DVA NORVEŠKA PISCA

Zamamna književnost danas dolazi sa sjevera

Nakon vala švedskog krimića koji je okrenuo žanr u smjeru povijesne i društvene kritike (Stieg Larsson, Jo Nesbø), do nas su stigli norveški pisci, od kojih se dvojica mogu prihvatiti kao paradigmatski autori našeg vremena
 Promo

Još bi se reklo da su zvjezdoznanci u pravu - Vodenjak je zamijenio Ribe, zrak je zamijenio vodu, put na Zapad je dovršen ( Kerouac bi rekao: “Dalje su samo Kina i komunizam”), Sjever je ona strana svijeta koja mami i nudi bolji život jer tamo je, očito, već bolje. Izbjeglice i migranti, bježeći od svoga paklenog juga, hrle na primamljivi demokratični sjever kao da će se preko noći zbiti potpuna promjena nakon koje sve zbrinute sretnike čeka sreća (što ju je nekoć opisivao švedski pisac Ivar Lo-Johansson). Bile u pitanju zvijezde, ili pak ekonomija, civilizacijski trenutak, činjenica je da iz razvijenih sjevernih zemlja stiže suvremena, zamamna, veoma raznovrsna i kvalitetna književnost kakvu južnjaci u previranju ne mogu proizvesti. A ta književnost pokazuje da se svijet promijenio, da se pokrenulo nešto novo što čini i prokazuje zapadni svijet u ovom tisućljeću, u novom razdoblju koje se pokušava definirati kao vrijeme poslije postmodernizma ( Hassanov beyond postmodernism, after postmodernism, metamodernizam, odnosno, prema Alanu Kirbyju, pseudomodernizam).

Izgubljeno pamćenje

Nakon vala švedskog krimića koji okrenuo žanr u smjeru povijesne i društvene kritike (Stieg Larsson, Jo Nesbø) do nas su stigli norveški pisci od kojih se dvojica mogu prihvatiti kao paradigmatski autori našeg vremena - Carl Frode Tiller i Karl Ove Knausgård. Tjeskoba u ugođaju, blizina umjesto odmaka, takozvani kritički realizam u postupku, odsutnost ironije, rekonstrukcija dekonstruiranog u namjeri krase knjige te dvojice autora koji se doimlju kao komplementarni pisci istoga. Tiller u svom romanu “U krugu” smišlja lik Davida koji u novinama objavljuje da je izgubio pamćenje pa moli sve koji ga poznaju da mu šalju pisma u kojima će pisati o njegovu životu i pokušati ga rekonstruirati. Javljaju mu se prijatelj i bivši ljubavnik, očuh i nekadašnja djevojka, no i njihove sudbine pratimo ne samo kroz pisma o prošlosti (pisana, dakako, u perfektu) nego i u djelićima koji se zbivaju u sadašnjosti (dakako, u prezentu), pa tako spoznajemo da rekonstrukcija života obično dolazi prekasno. Knausgård je radikalniji - u svom romanu u šest knjiga “Moja borba” on rekonstruira vlastiti život do te mjere realno (i realistično) da izaziva proteste sudionika knjige, ljudi iz njegova života. Hanif Kureishi je svojim romanom “Intima” (1998.) izazvao bijes bivše supruge i kruga ljudi oko nje, pa i nekih feministica, jer je u njega uvrstio svoje misli o ženi, čak i njihove seksualne, recimo, tajne. Odgovorio im je jednom pripovijetkom iz knjige “Ponoć cijeli dan” - opisujući sličnu situaciju: njegov junak kaže svojoj supruzi otprilike: “Da se radi o tebi, to znaš samo ti. Knjiga mi se upravo prevodi na hrvatski, a ljudi tamo ne znaju za tebe i njima je sve to samo literatura”. U Knausgårda je problem potpuno drukčiji jer on nimalo ne zazire od reakcija - one su naprosto uračunate dok je njegov rad još u toku. Kao što u Tillera junakov život rekonstruiraju drugi, tako su i Knausgårdu za punu rekonstrukciju vlastita života potrebni drugi. Kirby bi tu zasigurno prepoznao pseudomodernistički moment - ulogu recipijenta i njegovo “autorstvo” (u onoj mjeri u kojoj glasovi publike mijenjaju tok Big Brothera).

Fascinantni realizam

I možda je baš u tome tajna zbog čega su ta dva pisca posebno popularna u današnje vrijeme. Jer, mnogo je dobrih pisaca na svim stranama ovoga svijeta, ali tek nekima se posreći da artikuliraju svoje/naše vrijeme, da pogode i ponašaju se u skladu s trenutkom. Tiller i Knausgård su svoje mjesto našli u prostoru između realnosti i realityja, a rastaču ga fascinantnim realizmom u kojem pojedini postranski iznenada opaženi detalji djeluju gotovo poetično, gotovo kao haiku u letu (“Na brdu gore prema mostu neki je motocikl promijenio brzinu”, Knausgård).

