SPLIT - Različite su pobude zbog kojih netko uzme pisati knjigu, naročito o vlastitom životu, a Splićanin Nikša Džanko (53) to je napravio ponajmanje da bi postao književnik. Ni na kraj pameti!
- Pa ja u cijelom životu nisam pročitao ni pet knjiga! – i sam se čudi kako je do toga došlo.
Njegova knjiga nosi naslov “Od dilera do obraćenika” i potpuno je biografska, a podnaslov “Moje svjedočanstvo živoga Isusa Krista” daje naznake i zašto je napisana: da bi Nikša utješio ljude bez nade da je uz pomoć vjere sve moguće. Čak i to da od međunarodnog švercera droge, dilera heroina, bivšeg zatvorenika i ovisnika o opijatima, depresivca i potencijalnog samoubojice možeš postati obraćenik i da ti se raduju svećenici na misama, piše Slobodna Dalmacija.
Snaga vjere
- Bio sam veliki grešnik i bolesnik. U 40. godini sam se zatekao na dnu, bez novca, sam, iza mene i ispred mene bila je pustoš. Činio sam teške grijehe, obolio sam zbog droge ali sam se uspio izvući iz toga pakla i spasiti svoju dušu. Mir i radost sada vladaju mojim životom. Osjećam veliku potrebu da drugima prenesem svoje svjedočanstvo napisano u ovoj knjizi. Želim poslati u svijet virus oprosta i ljubavi, te tim virusom zaraziti čitav svijet - kaže Nikša koji s javnim predstavljanjem knjige želi afirmirati svoju udrugu “Snaga vjere”, a sav prihod od prodaje knjige namijenjen je radu udruge.
- Glavni cilj udruge bit će pomoći bolesnicima i grešnicima da ojačaju svoju vjeru, da povjeruju u Gospodina Krista te da, puni vjere i snažne molitve, ozdrave i obrate se – priča Nikša koji je prije 11 godina za vrijeme boravka u komuni u Puli doživio, kaže, oprost grijeha.
Otada je – novi čovjek.
Počeo s ‘travom’
No, kako je uopće zaglibio?
Nikša je radio kao farmaceutski tehničar u ljekarni u bolnici na Firulama, ali to ga nije baš ispunjavalo:
“Imao sam oko 20 godina kada mi je najbolji prijatelj rekao da će mu jedan pomorac u istočnoj Africi kupiti travu u vrijednosti sto dolara. Nakon mjesec dana on je nazvao i rekao da dođemo po skoro 10 kilograma trave. I tako smo mi, puni radosti i veselja, krenuli u Bar preuzeti paket, ne sluteći da će nam se životi od toga dana promijeniti sto posto. U ono vrijeme se moglo ući i izići iz luke veoma lako, nije bilo puno carinika ni čuvara...
Nakon nekoliko dana, nisam se mogao obraniti od kupaca željnih kvalitetne robe. Tako je krenulo! Novac je dolazio sa svih strana, džepovi su bili puni, plaću koju bih radom u bolnici zaradio za mjesec dana, sada bih dobio u jednoj ili dvije noći. Osmijeh nam je po cijele dane bio od uha do uha, što od trave, što od džepova punih novca. Obnovili smo garderobu, živjeli sto na sat, svaku večer smo išli u skupe restorane... Nakon dobre večere i još boljeg vina, noć bismo nastavili provoditi uz potoke alkohola i jointa u nekoj od poznatih diskoteka. I tako iz večeri u večer.
Istovar u Vranjicu
Kada je nestalo trave, upoznali smo pomorca koji je plovio na relaciji Šibenik-Casablanca i svakih 15 dana nam donosio prvoklasni hašiš iz Casablanke. Nismo se mogli obraniti od kupaca! Kako tada nije bilo mobitela, spustili bismo se na Rivu gdje su se mladi okupljali prije večernjeg izlaska. U roku od pola sata sve bismo prodali, napunili džepove novcem i krenuli u ludu noćnu avanturu…”
U trenutku kada više nije mogao balansirati jutarnje obveze na poslu s raskalašenim noćnim životom, Nikša je odlučio ukrcati se na brod i postati pomorac. Stvari su se “zavrtile” još luđe.
