RADE ŠERBEDŽIJA OTVORIO DUŠU, OTKRIO TAJNE HOOLYWOODA 'Sestra Milica me ritualno povela do kreveta na kojem je majka ležala...'

“Sestra Milica me ritualno povela do kreveta na kojem je majka ležala. Njezino izmučeno bijelo lice bilo je lijepo i u smrti. Poljubio sam je u čelo i u sklopljene oči. Kleknuo sam do kreveta i dodirnuo joj skrštene ruke, hladne i nepomične.

Nisam imao u sebi snage da je ispratim u nebo, a igrao sam Peer Gynta u kazalištu i možda je to bila moja najbolja scena koju sam ikada odigrao, kad sam majku na samrtnoj postelji, koja je bila naša zlatna kočija, vodio svojim izmišljenim pričama do nebeskih vrata svetoga Petra da je primi u raj, gdje je njezina čista i nježna duša pripadala”, jedan je od potresnih završnih taktova nove, čudesne knjige “Poslije kiše” Rade Šerbedžije, koja se upravo treba pojaviti u produkciji zagrebačkog izdavača Hena.com. Namjerno “spojlam” kraj knjige, jer njezina virtuozna, hrabro raskriljena nedisciplina duše posve je suprotno ugođena od očekivanih dramaturških narativa. Joyceovski uronjena u neosedlana, neobuzdana putovanja kroz vrijeme i prostor, ranjivo ogoljena između života i fikcije veće od života. Šerbedžija spada u klasu performerskih svjetskih teškaša čistih intuitivaca, tako je i njegovo spisateljsko umijeće savršen primjer instinkta. Nemirne refleksije koju lavovski njuši i upija, vraćajući doživljeno (sebi, a potom i nama) s neslućenim kamatama.

Zelena karta

Dvanaest godina nakon prvog autobiografskog otvaranja (“Do posljednjeg daha”), Šerbedžija je u drugu rundu ušao poput Shakespeareova Prospera, ukopavši se na hridi arhetipskog svođenja računa. Uspona, padova, iskušenja, tvrdoglavog traganja za najsićušnijim česticama dobra i stoičkog hrvanja s kukavičkim udarcima zla. “Mala ropotarnica vještina”, veli Rade o svom performerskom, ali i egzistencijalnom iskustvu. Postoje ljudi kroz čije živote prođu silni tuđi životi a ne ostave traga. Naprotiv, Rade Šerbedžija jedan je od onih čiji se ahasverski kovčeg nakrcao ljudima: stvarnim i imaginarnim, superstarovima i usputnim pozadincima, misterijama obiteljske luke, otajstvima umjetnosti i šiframa svakodnevnog opstanka. Usadivši u sebe te memorijske implantate, on ih sad virtuoznom blagošću podastire pred čitatelja.

Majstorski kontrapunktirajući sirenski zov Hollywooda i emigrantski usud čije se gorčine nikada do kraja ne ispiru, Šerbedžijina priča počinje čekanjem green carda: “Sinoć smo svi bili posebno uzbuđeni jer danas ujutro cijela obitelj ide na jedini i zadnji intervju za Zelenu kartu u federalnu zgradu, na odjel U. S. Department of Homeland Security-Citizenship and immigration Services”, ubrzo jetko dodajući: “Stranac se ne može sakriti. On se ne razlikuje samo po stranom naglasku. On nosi sa sobom svoj nespokoj. Ugrađenu tugu i posebnu odsutnost”.

Teško da se uzbudljivije može sažeti esencija filmske i životne dvojbenosti nego što to Rade rješava, opisujući jedan susret s velikim hrvatskim pjesnikom: “Kad snimim još koji film i završim ova svoja putovanja, sagradit ću malu kamenu kuću na istim onim iskopinama gdje je nekada stajala. Upalit ću vatru na svome ognjištu i otvoriti širom vrata svojim prijateljima. Bit će to moj dom! Moja kapela nomadstvu! Otvorena svakom putniku”, rekao sam svom prijatelju Danijelu Dragojeviću s kojim sam se sreo prije par godina u restoranu Splendid. A on mi kaže, onako daleko zagledan pored mene kroz prozor: ‘Kako je to divno, Rade. Svakako napravite tu kuću.

