlikuju, kao uostalom i te dvije kulture. Istočnjačke kulture izrazito su usredotočene na društvo i društvene vrijednosti, na ispunjavanje društvenih normi, a njihov tradicionalni odgoj usmjeren je na to da djeca budu funkcionalni, uspješni članovi društva. Zapad je usmjeren pak na pojedinca, na individualnost, na JA - moje osjećaje, moje samopouzdanje, moje ispunjenje. Tako odgajamo i našu djecu, stavljajući u prvi plan njihove potrebe, osjećaje i mišljenje, u čemu ponekad gubimo perspektivu - objašnjava Tatjana Gjurković, psihologinja iz Centra Proventus.

Istočnjaci pak vjeruju da odrasli znaju što je najbolje za njihovo dijete i pritom nije bitno što djeca misle. Tako im je, recimo, potpuno očekivano da Kinezi svoju djecu školuju u Kini, ma gdje oni živjeli, jer je to za njih najbolje. Pripadnici kineske manjine u Zagrebu nisu iznimka. Tri kineske majke - profesorica kineskog na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Cui Guangying, vlasnica restorana Asia Xiaotong Chen-Li i njezina zaposlenica Wangxing - prihvatile su kao dio uobičajenog života da njihova djeca žive tisućama kilometara daleko, iako najmlađe dijete ima tek pet godina.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista