Max Payne 3

Max se napokon vratio! Nakon (pre)dugih 9 godina od zadnjeg izdanja mnogi su ga pokušali kopirati i svi su to činili bezuspješno. Treći dio je bio najavljen, vjerovali ili ne još 2004. Razvoj na igri je nakon toga bio prepun problema – 2009. ga je preuzeo drugi razvojni studio, 2010. je Take-Two (inače matična tvrtka Rockstar-a) bio u financijskim poteškoćama što je dodatno usporilo razvoj na igri, da bi konačno nakon još nekoliko “manjih” odgađanja igra izašla prije nekih 10 dana, a mi samo možemo reći – isplatilo se!

Bullet time se vratio!

Oni koji su igrali prethodnike znaju da Maxa život baš i nije mazio. Uvijek je bio svojevrsni luzer oko kojeg su pogibali svi do kojih mu je bilo stalo, a jedini koji ih je nadživio je on sam (željeći da nije). Max se zbog toga odmaknuo od hladnih ulica New Yorka (odnosno New Jersey-a) i preselio u suncem obasjan Brazil, no ono što ćete shvatiti već nakon pola sata igre je to da sunčano i toplo ne znači lagodno te da našeg bivšeg policajca nevolja prati bez obzira na kojem je kontinentu. Priča je malo manje osobna od prethodnika (pogotovo prvog dijela) jer ovdje Max “obavlja posao” dok je prije bio vođen osvetom. Ono što ćete primijetiti je njegova transformacija; naime Max je uvijek bio “narodni heroj”, krvario je, primao je batine, metke, pio je do nesvjestice, a odavno guta painkillere poput pez-bombona. Tokom igre on se pokušava promijeniti i ostaviti prošlost iza sebe, a vama ostavljamo da vidite hoće li mu to uspjeti. Moramo priznati da iako je način pričanja priče odličan i cut-scene sekvence u potpunosti dočaravaju situaciju, malo smo ostali nostalgični za starinskim frame-by-frame strip prikazom, no vremena se mijenjaju pa mora i Max s njima.

Metci su nešto na čemu se u ovom serijalu nikada nije štedjelo, a ovaj puta ih ima više nego ikada. Kako njih tako i neprijatelja koji su pametniji nego ikad i dolaze sa svih strana kako bi vam otežali život. Modernizacija serijala je, sada je to očigledno, morala u sebi sadržavati i cover sustav koji je neizostavan u ovakvim igrama. Taj sustav je odrađen odlično, no ono što je još više iznenađujuće je to da ga i vaši protivnici koriste jednako dobro kao vi, tako da nećete tek tako moći očistiti sobu od “neprijateljske gamadi”. Upravo to je ono što većina developera izgleda ne shvaća. Vaši protivnici će biti zabavni i izazovni ako su pametni i koriste ono što igra pruža, a ne zato što će se staviti 2 dodatne linije health bara koje će produžiti njihov životni vijek. Sve pohvale na odrađenom poslu što se A.I.-a tiče, a možemo istaknuti i fini ogledni primjerak za buduće igre. Naravno igra zbog toga uopće nije lagana, a kada se čini da nema izlaza, tada na scenu stupa…

Bullet time (ili neka varijacija istog) je danas u igrama više nego što nije, a većinom nije niti odrađeno kako treba. Za sve takve igre “tata” se vratio kako bi vam još jednom pokazao kako se to radi. Usporavanje vremena i rješavanje neprijatelja sa 3-4 headshota je zabavnije nego ikad. Pogotovo kad se uzme u obzir da on više nije toliko nadmoćan koliko je nekad bio. S obzirom da postoji sustav zaklona, vama bullet time ništa ne vrijedi ako se neprijatelj skriva iza zida, a to se pogotovo odnosi na skokove iz kojih je poprilično teško pogoditi čovjeka ako mu se vidi samo 1/3 glave. Nadalje svaki skok će rezultirati Maxom na podu, što možda zvuči nevažno, ali kada se bacite među desetak neprijatelja, a treba vam 2-3 sekunde da se ustanete, nećete se baš lijepo provesti. Hud je također minimalistički, gdje osim male ikone za zdravlje i brojačem municije u donjem desnom kutu nema ništa osim nišana, koji je zapravo samo mala točkica koja se zacrveni kada se nalazi na meti. Iako je suludo govoriti o realnosti u igri koja usporava vrijeme te vas sučeljava sa stotinama neprijatelja, moramo priznati da ovakvi mali detalji stvarno ostavljaju dojam da ne igrate igru, već da ju proživljavate.

Topli Brazil i hladni New Jersey

Grafički je igra u ovom trenutku “vrh vrhova” u svom žanru, a i šire. Brazil izgleda naprosto fantastično – kako visoki neboderi bogataša, tako i siromašne favele ili nogometni stadion te je bez premca najbolji prikaz Brazila u bilo kojoj igri ikad. S obzirom da smo mi nepopravljivi nostalgičari, ono što se nama najviše svidjelo su flashback nivoi gdje se Max u svom karakterističnom kožnom kaputu i sa ružnom kravatom na snijegu napucava sa talijanskim mafijašima (scena na groblju je nezaboravna). Glasovni dio igre je odrađen kao i prethodnici – savršeno. James McCaffrey je još jednom Max Payne, a prati ga ekipa malo poznatih, ali vrlo dobrih glumaca koji su svoj posao odradili točno onako kako je bilo potrebno da vas uvuku u igru. Ono što je neobično je to da se pola igre priča na portugalskom jer ipak ste u Brazilu, a to je još jedan element koji pridonosi već spomenutoj realnosti. Zvučni efekti su također na istoj razini i znat ćete već po zvuku kad netko puca na vas iz uzi-ja, a kada iz kalašnjikova.

Remek-djelo

Što reći o igri koja ide u tolike detalje da možete gledati djecu kako u faveli igraju nogomet, a da se pola sata (možda i duže nismo gledali) ne ponovi niti jedan potez, a jedina “loša” stvar je da nakon cut-scene sekvenci u ruci po defaultu imate oružje za jednu ruku (pištolj ili uzi), pa morate promijeniti ako želite automatsku pušku ili sačmaricu. Igrajte ju svi, ali baš svi, a onda se vratite pa odigrajte prva dva dijela, pa onda opet odigrajte treći, koji je za nijansu najbolji dio serijala.