KAKO U VRIJEME KORONAVIRUSA PREŽIVLJAVAM BEZ NOGOMETA Vrtim po sportskim kanalima, tražim nešto novo. Nema veze, ligu Bangladeša ili Kirgistana

Dolazi nam proljeće. Gledam kroz prozor kako se približava, polako ali sigurno. U susjednom dvorištu propupala jabuka. Sunce mami. Ptice cvrkuću. Upravo mojom ulicom prolazi kamion i oglašava - "stare akumulatore kupimo, kupimo stare veš mašine, televizore kupimo". Da, raditi se treba i preživjeti u ova teška vremena. Nije život stao. Sjedim doma. Zatvorili i kafiće, i Van Gogh. Možda ima nekih koji su organizirali "Ostanimo u Van Goghu". Perić, Mladen, Franta i još neki. Nema druženja. Samo na daljinu. Telefonom i slično. Nema ni pravih zaliha piva. Ostajemo na vodi. Majku ti!?

I ono najgore, što nam je ta korona mogla donijeti - osim što smo sa suprugama i djecom zatvoreni u četiri zida - oduzela nam je nogomet! I to kada. Sada pred kraj prvenstava, Lige prvaka i u osvit žuđenog Eura. Ali, kako su se u kanalima Venecije već pojavila ribe, labudovi i dupini, još od vremena kuge, tako evo već tjednima Hajduk bez poraza. Pitam se je li Liverpool toliko zgriješio da mu nema titule ni sada. A sjetimo se kako je došao prvi slučaj korone u Hrvatsku. Zbog Dinama! Išli ljudi na Atalantu i zarazili se. Zaboravili smo Ronalda i Messija, oni nam više nisu zvijezde, sada su to naše tete blagajnice iz Konzuma, koje štancaju li štancaju po blagajni, dok se pustoše dućani. To su sestre u bolnicama i policajci koji su nam odjednom bliski. Sada nam djeca više ne govore Brozović, Rakitić, Modrić, nego Markotić, Beroš, Božinović. Koja vremena!

Crne su mi slutnje. Otkazan Euro, a i Olimpijske igre će. Usnuo sam san. Ne san. Moru. Vani toplo. Peti - šesti mjesec. Prvi ljudi, oprezno, izlaze na zrak. Nepovjerljivo se obaziremo po ulici. Otvaraju se kafići. Pijuckamo napokon Pramen, onako neobrijani i usahli, trenirki zamusanih prekjučerašnjim hašeom kojem je istekao rok, ali s nestrpljenjem čekamo da u 21 sat počne repriza Cibalia - Karlovac iz 2010. godine, i dok čekamo prepričavamo jučer odgledanu reprizu Belupo - Inker iz 2007. Radujemo se. Pocupkavamo. Smješkamo se, zadovoljno. Samozadovoljstvo nakon samoizolacije, da ne shvatite krivo. Zove frend iz SAD-a i kaže da mu snimim, pa kad se jednom vrati da pogleda. Ljutimo se na suca, psujemo ga opet, ali i na rezultat koji je stalno isti, premda su nam tu utakmici u karanteni pokazali već par puta. Dok čekamo tekmu, u sebi još jednom preslušavam rezultate drugog kola 2002./03.

Hajduk - Rijeka 4-1, Slaven Belupo - Zagreb 2-2, Hrvatski dragovoljac - Varteks 1-3, Kamen Ingrad - Marsonia 2-4, Čakovec - TŠK 2-1, Dinamo- Zadar 0-0, Pomorac - Cibalia 2-0, zapeo sama na Osijek - Šibenik 2-0 ili 1-0. Hojski me zeza, "kako to ne znaš" i bifla: Slavica, Kukoč - Vlastelica - Šupe, Bedeković, Jović, Kartelo, Perić, Milas, Dragičević, Vincelj. Ali i on zapne jer se zbunio, ne zna da je Guvo ušao umjesto Dragičevića. Nema pojma.

Joj, vrtim po sportskim kanalima, tražim nešto novo. Nema veze, ligu Bangladeša ili Kirgistana. Daj što daš. Valjda ima neko 'ko još igra. Pa čovječanstvo se sprema na Mars, a nema sporta uživo. Nema pive na terasi. Nema komentiranja zgodnih kolegica. Vrtim kanale, vrtim. Uzalud. Dinamo ni ovog puta nije dobio Šahtar. Što više puta gledam sve mi više čini da nikad neće pobijediti i prezimiti u Europi. Onaj Birch opet svira penal, a ja svaki put izgubim grlo vičući "ne, Theophile, ne"!!!

Ista stvar i s Pitanom. A nije Perišić igrao rukom namjerno. Eh, Pitana, Pitana, ni ova virusna pošast nije me smekšala prema tvojoj odluci. Bojim se pogledati onu tekmu s Turskom na Euru. Prijatelj Bajro mi kaže, da i kod njega na televiziji isto. Semih i gol. Možda, kaže, da popiješ koji andol i zaliješ kojim viškom piva, onda se rezultat mijenja ili ti je svejedno. Eh, korona, korona. Ovo proljeće ti nikad neću oprostiti. A što će još biti sa sličicama. Isuse! Izdrži Panini. Sin i ja na napreskokce listamo stare albume. I pustimo po koju suzu. Znam cijeli sastav Litve iz 2004. Sin našao način da odlijepi neke sličice, da ih ponovno može zalijepiti. Meni neće odati tajnu. Očajan sam. Kažem mu, pa ta tajna mora ići sa sina na oca! On, tvrdi da je još rano. Kopajući po ladicama, koje nisam otvarao godinama, nalazim nešto zaostalih duplića. Koja sreća. Igramo. Kokamo se. Mijenjamo se. Malo muvinga, prije reprize Hrvatska - San Marino. Zove prijatelj Vlado iz Travnika, uzbuđeno, pita da li da mi snimi kup Zvijezda Gradačac - Gabela. Kažem, je*i ga, gledao još na početku karantene. Možda kasnije. Krivo mu je, ali kaže naći će on još nešto zanimljivo, što nismo gledali više od dva puta.

Ali kako izdržati bez sporta. Prokleti virus. Zna gdje najviše boli. Udara nisko. Dajte makar hokej na travi, žensku košarku ili sinkronizirano plivanje, ali samo da je u živo. Da ne znam rezultat!