“Krenuo sam na brod i brzo se uklopio. U lukama sam kupovao travu, najviše u Tanzaniji, u Dar es Salaamu. Jedan kilogram sam plaćao desetak dolara, a na brodu sam se dogovarao s nekoliko lučkih radnika koji su je donosili. Ja bih im rekao gdje da je ostave i oni bi donosili paketiće trave u jedan bunker. Trava je zauzimala dosta mjesta, ali kako je brod bio velik i pun tereta, nije je bio problem sakriti.
Kad bi se brod vratio u luku na Jadranu, još manji problem bi bio iznijeti robu. Imao sam sreće što je brod uplovljavao u Split, i to u krug tvornice ‘Salonit’ u Vranjicu. Tamo je bio samo jedan čuvar koji bi mi čak pomogao iznijeti sve do auta za par kilograma kave, naravno, ne znajući što nosi. Tako sam plovio dvije, tri godine. S vremenom mi je postajalo sve teže i napornije, pa sam prestao navigavati, ali sam od prijatelja koji su ostali na brodu i dalje naručivao da mi donose travu.”
Krijumčarenje heroina
Idući korak u Nikšinu životu bio je – heroin.
“Nikada nisam htio raditi s tom drogom, ali kada sklopiš ugovor sa sotonom, nema povratka. Moj prijatelj je bio uporan uvjeravajući me da ćemo posao obaviti jednom i - nikada više. Ponudu mi je predstavio kao jedinstvenu priliku da masno zaradimo…I tako su zaredala moja putovanja po svijetu, od Turske u kojoj sam bio više puta, preko Bombaja danas Mumbaija, Bangkoka, putovanja u Afriku, autom u Casablanku, kao i avionom u Keniju i Mombasu. Želja za lakom zaradom i da uvijek imam vreću heroina za sebe bila ja jača od zdravog razuma i izvan svake pameti. Godinama sam riskirao smrtnu i kaznu doživotnog zatvora, ne misleći na posljedice, na svoje roditelje i brata, ni na ono što mi se može dogoditi. Danas sam siguran da me je samo dragi Bog spasio na svim tim putovanjima jer sam svaki put za dlaku izbjegao uhićenje…”
A nije čak znao niti više od 20 riječi engleskog jezika! Nikša je u međuvremenu i sam postao ovisnik o heroinu:
“U početku bih ga smotao u joint s travom ili hašišem i tako pušio. Kako sam ga sve češće konzumirao, tako sam počeo pušiti čisti heroin na aluminijskoj foliji, sve više i više, češće i češće... Znalo se dogoditi da sam u nekim periodima pušio i do 5 grama dnevno. Pokušavao sam pobjeći od heroina i vratiti se travi i hašišu, ali neuspješno. U meni je uvijek tinjala želja da ga još samo jednom uzmem. Heroin je postao neizostavni dio svakog mog dana...Ujutro bih ustao nikakav, bez volje za životom, i odmah mi je bila potrebna dnevna doza da bih živnuo i uspravio se, da nestane ukočenosti i teške bezvoljnosti u tijelu. Nakon jedne, dvije folije, ja bih bio kao novi.
Dan je bio dug, a ja bez obaveza, osim tu i tamo nekome prodati 5 do 10 grama. Dok si na heroinu, nemaš ni apetita, ništa te ne interesira, pa ni seks jer s vremenom ti otupe svi osjećaji. Heroin mi je bio i hrana, piće, ljubavnica, samo mi je on bio u glavi. Poput divovske hobotnice, obuhvatio me je cijelog. Tek tada je počeo moj pad s velike visine bez padobrana, tek tada se moj život počeo urušavati poput kule od karata. Osjećao sam se kao da sam u živom blatu i bespomoćno tonem sve dublje, samo gledam i promatram kako lagano nestajem…
Nikada mi nije bilo dosta. Sve je to trebalo i financirati. U ono vrijeme je gram čistog heroina koštao oko 150 maraka, a meni je ponekad trebalo i više od dva grama dnevno. No, nikada nisam krao ni varao za razliku od većine ovisnika. Ja sam radije smišljao kako otići u nabavu negdje daleko, poput Turske, Azije, Afrike, gdje je cijena povoljna, bez obzira na to što sam riskirao i smrtnu i doživotnu kaznu.”
