Pavla Mikolavčić: Krvavi žuljevi i slomljeni nokti mala su cijena za savršenstvo

ZAGREB - Želite li se baviti baletom, morate unaprijed znati da će vam to odrediti život. Natučeni ili zakrvavljeni nožni prsti, česte ozljede, dijete i svakodnevno vježbanje od jutra do mraka vaša su svakodnevica. Počinjete plesati još kao dijete i gotovo i ne poznajete život izvan plesne dvorane. Za vas nema kasnonoćnih tulumarenja ni konzumiranja alkohola, jer idućeg jutra u 9 sati morate biti na probi, naspavani i odmorni.

Neslućena zadovoljstva

Ne možete proslaviti rođendan tako da uživate u gomili finih kolača, jer morate paziti na liniju. Cijeli niz drugima uobičajenih zadovoljstava vama je nedostupan. Ipak, sve su muke zaboravljene u trenutku kad izađete na pozornicu, tada prestajete biti ono što ste u stvarnom životu i pretvarate su u lik određen ulogom. Svi se plesači slažu u tome da i te kako vrijedi toliko davati od sebe, jer je riječ o profesiji koja obilato uzvraća i pruža neslućena zadovoljstva.

Pavla Mikolavčić, solistica zagrebačkog HNK, prošla je sve muke uobičajene za plesača. Počela je plesati kad joj je bilo šest godina: njenim su roditeljima savjetovali da je zbog ritmičnosti pošalju na klizanje ili ritmičku gimnastiku. Nju je više privlačio ples, pa se tako upisala u osnovnu, a kasnije i srednju baletnu školu.

Stalna glad

- Prva odricanja počinju praktički odmah - nisam odlazila na tulume, jer ne bih bila koncentrirana u školi. Vikendom sam morala paziti da se ne umorim previše jer su probe preko tjedna bile vrlo naporne. Pazila sam na prehranu jer je to vrlo važno. Mogu pojesti jedan kolač, ne više, i tako je i s ostalom hranom. Održavati liniju nije lako, pa svatko od nas traga za načinom koji mu najviše odgovara.

U dobi od 17 godina postala je članica baletnog ansambla HNK, a onda je odlučila školovati se u Münchenu. Boravak u tom gradu se produljio jer je nakon škole šest godina plesala u Staadsbaletu. No čežnja za domovinom bila je jača pa se vratila u rodni grad. Odmah je imenovana demi solisticom, a nedugo nakon toga i solisticom. Nekako u to vrijeme dogodila joj se nezgoda koja ju je na cijelu godinu odvojila od plesne dvorane. Kobna ozljeda stopala, izazvana umorom, prestrašila ju je i dovela u depresivno stanje.

- To mi je bilo jedno od najgorih razdoblja u životu. Ples mi je najvažniji u životu, da se njime ne bavim, ne znam što bih. Tada, kad sam se ozlijedila, strahovala sam da više nikad neću moći plesati. Bila sam nesretna što mi se takvo nešto dogodilo, a znala sam da ću, kad se vratim, morati krenuti ispočetka. Tako je i bilo - kad sam se vratila u dvoranu, počela sam od osnovnih vježbi. Nitko nije bio sretniji od mene kad se sve vratilo u formu.

Pavla u plesnoj dvorani provodi gotovo cijeli dan. U 10 ujutro počinju vježbe koje traju sat i pol, a nakon toga slijede probe za predstavu, koje traju do tri sata. Budući da solističke probe počinju u 17 ili 18 sati, često ne ide kući.

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA