GRUPA ENTUZIJASTA VEĆ GODINU DANA RADI NA PRVOJ DUGOPRUŽNOJ STAZI U HRVATSKOJ 'Tisuću kilometara divljine pretvorili smo u planinarsku stazu'

Via Adriatica, prva dugopružna turističko-planinarska staza, duga 1000 kilometara, put koji kreće od istarskog rta Kamenjaka te preko planina i brda, nacionalnih parkova (Risnjak, Sjeverni Velebit, Paklenica) i parkova prirode (Učka, Velebit, Biokovo) vodi do poluotoka Prevlaka, zaživi li ideja Srećka Vukova i kolega mu iz Udruge AktivNatura, mogla bi postati novi, atraktivan dio turističke ponude.

Pogled na more

Čak 70 posto Via Adriatice pruža pogled na Jadran i otoke, odatle joj i ime. Cilj je da stazu, za one najzagriženije planinare, bude moguće proći kao izazov, u jednom pothvatu, ali za kretanje po njoj neće trebati prelaziti tehnički zahtjevna područja, poput litica, strmih stijena, neće trebati svladavati zabijene klinove i sajle, a rizik od ozljede relativno je malen. “Posljednjih godinu dana trasiramo stazu, izrađujemo foto i video materijale, snimamo GPS trag kako bi se staza mogla kasnije označiti, kako bi njome mogli proći ljudi iz Hrvatske gorske službe spašavanja, potvrditi da je sigurna. U tih 1000 km nije naglasak na kilometraži, već na tome da čovjek putuje starim načinom, na noge, da hoda tim krajolicima i uživa u raznolikosti. Želja nam je, po uzoru na Via Dinaricu, stazu koja je u procesu dovršavanja, a koja ide od Slovenije do Albanije, da se i u Hrvatskoj trasira atraktivna i duga planinarska tura. Dio staze Via Dinarice dodiruje se s dijelom naše trase Via Adriatice, koja cijelom svojom dužinom ide isključivo kroz Hrvatsku”, objašnjava Srećko Vukov.

Kome je Via Adriatica namijenjena?

“Prekaljenim planinarima, kao i onima koji u brda gotovo da ni ne zalaze. Bit će to i za one koji će uzeti šest do osam tjedana, ovisi o tempu, i proći je cijelu, kao i za one koji će otići na kratak izlet. Dakle, od zagriženih planinara koji dolaze većinom iz inozemstva do obitelji na odmoru na Jadranu koje i ne planiraju planinarenje, ali ako im se učini lako dostupnim i atraktivnim, mnogi bi, recimo, za oblačna dana u Rapcu u Istri ili u Makarskoj prošetati po Via Adriatici, da zabave sebe ili djecu, da mogu reći da su probali i vidjeli nešto od te staze”, smatra Vukov.

netaknuta priroda Ta staza, kažu u udruzi AktivNatura, mogla bi za Hrvatsku postati ono što su neke od odavno razvikanih dugih staza u svijetu za njihove zemlje, poput američkih Pacific Crest Traila i staze Appalachian ili španjolskog Camino de Santiago (Put svetog Jakova).

“Pacific Crest Trail je odveć divlji, ima mjesta na njemu kad treba puno dana do prvog naselja, Via Adriatica jest trasirana kroz divlju, netaknutu prirodu, ali gdje god da jesi, imaš samo tri do pet sati do prve civilizacije. U toj divljini kojom ide žive vuk, ris, smeđi medvjed, poskok, divlja svinja, divokoze skaču po Biokovu...”, ilustrira Vukov.

Aplikacija u planu

Via Adriatica najvećim dijelom neće ići novim, dosad nepostojećim putevima. Cilj im je postojeću mrežu označenih i neoznačenih planinarskih staza i putova, uključujući i nešto makadama, povezati u cjelinu, pronaći i iskrčiti dosad nepoznate poveznice među starim putovima. Povezat će tako najatraktivnije planine i predjele od Istre preko Gorskog kotara, Velebita, Dinare, Svilaje, Kozjaka, Poljičke planine, Omiške Dinare, Biokova, Pelješca do dubrovačkog Srđa, Snježnice i Prevlake.

Dosad je prijeđeno i u GPS arhivu pohranjeno 420 kilometara, od rta Kamenjaka do Alana na Velebitu te dio koji ide Dinarom, Svilajom i Kozjakom.

Kad završe sa svih 1000 km, sljedeća je faza označavanje staze na terenu (u onom dijelu u kojem otprije nema oznaka), za što treba obaviti konzultacije s Hrvatskim planinarskim savezom i HGSS-om. “Potom, dobijemo li podršku lokalnih zajednica i nacionalnih institucija, treba izraditi karte staze, napraviti aplikacije za mobilne telefone, izgraditi i renovirati potrebnu infrastrukturu duž staze”, nabraja Bruno Mezić.

“Nismo mi poput Premužića ili Bikčevića, oni su Velebitom i Medvednicom trasirali stazu koja do tada nije postojala, a mi ono što već manje-više postoji kao put povezujemo u jedinstvenu cjelinu. Ima prekrasnih dijelova koje dosad planinari nisu označavali markacijama, pravih dragulja. Primjerice, 50-ak km od rta Kamenjaka pa do Labina na trenutke imaš osjećaj da si u Toskani, jako je pitomo, ugodno za hodanje”, kaže Vukov.

Sreli krdo konja

Trasirajući dio između zaleđa Novog Vinodolskog i goranskog mjesta Lič imali su noćni susret s krdom divljih konja. “Postavili smo šatore i krenuli na spavanje, kad odjednom čujemo zvuk kopita. Mrkli je mrak, ne vidimo ništa, čeone lampe na našim glavama odjednom su osvijetlile oči tih konja, nevjerojatan prizor. Da ih ne bismo uplašili, brzo smo pogasili lampe. Iduće jutro nastavili smo u smjeru Senja, nakon tri sata hoda ponovno smo sreli krdo od 30-ak konja, činilo se kao da srećemo stare znance”, priča Jelena Lešaja.

Ovih su dana završili trasiranje puta po Dinari, Svilaji i Kozjaku, idući vikend idu južno od Klisa, na Poljičku planinu, Omišku Dinaru i Biokovo.

Vukova se osobito dojmila Dinara, najveća divljina na Via Adriatici, gdje je i najviši vrh Hrvatske, Sinjal, 1831 metar: “Obara s nogu. Upečatljiva je ljubav prema planinama ljudi koji žive na tom području. Posljednjih su godina ljudi iz tog kraja, okupljeni u udrugu Dinaridi, mnogo napravili, postavili skloništa, očistili i označili putove s ciljem da populariziraju Dinaru, ali i da ljudi tamo imaju gdje noćiti, odmoriti se”.