Koje su čari, teškoće i izazovi odgoja djeteta na različitim svjetskim adresama, mijenjajući vrtiće, škole, prijatelje i domove, uskoro će na svojoj koži osjetiti jedan od naših najboljih nogometaša, Niko Kranjčar, koji je i sam rastao uz oca Cicu koji je svoju nogometnu karijeru gradio izvan domovine.
Nikina supruga Simona trudna je već nekoliko mjeseci, a njihovo prvo dijete, kako stvari stoje, rodit će se u Londonu jer Niko trenutačno igra za tamošnji klub Tottenham. Iako nogometaši njegova ranga u svakom slučaju zarađuju dovoljno da svojoj obitelji osiguraju lagodan život, mijenjanje klubova znači promijeniti svakodnevne životne navike, a nerijetko i kulturu i običaje strane zemlje u kojoj su se upravo navikli živjeti.
Građani svijeta
Cico Kranjčar, Nikin otac te uskoro drugi put i djed, ističe da su njegova djeca izrasla u izvrsne i uspješne ljude koji govore dva svjetska jezika i uistinu su građani svijeta, ali nije uvijek bilo lako.
- Tijekom karijere nisam previše mijenjao adrese. Osam godina živjeli smo u Beču i tamo su nam djeca išli u američki vrtić, a poslije završili i američku školu. Supruga i ja trudili smo se osigurati im lijepo djetinjstvo. Htjeli smo da se druže s djecom iz različitih kultura i, što je najvažnije, da steknu dobru naobrazbu. To im je američka škola i omogućila. Uz to, oboje odlično govore njemački i engleski. No, na početku su imali distancu, ali brzo su se adaptirali uz drugu djecu - rekao je izbornik crnogorske reprezentacije Cico Kranjčar.
Američke škole
Uz život u Beču, Cico i njegova obitelj često su putovali i željeli da njihova djeca dožive različite kulture i obiđu što više zemalja.
- Niko je s deset godina prvi put sam putovao u Ameriku. Trudili smo se dati mu što veću slobodu, no tamo su ga, naravno, čekali naši prijatelji iz Chicaga koje smo upoznali družeći se s roditeljima iz američke škole. Gdje god smo mi išli kao roditelji, išli su i Niko i Lana te su odrastali u pozitivnom okruženju. Zbog mene je Niko poslije kao nogometaš imao teškoća, ali othrvao se svim nedaćama. Lana je imala drugo zadovoljstvo u drugim životnim segmentima: školu, fakultet, magisterij i došla je do svoje titule uspješne pravnice. Sada sam svjestan da im je sve to dobro činilo i pomoglo kod njihove internacionalne nadogradnje. Hrvatska im je prioritet, ali nisu se internacionalno izgubili. Otišli su svaki za svojom strukom u London. Lijepo je sada doći u grad u kojemu vam žive djeca i zbog toga smo mi sportaši u prednosti - zaključio je ponosni djed Cico.
Mamama je najteže
S njim se slaže i naš nekad vrsni reprezentativac, a sada pomoćnik izbornika Slavena Bilića, Aljoša Asanović. Obojica su naglasili kako ništa od toga ne bi bilo izvedivo bez svesrdne pomoći njihovih supruga koje su na svojim leđima ponijele najteži dio tereta kada je u pitanju odgoj djece u sjeni nogometa i transfera.
Tijekom karijere Aljoša Asanović je čak 12 godina proveo igrajući u inozemstvu i pritom sa suprugom i dvoje djece, sinom Antonijem i kćeri Anamarijom, promijenio čak pet europskih država.