Put u Casablanku
Na putovanjima na kojima je kupovao drogu Nikša je doživljavao baš svašta, poput puta u Casablanku, primjerice.
Put je počeo u Zagrebu, u francuskoj ambasadi gdje je trebalo izvaditi vizu, pa autom preko Slovenije, Italije, Francuske i Španjolske te trajektom iz Gibraltara u Afriku, do Maroka. Krenuo je na put od 3500 kilometara, u neizvjesnost, u nepoznatu zemlju kupovati drogu, a da nikoga ne poznaje, s minimalnim poznavanjem jezika i golemom svotom gotovine. Putovali su, on i prijatelj, veseli i napušeni jointa i hašiša… Već na talijanskoj carini ih je zaustavilo i odvelo na pregled automobila, a njemački ovčar u autu nije namirisao kocku hašiša sakrivenu pokraj volana! U Casablanki su upoznali mladog Marokanca i rekli mu da traže 10-15 kilograma dobrog hašiša. Na nekoliko mjesta nudili su im svijetložuti hašiš koji se lako mrvi, ali Nikša je uporno tražio tvrdo prešani, tamnosmeđi, koji je znatno jači.
Nakon nekoliko dana diler ih je odveo oko 100 kilometara daleko od Casablanke, u jedno malo mjesto, u vrlo mračan kvart kod trojice lokalnih dilera. Jedan je imao pištolj koji je zakačio oko struka, a ostala dvojica su nosila nož. Izvadili su veliku ploču hašiša, baš onakvoga kakvog je tražio i tražili 1100 maraka za kilogram. Dogovorili su se da kupuju 12 kilograma, hašiš im se zbilja svidio, znali su da neće biti nikakav problem prodati ga... Dobro napušeni, legli su i zaspali, a ujutro su otišli autom tražiti neko mjesto gdje bi mogli sakriti drogu pa zaključili da je najbolje zakopati je - u pijesak na plaži.
Pred njima je bio teži dio plana, a nije im se svidjelo kad su vidjeli da je luka ograđena visokom bodljikavom žicom u pet redova, tri metra visokom. Na glavnom ulazu je bilo desetak čuvara carinika, postojala su još tri ulaza za ulazak kamiona i radnika koje su temeljito pregledavali. „Nije nam bilo svejedno kad smo vidjeli situaciju. Obišao sam cijelu istočnu Afriku, ali ni jedna luka nije bila ni blizu čuvana i zaštićena kao ova u Casablanki. Sada je bilo kasno za odustajanje, odlučili smo da idemo do kraja, pa što bude…
Brod Šibenske plovidbe uplovio je u luku. Morali smo nekako ukrcati robu na brod, ali nismo znali kako. Vremena je bilo sve manje. Odlučili smo otići do hotela, oblijepiti hašiš oko tijela, obući zimske široke jakete, iako je kalendarska zima u Africi bila veoma topla i sunčana.“
Šibenska pošiljka
Tako oblijepljeni od glave do pete, ukočeni poput robota, odlučiše zamoliti carinika da ih pusti na pola sata do brata na brodu. Dogovorili su se, ako ih pokušaju pretresti, da se brane šakama i nogama i bježe najbrže što mogu. Pričekali su da carinik bude sam i obratili mu se na jadnom engleskom jeziku…. Uputili su se prema brodu. Nisu se udaljili ni deset metara od carinika kad su začuli prodoran glas ‘Alo, alo’. Problijedjeli su, bili su uvjereni da ih zovu na pretres…
’Only five minutes’ vikao je carinik. A do broda je trebalo pješačiti minimalno 10 minuta! “Kad smo se popeli na brod, ugledali smo “našeg’ timunjera, u njegovoj kabini smo prerezali trake koje su držale pakete oko nas. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti za sedam dana u Šibeniku i brzinom munje napustili brod….Kada smo se vratili u Split iz Casablanke i preuzeli robu u Šibeniku, nisam se mogao obraniti od navale na hašiš. Mnoge sam morao odbiti! Prodavao sam ‘običnim smrtnicima’, ali i poznatim pjevačima, doktorima i poslovnim ljudima.“
U Tursku je, primjerice, išao često u ilegalnu kupovinu.
