AUTOR 'ENGLESKOG PACIJENTA'

Ondaatje: Nikad neću pisati memoare, dosadno je pisati o poznatom

U ranim 1950-im godinama jedanaestogodišnji se dječak zatekne na brodu dugolinijske plovidbe od Cejlona do Velike Britanije. U brodskom restoranu smjeste ga za tzv. Mačji stol zajedno s ekscentričnom skupinom odraslih i dvojicom dječaka koji mu postanu društvo tijekom trotjedne plovidbe preko Indijskog oceana, kroz Sueski kanal i Sredozemno more.

Početna je to pozicija romana “Mačji stol” Michaela Ondaatjea, kanadskog pjesnika i prozaika rođenog u Šri Lanki 1943. godine koji je svjetsku slavu stekao Bookerom nagrađenim romanom “Engleski pacijent”, po kojem je snimljen i istoimeni, Oscarima nagrađeni film. Uz Margaret Atwood i Alice Munro, vjerojatno je najpoznatiji i najcjenjeniji kanadski pisac današnjice.

Epizoda iz života

Putovanje kojim se bavi u romanu nije mu bilo nepoznanica.

Baš kao i njegov junak, i slavni je kanadski pisac s jedanaest godina emigrirao u Englesku. No, o toj epizodi do objave “Mačjeg stola” nikad nije pričao.

- I mene je iznenadio povratak u to razdoblje djetinjstva, povratak u doba kojeg se zapravo ne sjećam. Nisam to planirao. Poticaj za priču bila su pitanja moje djece o tome kako sam došao u Englesku. Bili su preneraženi činjenicom da sa mnom na brodu nisu bili roditelji. Tako da sam, kad sam počeo pisati, imao tek ideju o dječaku koji dospijeva na brod i izmislio sam avanturu za njega - napominje nam pisac.

Svjestan paralela između proze i stvarnosti, u bilješci na kraju romana ogradio se od njih, dodajući kako su autobiografske samo boje i neka mjesta sjećanja, ali da je sve ostalo plod mašte.

- Postoji razlika između proze i stvarnosti, bez obzira na to što kad pišemo “fikciju” iscrtavamo neke aspekte sebe samih, a kad mislimo da pišemo “nefikciju”, izmišljamo i okolišamo. Ovaj roman je, ukratko, knjiga utemeljena na stvarnom događaju, ali događaju kojeg se baš ne sjećam; pa sam tako odlučio nagađati, izmisliti dramu za te dječake.

Nisam se sjećao nijedno osobe s tog putovanja, a čak je i moj glavni junak plod mašte, iako nosi moje ime, postane pisac i završi u Kanadi, poput mene - dodaje Ondaatje.

Nevažno mjesto

Naslov romana inače njemačka je fraza, koja se referira na mjesto koje je najmanje važno u restoranu.

- Odnosi se na lokaciju na večeri koja je najmanje važno mjesto. Sviđala mi se ideja, kao i fraza, a termin je jedva poznat u Sjevernoj Americi - objašnjava pisac koji je ovaj roman, kako napominje, pisao bitno brže od ostalih djela.

Problema s ulaskom u um djeteta nije imao problema.

- Bilo mi je jako zabavno pisati iz pozicije dječaka koji registrira sve što se događa oko njega, ali zapravo ne razumije sve.

I u “Mačjem stolu” pojavljuje se Ondaatjeov čest motiv. Dječaci, naime, među ostalim uhode i istražuju sudbinu brodskog zatvorenika. Zašto tako često uvodi zatvorenike u djela?

- Nisam ni sam siguran. Oni donose neki kaos, opasnost ili nešto nezakonito. Uznemiruju sigurnu zonu, što znači da se svašta može dogoditi.

Svjetski kritičari ne suzdražavaju se pohvale kad je Ondaatje u pitanje. Guardian ga je prozvao “jednim od najinventivnijih i književno najhrabijih autora današnjice”, a slične komplimente dobiva i od ostalih uglednih novina i kritičara engleskog govornog područja. Bez obzira na priznanje i iskustvo, Ondaatje napominje kako priznanje i iskustvo ne olakšavaju proces pisanja.

- Uvijek je teško, nikad ne postaje lakše. Želio bih da je tako, da s vremenom taj proces postaje manje intenzivan. No, tenzije su dobre za pisanje. Umjesto da bude arogantan, pisac je pun sumnje. Ili bi barem takav trebao biti.

“Engleski pacijent” ostao mu je najpoznatije djelo, neka vrsta zaštitnog znaka.

- Nisam taj roman pročitao otkad sam ga napisao. Doduše, nikad ne čitam svoje knjige nakon što izađu. Nisam očekivao takav munjeviti uspjeh koji se dogodio s Bookerom i s filmom, a kad sam ga pisao, mislio sam da je to tek jedan u nizu romana. Posrećilo mi se, valjda. No, dobro se osjećam oko te knjige i ponosan sam na nju. Nekad ću se morati vratiti i pročitati je ponovo.

Čin znatiželje

Siguran je u jedno. U pisanje memoara, bez obzira na zanimljiv život koji je vodio, ne bi se upustio. Kako često ističe, ne želi pisati ono što mu je poznato. - Nikad ne bih napisao “Mačji stol” da sam znao što će biti prije nego što počnem. Knjiga mora biti čin znatiželje i otkrića, uostalom u tome je stvarni užitak pisanja. Zašto bismo samo kopirali ono što se nalazi u našem umu?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:15