Od Krleže do Kilmera

I kad je sagradite, nikad nemojte tamo otići’”. Jednostavnom, blagom, često duhovitom a onda opet sjetnom gestom, pisac-svjedok prati impozantnu brigadu likova (Miroslav Krleža, Josip Broz Tito, Warren Beatty, Fabijan Šovagović, Ljuba Tadić, Annette Bening, Tom Cruise, Angelina Jolie, Brad Pitt, Wesley Clark, Jovanka Broz, Koča Popović, Phillip Noyce, Terrence Malick, Savka Dapčević i Miko Tripalo, Zoran Milanović i Andrej Plenković, Michael Caine, Vanessa Redgrave, Ralph Fiennes, Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović, Borislav Vujčić, Al Pacino, Johnny Štulić, Val Kilmer...) s kojima se, dublje ili površnije, s trajnim ljubavima ili usputnim ožiljcima, nadama i razočaranjima, ispreplitao njegov život. Briljantno, organski gipko, Šerbedžija bilježi svakodnevne sudare naših paralelnih svjetova od kojih slažemo slagalice opstanka: “U El Metrou smo često utapali naše prve izbjegličke godine u Londonu. Tu smo proslavljali rođendane naših djevojčica.

Zimska moskovska noć

Jednom je i Tom Cruise poslao svoju djecu Conorsa i Isabelu na Vanjin rođendan. Na kraju se i sam pojavio u američkoj bejzbol kapici i ja sam s njim dobrih pola sata ispijao pivo na šanku a da ga nitko od prisutnih nije prepoznao. Jer nitko ga tu nije očekivao. Zatim su u jednom trenutku shvatili da je to on i zavladala je grobna tišina. Sudar svjetova? Žene su crvenjele u licu, a muškarci su, cupkajući s jedne na drugu nogu, ispijali svoja piva...”.

Snatreći tako jednom u zimskoj moskovskoj noći, čekajući filmski set sljedećeg jutra, Rade se sjeća kako ga je svojedobno Phillip Noyce ugrijavao za ulogu u “Svecu”: “Pokušavao me svojim metodama što više približiti Vladimiru Tretjaku, novopečenom ruskom tajkunu koji je u ovome američkom filmu karizmatični negativac kojemu sam se trudio utkati nešto od siline i tragičnosti likova Dostojevskoga. Odvodio me u ruske noćne barove i plaćao prelijepe ruske plesačice i striptizete da sjedeći u mome krilu ispijaju francuski šampanjac. Lenka ni ovaj put nije bila ljubomorna. To me već počinjalo brinuti...”, da bi već na nekoj od sljedećih stranica ugledao legendarnu sjenu Ljube Tadića na Crvenom trgu: “Tako naslonjen na stup i zamišljeno zagledan u daljinu, podsjetio me na Dživu, kojega je majstorski odigrao u Vojnovićevu ‘Allons enfantsu’ početkom osamdesetih...”.

Čekajući u Budimpešti sastanak s Angelinom Jolie, radi uloge u njezinu filmu “U zemlji krvi i meda”, Radine misli lutaju Krležinim oporim dalekovidnostima. Potom, ne skrivajući čulnost trenutka, maestralno ponire pod kožu jedinstvene ikone: “Rekla mi je da joj je majka rano umrla i da pati zbog toga i da ima brata kojeg obožava i oca, ponoćnog kauboja, koji je slavni filmski glumac i s kojim ratuje od svojih tinejdžerskih godina, ali ga ipak voli, i da mene voli kao glumca, da je gledala moje filmove - i to ne samo američke. Voli noću sama gledati neke nepoznate strane filmove, a kad je netko zanima, onda pogleda sve što može o njemu. I da ima dvoje svoje djece i četvero usvojene, i da ih sve voli jednako. I Brada Pitta, kaže, voli. Pričamo tako već sat vremena, a ja mislim kako ovu mladu ženu znam godinama, i sve mi je potaman. Jedemo odrezak od halibuta (na hrvatski rombo) i pijemo crno vino. Pijemo dosta brzo, već smo na drugoj boci. Dopada mi se što je bekrija. To zapažam po njezinim pokretima i načinu kako drži čašu u ruci. ‘Ovaj naš susret ćemo nazvati Ljepotica i zvijer’, kažem ja. Glasno se nasmijala. ‘Da, ti si ljepotica, a ja sam zvijer’, uzviknula je”.

Simboličan naslov

Višeslojno je pogođen i naslov ove autobiografije koja održivo postaje autobiografijom svakoga od nas. Kultni film Milča Mančevskog “Prije kiše” bio je resetirajuća razdjelnica Šerbedžijina profesionalnog i bivstvenog putešestvija. Istovremeno alat nove zvjezdane etape i tjeskobne izopćene sudbine. Trebalo je to naprosto izdržati na nogama i sačuvati razum i osjećaje. Zato “Poslije kiše” djeluje kao ona svebiblijska iskupljujuća kiša koja ispire rane i postaje blagotvorna poput očiju naših majki. Progutah Šerbedžijinih 400-tinjak stranica u jednoj noći. I obogatih svoj život.