Tillerov roman konstruiran je ambicioznije - podijeljen je u tri dijela koja nosi po jedan lik. Roman se može čitati bilo kojim redom. Knausgårdov je roman digresivan, radnja napreduje na osnovi asocijacija, ali ne sasvim slučajnih. Prva knjiga pokazuje izvrsnu organizaciju - otvara se govorom o propadanju tijela nakon smrti, negdje na polovici Knausgård kontemplira smrt, a potom se upušta u završni dio u kojem govori o smrti oca i vraća na početak. A opet, i taj se roman može čitati nasumičnim redom. Ni Tiller niti Knausgård ne opterećuju se kronologijom, a promjene pripovjedača (Tiller) i digresivna, ali izuzetno dinamična naracija (Knausgård) ne sastavljaju biografije, odnosno autobiografiju likova: oba autora kao da namiru da amorfnost života ne pobjeđuje priča već niz zaustavljenih trenutaka, zaustavljenih makar u sjećanju svom i tuđem.

Glavno područje, pak, u kojem oba norveška pisca briljiraju jest uspostavljanje odnosa među likovima. U oba slučaja suptilni dijalozi i situacije intimistički pogađaju čitatelja jer je zasigurno svatko od nas doživio problem u grupi, odbijanje zamišljene bliske osobe, prisan i istodobno otuđen odnos prema bratu, ocu, majci, baki...

Loša budućnost

Prije pola stoljeća McLuhan je najavljivao lošu budućnost za književnost koja će ustuknuti pred vizualnim medijima, koja će biti prespora za ubrzano buduće vrijeme u kojem nitko neće imati ni vremena ni strpljenja čitati više od sto stranica teksta te gotovo da se palilo crveno svjetlo za roman kao književnu formu... Ako je naša suvremenost ta najavljivana budućnost, McLuhan je, reklo bi se, bio u pravu - vizualni i akustički mediji dominantni su, potpuno je razvidno, književnost je stjerana na marginu društvenog života. Ali nije baš sasvim tako. Draga književnost nije ustuknula do kraja i nije svedena na uratke od maksimalno sto stranica, a pojava da se pojedini naslovi iščekuju s nestrpljenjem te da čitatelji čak znaju po cijelu noć stajati u redovima pred knjižarama da bi što prije došli do prvih primjeraka zabilježeni su i u ovom tisućljeću (kao što su se navodno čekale, na primjer, Krležine knjige u Kuglijevoj knjižari u Ilici). Cijenjeni indijski/engleski pisac Vikram Seth još je 1993. napisao roman od 1349 stranica (“A Sutable Boy”), Don DeLillo je 1997. napisao svoj glasoviti i vrlo čitani roman “Underworld” od 827 stranica. Nije zaostajao niti Salman Rushdie, danas Jonathan Franzen ispisuje “vrećaste monstrume” (kako je jedna engleska kritičarka nazivala Tolstojeve romane). I u nas su nastajali romani velikog opsega, a rekord drže Miljenko Jergović romanom “Rod”(1001 stranica) i naročito Milko Valent “Umjetnim suzama” (1401 stranica).

Goleme knjige

Ali, tako goleme knjige ipak su iznimke iz drugog vremena i ne demantiraju McLuhanovo predviđanje u potpunosti, svakako ne kao novija pojava - serijalizacija romana koja gotovo da je nastala iz zadovoljavanja iste potrebe koju zadovoljavaju televizijski serijali. Planetarno ludovanje djece i roditelja za svakom novom knjigom Harryja Pottera, raspamećenost neočekivanog čitalačkog kruga za knjigama iz niza “Pedeset nijansi sive” nadilazi, doduše, nestrpljenje onog dijela publike koja iščekuje novu knjigu Karla Ovea Knausgårda, ali događa se isto - sekvencionirana konzumacija književnog djela kroz vrijeme. Tiller je svoj roman zamisilio kao prvi dio trilogije, a Knausgård ispisuje roman u šest knjiga, kao da podilaze čiteljskoj želji da se ne odvaja od junaka i autora kojima je sklon i kao da motiviraju novodobnu pojavu fanfictiona, literature koju nakon pročitane knjige ispisuju fanovi. (Tako je, uostalom, počela i E. L. James, autorica jadnih nijansi sivog.) Predobri su pisci Tiller i Knausgård a da bi se njihovo pisanje moglo pretvoriti u maniru, a svaki epigonski pokušaj zasigurno bi ostao kao otužna podgrijana juha.

U vremenu nakon postmodernizma, u pseudomoderni umjetnost rekonstruira prošlost, ali joj se ne želi vratiti. Politika čini suprotno: uz tipičnu fanatizaciju kani restaurirati prošlost i umjesto danas uspostaviti jučer, što uvijek završava groteskom koja je, gledana iz daleka, smiješna i otužna, a izbliza opasna. U restauriranoj prošlosti za umjetnost nema mjesta - ima mjesta za otklanjanje nepoćudnih od jučer i zatiranje nepodobnih od danas u ime onih od jučer.

Ali, ne bojmo se politike i njihove vlasti nad kulturom. Zvjezdoznanci kažu da će eon Vodenjaka trajati bar 2000. Sasvim dovoljno da i mi stignemo do sjevera. Do tada neka nas knjigama griju hladni sjevernjaci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:04