- Ipak je supruga Katarina ponijela teži teret i bez nje bi to sve bilo nemoguće. Hvala Bogu, djeca su odrasla kako treba. Naravno, muškarac uvijek mora biti tu da pomaže ženi, ali nogometaši su specifična bića i imamo specifičan poziv. Katarina i ja i danas se trudimo i pokušavamo svoju djecu izvesti na najbolji mogući put, a zasad, srećom, ide sve kako treba. Kad sad pogledam, stvarno smo se previše selili. Živjeli smo u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Španjolskoj i Engleskoj. I za ženu i za djecu to su bila stresna razdoblja. Zapravo, sve je bilo na ženi. Ja sam bio na treninzima, u karantenama, na utakmicama, a ona je tražila i mijenjala kuće, liječnike, vrtiće, škole, ljekarne i učitelje jezika, što je nezahvalan i užasno naporan posao - iskreno je ispričao Aljoša Asanović.
Iako danas smatra da su njegova djeca zbog toga sada u prednosti, Asanović priznaje da im nije bilo lako.
- Za djecu je iznimno teško često se seliti jer ne mijenjaju samo zemlju, nego i navike i kulturu na koje su dotad navikli. Nije uvijek bilo onako kako smo zamišljali i uz nas dvoje djeca su odrastala u stresu, iako smo se trudili olakšati im - dodao je Asanović.
Najlakše je, tvrdi, dok su djeca posve mala jer im je onda zapravo svejedno gdje žive, a veći problemi nastupaju kada krenu u vrtić, pa u školu.
- Mislim da je mojoj djeci bilo teško mijenjati navike i zemlje, posebno kada bi negdje stekli prijatelje. Upravo bi se navikli na vrtić i tamošnje tete, a onda bi slijedio drugi vrtić, druge tete... Nerijetko bi se mijenjao i način odijevanja, odnosno drugi vrtić i škola imali bi drugačije uniforme. Netko možda smatra da djeci sve to nije stresno dok su mali, ali svima je teško mijenjati dom i način života, a moja su stalno putovala - prisjetio se bivši nogometaš.
Ipak, roditelji su tu kako bi im sve to učinili lakšim pa su Aljoša Asanović i Katarina selidbe pretvarali u igru.
Uspješni ljudi
- Djeca su, srećom, kao priča i sa svakim novim gradom i s njima je nešto novo. Kad bi se selili svaki put bi im pokušavali objasniti to kao nešto veselo - smatra Asanović. Na kraju je ipak često seljenje imalo pozitivan ishod jer su njegova djeca, ističe Asanović, uspješni ljudi širokih pogleda na život.
- Možda je tih 12, 13 godina mojoj kćeri olakšalo život. U Milanu je studirala tri godine, a u tome joj je iskustvo iz djetinjstva sigurno pomoglo. Antonio igra nogomet i završio je školu. Ipak, kad smo se konačno vratili, svi su odahnuli - kaže Asanović.
Psiholog Boris Blažinić:
Selidba djeci može biti stres
Svaka promjena izaziva neke reakcije i više je ili manje stresna, tvrdi psiholog Boris Blažinić, a ljudi u pravilu ne vole promjene.
Djeci je, s druge strane, potrebna stabilnost, no u slučaju profesionalnih sportaša, to je dio života i vrlo je bitno kako je promjena djetetu objašnjenja i kako se s njim o tome razgovaralo.
- U Americi se ljudi stalno sele i njima je to normalno, a seljenje, osim u slučaju nogometaša, česta je pojava i u drugim zanimanjima, primjerice u diplomaciji, s razlikom u socijalnom statusu i, naravno, novcu. Promjene ovise o brojnim faktorima, primjerice socijalnim, ekonomskim, kulturološkim i dobnim. Nije isto je li dijete u školskoj dobi kad se seli i je li već stvorilo neke emocionalne veze s tom sredinom. Naravno, bitno je i gdje se seli jer nekad to može biti i na bolje mjesto i u bolje uvjete pa je promjena u svakom slučaju dobra. Seljenje se treba s djetetom iskomunicirati i roditelj treba pratiti proces inkluzije, kad se dijete uključi u novu grupu, te pratiti dolazi li do promjena u ponašanju. Promjena na svakog drugačije utječe. On može biti izuzetan stres, ali i ne mora. Jednako tako, nije isto seljenje na lokalnoj razini ili, primjerice, iz Švicarske u Španjolsku - rekao je dr. Blažinić.( M. L. )
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....