Prije nekoliko dana na sportskim stranicama dnevnih novina osvanuli su naslovi “Sandra Perković, nova sportska zvijezda”, “Hrvatska rekorderka u bacanju diska osvojila u Dohi treće mjesto.” I odjednom, svi mi nesportaši saznali smo za nju, djevojku od nepunih 20 godina, treću od osam najboljih atletičarki na svijetu.
Uz neupitan trud i upornost potrebnu za ovakve vrhunske sportske rezultate, Sandra već na “prvu loptu” ostavlja dojam otvorene, vesele, simpatične djevojke, koja spontano, neopterećeno razgovara o svemu: sportskom režimu života, uživanju u prirodi, izlascima kojima si daje oduška nakon napornih priprema, obitelji, ljubavi i teškoj sepsi zbog koje je jedva ostala živa.
Izjava koju je dala neposredno nakon ovog odličnog rezultata govori dosta o Sandri Perković.
- Ne želim si još postavljati neke velike ciljeve, još sam mlada, ali ako ovako nastavim, bit će svega - rekla je veselo Sandra, koja će u lipnju napuniti 20 godina. Velik uspjeh doživjela je jednostavno, između bacanja se šalila s ostalim curama, a na kraju se morala obraniti od brojnih čestitara.
I jučer se nasmijala na tu svoju izjavu. Samo nekoliko dana nakon Dohe, u Medulinu se priprema za nova natjecanja. Smijeh je izazvala i asocijacija neupućenih kada se spomene bacačica diska.
‘Najlakša’ na svijetu
- Da, znam što ljudi misle. Zašto baš bacačica diska? Ne znam, odmah mi se to svidjelo, sjelo mi je - objašnjava ležerno Sandra. Visoka 183 centimetara, teška je 80 kilograma i koliko zna, ona je najmršavija bacačica diska u svijetu.
- Ma ne treba masa, nego snaga i ‘mot’- dodaje Sandra, koja se ne opterećuje kilogramima, a za razliku od anoreksičnih vršnjakinja, nema problema s celulitom. Osim toga, zahvaljujući sportu i snazi koju je kroz njega stekla, uspjela se tri dana na nogama boriti bolovima uzrokovanim perforacijom slijepog crijeva i sepsom.
- Sve je počelo bolovima u trbuhu, a u bolnici mi je krivo dijagnosticirana crijevna viroza, a zapravo je bila upala slijepog crijeva. Uz bolove sam trenirala tri dana, a kada sam jedva došla do bolnice, rekli su mi da se rasprslo, da imam sepsu i da sam izdržala zahvaljujući jakom organizmu, inače ne bih preživjela. I onda me operiraju i loše očiste, pa opet na operaciju. Sve je to bilo početkom 2009. Smršavjela sam puno, s tadašnjih 85 pala sam na 70 kilograma. Nitko nije vjerovao da ću se te godine vratiti treniranju. Kao, neće ništa biti od tebe nakon dvije operacije. To je ostavilo ožiljke na meni i mojoj psihi, ali nisam se dala. I evo, uspjela sam - govori Sandra.
A njezina ljubav prema sportu počela je odmalena, kada je igrom slučaja dospjela u sportski vrtić.
- Bila sam aktivno i razigrano dijete, a kada su mi se s mojih pet godina roditelji rastali, brat i ja preselili smo se s mamom kod bake u Dubravu i u sportskoj grupi je jedino bilo slobodnih mjesta. Već u drugom razredu osnovne škole upisala sam Atletsku školu, a uz to sam trenirala i košarku i odbojku, s obzirom na to da sam bila visoka. No, u šestom osnovne bilo je jasno da je atletika prevladala, počela sam se intenzivnije baviti bacanjem kugle, kladiva i 2001. došla u klub Dinamo Zrinjevac. Tri godine poslije, u prvom srednje, kada mi je trener postao Ivan Ivančić, odmah je prepoznao moj talent za bacanje diska i tako je sve počelo - rekla je Sandra.
Još samo matematika
Godine 2006. počela je nizati uspjehe na raznim natjecanjima i osvajati medalje, a zablistala je prošli tjedan u Dohi gdje je dotadašnja juniorka osvojila treće mjesto među osam najboljih u svijetu.
Njezin trener Ivančić za nju je izjavio: “Ona je izvanzemaljac. Za ovu disciplinu je stvarno nadarena i ja mislim da je njezino vrijeme došlo. Uporna je, vrijedna i nikada nije pesimistična”. Nakon operacije i povratka treninzima rekao je da je uvijek sto posto radila ono što je od nje tražio i da je ekstremna želja pridonijela izvrsnom rezultatu. Sportski režim, red jela, red spavanja i puno treninga, Sandra nakon priprema “presiječe” jednim poštenim izlaskom, a još od srednje škole omiljeno mjesto izlaska joj je Maraschino u samom središtu grada.
- Živim u Dubravi, ali baš i ne izlazim tamo. Općenito, ne idem puno van, više volim prirodu i druženje s prijateljima. Prve tri godine išla sam u V. gimnaziju, ali zadnju godinu morala sam završiti u dopisnoj školi, pa sada polažem državnu maturu. Evo, sljedeći tjedan još matematika i gotovo. Planiram se upisati na Kineziološki fakultet, a možda pokušam i na Ekonomiju - rekla je Sandra.
Jedva čekam shopping
Uz mamu i starijeg brata Marka Perkovića, apsolventa Brodogradnje, jako je vezana i za svoju prijateljicu, paraolimpijku Mariju Iveković. S njima će, kaže, podijeliti i 4000 dolara koje je dobila za osvajanje trećeg mjesta.
- Nešto ću si kupiti za svoj gušt. Nosim uglavnom sportsku odjeću, za van neki casual stil i baš ću se počastiti nečim lijepim. Postoji netko tko mi se jako sviđa, ali samo simpatija. Nemam dečka, a i bolje, ne znam kako bi ta veza opstala uz ovaj ritam - dodala je Sandra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....