NAŠ VODEĆI STRUČNJAK ZA SPOMENIKE O 'NAJVEĆOJ GOSPI NA SVIJETU' U PRIMOŠTENU Mjera i vjera su u zavjetnim kapelama, a ne u sanjarijama prodavača magle

Evo zemlje u kojoj se ostvaruju svi sni i sva sanjanja. Političara.

I evo nas na brdu Gaj blizu i povrh Primoštena s kojega puca pogled na more i maslinike, uvale i otočiće; na komadić raja koji ako postoji, ovako izgleda. I došavši na brdo nalazimo se između nekoliko odašiljača i “najveće Gospe na svijetu”. Evo, dakle i ostvarenoga sna političara, koji je svoj 14-godišnji san pretvorio u 17 metara visoku javu. I još kakvu. U zemlji čudesa (doduše bez Alice, ali sa siromašnim dječakom iz Dickensova štiva, koji je sada u Irskoj), s odašiljačima koji pomažu da se upravo na tom području ugase sve hrvatske i čuju sve talijanske stanice istodobno, evo čuda neviđena koji nosi ime (u Hrvatskoj) najštovanijega svetoga lika.

Da sanjari inače u povijesti i u sadašnjosti čovječanstva jako koštaju svijet, i da se čovječanstvo od starih i novih sanjara još nije oporavilo, znano je. Ali ne treba baš toliko precjenjivati i ovaj slučaj iz domaće radionice. Riječ je o rijetkoj pojavi koja se ovdje može naći na svakome koraku; o populizmu ili narodskije - prodavanju magle.

Bilo kako bilo, na tragu “najljepšega Tuđmana” u Zagrebu (Bandić), “najvećega Isusa” u Splitu (Kerum), bilo je samo pitanje dana i jednoga dosanjanoga sna pa da, evo, osvane i “najveća Gospa na svijetu”. I premda je uzalud politički nasilnima a neukima objašnjavati monumentalnost uzmimo Kerdićeve medalje ili Klovićeve minijature od nekoliko centimentara, tumačiti da se u velikom može biti mali, a u malome veliki, ne propušta se naglasiti “impozantni kip”. Ja samo znam da se uloga i značenje Gospe ne mjeri fizički mjerama, primjerice sa 5-6 tonskom glavom, kao što znam da je misa u minijaturnoj i najmanjoj katedrali na svijetu, u Sv. Križu u Ninu ili u zadnjoj zabiti, ravna onoj pod Bramanteovom kupolom u Rimu, a da je mali škapular, pučka zavjetna sličica nekim čudom spašena s broda u neveri, kapelica na punti ili crkvica u Tarcu u Kornatima “velika” koliko i šibenska Katedrala, te da je sva i mjera i vjera bila nekoć više “unutra” a ne, ovako, “izvana”. I koliko Gospa treba biti velikom da bi bila Njom Samom!? Sa 17 metara visine, s glavom teškom 5-6 tona uvjeravaju nas da će se s njene glave vidjeti Italija, ili će sve to Italija vidjeti - ne bih znao točno!!

Put jubileja milosrđa

Na brdu s kojega puca doista krasan pogled na Primošten, more i zemlju upliće se priča o simboličkoj ulozi četiriju svetih rijeka (četiri ceste sa 2400 skalina-stuba što se slijevaju s vrha brda i vode računa o starijima i nemoćnijima - što je za pohvalu), govori se i o “ruti Loretskih hodočašća” i o “Putu Jubileja Milosrđa”. Ali po svemu sudeći, to će biti ono što danas zovu “destinacija”, a moguće i “turistički proizvod” - kao što je već sve i sva, pa i domaći tovar (magarac) turistički proizvod. Uz “minijaturni ugostiteljski objekt” koji će s vremenom sigurno nabubriti i koji će biti intiman, tj. sve veći i veći, naći će se tu i mala suvenirnica, sanitarni prostori, itd. Jer “bila bi prava šteta da se na ovakvom vidikovcu posjetitelji nemaju gdje okrijepiti i otpočinuti” (Stipe Petrina). Na te visine sa razrijeđenim zrakom, s malo kisika, na punih 170 metara n/v, i silnoga napora penjača, sjetim se bosonogih po kamenjaru, pješaka od Santiaga di Compostele, vjernika krvavih stopala i koljena, i drugih, boljih znakova vjere… bez ugostiteljskoga objekta ukoliko ne računamo na pješakovu i hodočasničku naprtnjaču (ruksak). I vidimo da sve to ima sasvim slabašne veze s Gospom, i s vjerom, ali puno više s vremenom i stvarima koje je pojeo interes i taština.