Obično bi kupio oko kilogram i po, upakirao bi drogu u dva paketa, zalijepio je smeđom trakom i ukrcao se u vlak Istanbul – Muenchen preko Beograda i Zagreba…Jednom je sakrio pakete do prozora, između bočnog naslona za glavu i zida vagona. Ukrcao se u vlak, ali u drugi kupe. Cijelim putem od Beograda do Zagreba, međutim, intuicija mu je govorila da mora izići iz vlaka i tako je odlučio napustiti vlak na prvom stajalištu, u Slavonskom Brodu. Ali prethodno je trebao izvaditi pakete iz kupea koji je bio pun ko šipak! Čekao je zadnje minute prije nego vlak stane, a kad je vlak počeo usporavati, ušao je u vagon. Putnici su spavali ali kada je prolazio preko njihovih nogu do prozora, neki su se probudili i od šoka nisu mogli izgovoriti ni riječ…
Prepad u Indiji
U Indiju je, opet, otišao avionom iz Frankfurta za Bombay, a uza se je imao desetak grama droge da bi uopće izdržao put – jer sad je već bio teški ovisnik – a u zemlju gdje se cijeli dan radi za nekoliko dolara otišao je sa 20.000 maraka u džepovima. Čim je došao, trebao se “namjestiti”, nadrogirati, pa, iako nikoga nije znao, nije mu bio problem pronaći ono što mu treba. Narkomanska želja da proba heroin odvela ga je u hotelsku sobu s dvojicom dilera i taman kad su povukli nekoliko dimova, vrata su se otključala a u sobu je ušao vlasnik hotela u pratnji dvojice s policijskim iskaznicama. Postrojili su ih uza zid i počeli pretres Nikšine sobe.
Nakon nekoliko minuta našli su heroin koji su donijeli Indijci, a potom su jednog od njih udarili šakom, srušili ga na pod pa potom tukli nogom u leđa. Prijetili su Nikši da će zaglaviti “deset, 20 godina” a on je, u panici, da bi se izvukao, izvadio sav novac i dao im ga. Imao je još samo povratnu avionsku kartu i neplaćen račun za hotel. Kasnije mu je jedan Indijac objasnio da su mu “smjestili”, da to nije policija, nego uigrana ekipa koja tako zarađuje…No, iz Indije s vratio s poslovnom ponudom jednog dilera koji mu je predložio da mu svaki mjesec donositi drogu u želucu avionom do Splita.
Lepoglava i komuna
Iako smatra da se uvijek za dlaku izvukao u situacijama kad je kupovao drogu i da ga je Bog svaki put spašavao od dugogodišnje robije, još su mnoga iskušenja bila ispred njega prije nego mu se život sasvim preokrenuo.
Zatvor. Godina dana u Lepoglavi. I tamo je otišao “fudran”.
“Sakrio sam u banane dvadesetak tableta heptanona i jednu kocku hašiša. Ponio sam i jedan gram heroina da imam što pušiti putem do Zagreba prije nego uđem u zatvor”, prisjeća se. Roditeljstvo. Propali brak. Besparica. Razmišljanje o samoubojstvu. Odlazak u komunu.
– Boravak u komuni za mene je bio prava životna škola. Shvatio sam da život nema veze s bogatstvom, skupim provodima i izlascima. Uvidio sam da su najvažniji mir, zadovoljstvo i ljubav koji su od Boga. Život čine sitnice i treba znati uživati u sitnim radostima. Više mi ne predstavlja razliku nosim li skupu odjeću ili onu iz “second hand shopa”. Mnogi troše na garderobu i luksuzan život više nego što zarade, pa upadaju u dugove i probleme, ne znaju da im je duša i dalje prazna i da odijelo ne čini čovjeka – kaže gorljivo Nikša za Slobodnu Dalmaciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....