'Partizani' su bili prava ratna avantura,nema tu ideologije

U nas još ne postoji običaj da se u rubrikama za kulturu bilježe ostvarene vrijednosti na području stripa, dok s druge strane bilo kakva nevrijedna izložba akademskog slikara ili kipara gotovo redovito dobiva mjesto u tim istim rubrikama.” Ovako je još sedamdesetih pisala Vera Horvat Pintarić, a bilo bi zanimljivo istražiti koliko se to u međuvremenu promijenilo.

Autorica je u tekstu definirala pojavu autorskog stripa zagrebačke škole, na kojoj je, djelomice, uz veliku ljubav prema američkom stripu, stasao i Julio Radilović Jules. I sam Jules prepričava kako je u mladosti živio u Sloveniji, no njegovi su roditelji bili preplaćeni na novine u kojima su izlazili radovi Andrije Maurovića, jednog od autora uz kojeg se nepovratno vezao uz strip. “Osim toga, odrastao sam i na američkom stripu. Moj je otac neko vrijeme živio u Americi, tamo se zaljubio u strip i u film”, priča.

U početku pisao i priče

Na Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja, u Radničkoj galeriji otvara se izložba Julija Radilovića Julesa “Partizani: Konvoj za El Shatt”. Riječ je o 44 originalne table iz II. epizode serijala “Partizani”, u tehnici tuša na papiru, dimenzija 51 puta 42,5 centimetara, koja su dio zbirke Mladena Novakovića. Datum je važan i zato što je 8. svibnja 1985. godine strip počeo izlaziti i u Vjesniku. Prije toga, sedamdesetih, strip je nastao za nizozemskog izdavača. Znalci stripa često tumače kako je na originalnim tablama vidljiva estetska vrijednost stripa, koja se, djelomice, gubi u tisku. S tom se konstatacijom slaže i Jules: “Crtež ima mnogo više detalja, naravno, sve ovisi o kvaliteti tiska.”

Za one koje proučavaju Julesov rad to je posebno bitno jer se autor isključivo bavio crtežom, ne scenarijem, osim jedne iznimke. “Na samim počecima, kad nisam imao prava saznanja o stripu, pisao sam i priče. No, to nije bilo moje zanimanje. Kasnije sam imao sreće da sam surađivao sa sjajnim scenaristima”, kaže.

Original na engleskom

Priča o El Shattu je poznata. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine na Dalmaciju se sručila njemačka ofenziva. Kroz 18 mjeseci, 40 tisuća je ljudi prebačeno do Visa, a potom preko Italije u El Shatt, u blizini Sueskog kanala.

Tamo su živjeli u šatorima, po jedna ili dvije obitelji u jednom, i pokušali su održati privid normalnog života, malo-pomalo unapređujući život u zajednici.

Jules, koji je rođen 1928. godine u Mariboru, no još dok je u osnovnoj školi seli u Zagreb, u vrijeme ovih događaja bio je tinejdžer. Stripom se počinje baviti nakon rata, a ovaj o kojemu je riječ od njega je naručen 1977. godine, za nizozemski tjednik Eppo, kao dio serije “Partizani”, za izdavača Oberon iz Haarlema. Taj je izdavač tiskao niz stripova na temu rata. S Oberonom ga je spojio Ervin Rustemagić iz Sarajeva, koji je preko Strip Art Featuresa distribuirao najbolje stripove van zemlje. Izdavačka kuća smatrala je da strip po dinamici treba biti blizak, primjerice, “Dvanaest žigosanih”.

Originalne su table napisane na engleskom jeziku. Prvu verziju scenarija napisao je Zvonimir Furtinger, koji je često surađivao s Julesom (nadimak Jules, inače Julio Radilović ima iz jedne anegdote iz gimnazijskih dana vezane uz Julesa Verna i izgovor njegova imena), no Furtingerov scenarij nije dobro prošao. Potom se uključio beogradski scenarist i književnik Đorđe Lebović, koji je najviše radio na ovom stripu, a predložak je napravio prema svojem scenariju za neostvareni film. Lebović je, inače, autor scenarija za film Hajrudina Krvavca “Valter brani Sarajevo”, među ostalim.

Kako su surađivali? “Nismo se nikada vidjeli uživo, komunicirali smo poštom ili telefonom, on je poslao poštom scenarij, ja sam ga pročitao i po tome nacrtao. Prevodio sam i radnju na engleski. Znalo je biti duhovitih situacija. Primjerice, jednom je bilo u scenariju da avion sleti na ribarski brod. No, onda sam mu javio natrag, da takav brod ima jarbol, i avion nema gdje aterirati. Promijenili smo scenu.”

Omiljeni likovi

Epizoda stripa koja će se moći pogledati na izložbi odvija se u Hrvatskoj, prije odlaska u El Shatt. Dinamika je neprekidno prisutna, u jednom kadru zna biti i po desetak ljudi.

Crtajući uniforme, Jules je često koristio stručne povijesne knjige, kako bi svaki detalj bio pažljivo obrađen: “Dobar crtač mora imati i dobru arhivu, ne može sve znati napamet. Kupovao sam časopis Front, monografije uniformi... Sve je autentično u seriji ‘Partizana’. Primjerice, Lebović mi je poslao i fotografije sa Skadarskoj jezera, kada se radnja tamo odvijala.”

Koji su mu likovi najmiliji? “Dragon i Munja su mi simpatični. Znali su me pitati holandski izdavači zašto ne završe zajedno, odgovorio sam im da kod nas to nije uvijek tako, nije uvijek happy end. Inače, stripovi su bili ratno-avanturističkog sadržaja. U njima nije bilo nikakve ideologije”, odgovara.

Jules, čiji je rad uvršten među ostalim i u svjetsku enciklopediju stripa Mauricea Horna, najavljuje i veliku vijest za stripoljupce - strip “Partizani” štampa se ponovo, u koloru, i na hrvatskom jeziku, u tri knjige. Prva će se provovirati u Mariboru na izložbi 9. svibnja, zatim 15. svibnja na Crtani romani šou u HDLU-u, druga u rujnu i treća u prosincu.