Manje je žalosno što tu (osim u detaljima vrijednih majstora) nema niti Duha Svetoga, tj. nadahnuća. Kip je sačinjen od 8 dijelova. Njegov arhitekt objašnjava da zajedno s drugima ima “sklonost u doživljaju antike i renesanse”. U skladu s antikom i Gospina je glava “redizajnirana prema portretu američkoga umjetnika Hirama Powersa”, dobroga kipara rođena 1805. godine (od 1837 živo u Firenzi), a koji je neoklasičara B. Thorvaldsena zadivio kipom “Eve” premda je svoju slavu stekao s fancy salonskim poprsjima. Logično. Amerika je kolijevka civilizacije i kiparstva i nije bilo bližega uzora. Niti Rodin, niti Rendić, ni Quercia, ništa iz Donatellova ili Frangešova gnijezda. Taj je Hiram ostavio toliko velikoga traga ovdje da o njemu nitko ništa ne zna osim nekolicine koji to moraju znati. Sve je to “iz antike”, dakle prije Majke Božje, jer nadahnuće je nadahnuće i ono pretapa i stapa razdoblja i ljudske sudbine pa je vjernik i poganin, u božjim očima, kao što i treba biti, jedno te isto. A i dijete je nekako mrzovoljno, daleko od kupidončića i onoga Rafaelova “berekina” sa Sikstinske Bogorodice. I djetetu “mrka brka” kao da je žao što je osvanuo na ovome brdu i u ovome raju i kao da mu je mrsko ono što vidi i gleda.

Tu je i čvrsti granit i kristalične strukture kojima su dodana obična i neobična 3D ogledala, metalni listići u zlatnoj i srebrnoj boji, što sve može izdržati nalete i neugodnosti podneblja i klime. Tu je u mozaiku i drvo života i monogram Ave Marija, šahovska polja i božićna zvijezda, kristal s trokutom, Davidova zvijezda, maslinova grančica, mistična ruža, meandri i mandorle... Na Gospinoj glavi je starohrvatska kruna s tri križa s poludragim kamenjem iz Brazila (dar nesebičnoga kolege Miluna Garčevića koji je autorom antologijski vrijedne knjige o mozaiku). Ali i ne treba detaljno o svim tim znakovima, simbolima, jer to vidi ptica i Bog, a moguće i neki potomak homo volansa Fausta Vrančića. I znajući te sjajne majstore i umjetnike, rojeve studenata i suradnika sve je to nesumnjivo obavljeno profesionalno jer je i zadaća upregnuta u ispunjenje sna bila velika.

Alternative je bilo

Biti u vrhu znači nisko pasti, napisao sam jednom, misleći na moderne tajkunske Nerone s bazično nasađenima kućetinama na najvišim i najvidljivijim uzvisinama (kao i na one koji izravno iz dnevnoga boravka skaču u more). To se ne odnosi na zavjetne kapele, planinarske domove, a bogme niti na odašiljače koje je teže maknuti nego izvesti državni udar u Turskoj. I zvali se svojim ili tuđim imenima, pa i najvećim svetinjama, i ovakvi poduhvati i sni kasne na narav vjere, ali i “kasne u odnosu na prirodu” (Artaud).

I, premda je već kasno, da ne budemo samo destruktivni, pokušajmo biti barem malo i konstruktivni. Alternative je bilo. Recimo da su inspiracija ovom projektu mogli biti težački grafizam suhozida, krunica kamenih prstenova koje grle komadić zemlje, da su se u rješenja upleli jedinstveni vinogradi, da se u sve upletu čuvari i njegovatelji baštine (Dragodide), da se u ime genius loci ukazala prilika sinergijski svezati pučki i učeni, školovani i plemenito jednostavan “rukopis”; jednostavno, da se povijest ljudi i prostora ispisala na toj vertikali koja, ako i ne mora biti umjetnost mora imati smisao, te da jednako tako fizički ide u visinu “dokle ide”. I sve bi to bilo iz života, iz truda, muke i zahvale. A umjesto kapele u podnožju obložene granitom što bi uzmanjkalo težačkoj kamenoj bunji gdje bi se “lokalno” iskazalo na najširi način, kao što je to riješeno odavno kod Brancusija ili Ružića, ili na kornatskim križevima Nike Bašića, a ne s esperantski tupom izraslinom i dendijevskim lickanjem tijela stranoga podneblju i njegovom bogatom baštinskom fondu.

Politički krajobraz

Nije važna niti cijena, jer svakodnevno ima puno “boljih” primjera prosipanja tuđih-naših novca. Cijena je zapravo prava sitnica u odnosu na razmjere mažoretskih navada pred izbore i rada s tuđim znojem. To je i politički krajobraz Hrvatske na rubovima obraza u službi malih i velikih moćnika, njihovih manjih i većih marifetluka, nasilnoga entuzijazma, političkih huncutarija i probuđenih vjerničkih osjećaja “po potrebi” (mene bi zanimalo je li bilo moguće otvaranje i ovoga projekta nakon lokalnih izbora? Ili do sljedeće godine i blagdana Gospe od Loreta kojoj Primoštenci puno duguju i koja je u Primoštenu posebno štovana).

Političari koji su nekako najljubazniji ovih dana, stvaraju eto još jedan “impozantan kip”. I prava je sreća da i ovaj san nije većim od samoga brda. Jer “kako duh slabi, tako forma jača” (Bukowski).