NAJ OD GLAZBE U 2018.

NAJZANIMLJIVIJA GODINA DOMAĆE DISKOGRAFIJE U POSLJEDNJIH DESETLJEĆE I POL Top-lista 15 najboljih domaćih albuma godine

Piše:

Objavljeno: 18. prosinac 2017. 12:50

Članovi grupe Mayales Petar Beluhan, Vlado Mirčeta i Luka Gecek.

Sandra Šimunović / CROPIX

U Hrvatskoj se prodaje mizerno malo CD-a, a “uskrsla” LP ploča je i među našim izvođačima postala stvar prestiža. To su i svjetski trendovi, kao što su “mala prava” s naslova emitiranja u javnosti autorima, izvođačima i diskografima postala važnija od “mehaničkih” do kojih se dolazi prodajom nosača zvuka. I premda u nas još “ne curi lova” nego tek “kapa neka pinka” od streaming servisa, diskografi ipak nalaze računicu u objavi albuma, a izvođači i u češćem koncertiranju, no nasušno je potrebna pomoć Ministarstva kulture i lokalnih samouprava za stvaranje i održavanje na životu mreže kvalitetnih rock i jazz klubova jer i to je kultura.

Srećom, tonska snimanja su sve jeftinija, kao i videospotovi, pa su ulazni troškovi niži nego ikad i za manje poznate domaće izvođače koji onda na bandcampu kače pjesme i albume. Gotovo im više i ne treba posrednik kako bi došli do publike, no teško je postati zapažen u gomili koja danomice raste. Diskografi, stoga, i danas imaju smisao postojanja pa je Chui uz Dancing Bear postao lider “renesanse hrvatske jazz scene”, a Mia Dimšić sa simpatičnim country-pop debijem “Život nije siv” uz Croatia Records postala je druga po ukupnoj ovogodišnjoj prodaji albuma.

Uz to, niz hrvatskih izvođača sve više favorizira “virtualni singl” kao “osnovni format”, a album im dođe poput opipljive sume “minulog rada”. Virtualnost je donijela i cjenovno pristupačne streaming servise poput Deezera, kao neizmjerno velike arhive uvijek i svugdje dostupnih glazbenih zapisa pa smo u konačnici preplavljeni albumima, kvalitetom najzanimljivijih u usporedbi s izdanjima iz bilo koje od proteklih sedamnaest godina, koliko za Jutarnji obavljam posao glazbenog kritičara/kroničara. I to bez mini-albuma Borisa Štoka i Nole koji u ovaj izbor nisu ušli samo zbog relativno kratke minutaže.

1. Mayales - Simbol za sunce

Mayalesov kaleidoskop psihodelije i popa, folka, surfa i rocka, barouque-popa i country-soula je magičan, a melodije s nekog drugog svijeta, možda čak ispaljene iz samog srca Sunca. “Simbol za sunce” još je dojmljiviji od albuma “Mayales 2”, a u sličnom nastojanju da u sjećanju prizovu, a potom i ponude vlastitu, ingenioznu viziju psihodelične pop i rock glazbe u perfektnoj produkciji Jura i Pavla iz Svadbasa, sada i članovima Mayalesa.

Ako, kojim slučajem, i niste bili u San Franciscu u psihodelično “ljeto ljubavi” 1967. godine, “Simbol za sunce” je poput vremeplova kojim ćete u tili čas biti transponirani u jedan od tri najprogresivnija, najinteresantnija i najuzbudljivija odsječka rock-glazbe i pop-kulture, pri čemu je psihodelija i žanr koji iznova, pa tako i slučaju Mayalesa, nalazi načine za uklapanje u suvremene pop-trendove.

Sveze s Byrdsima, Beach Boysima, Love ili Jefferson Airplaneom su jasne kao dan, ali tu su i strujanja s recentnijih djela ne samo The Flaming Lipsa ili Mercury Reva, pa Animal Collectivea, My Bloody Valentinea i My Morning Jacketa nego i folk-rocka Fleet Foxesa i Bon Ivera ili psych-pop hitova Tame Impale, Empire Of The Sun ili MGMT-a. Dobar ukus? Nepobitan. Tema? Potraga za ljepotom. Misija? Perfektno izvršena.

2. Chui & Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije - Chui ovu glazbu

Na trećem albumu “Third Sun From The Stone” trio Chui krenuo je tragom Hendrixa, Hancocka, Milesa i Sun Ra, ali i skandinavskih free-jazz formacija poput The Thinga (Matsa Gustafssona) s elementima psihodeličnog i Krautrocka, a pod vodstvom maštovitog kompozitora i klavijaturista Tonija Starešinića koji se ne boji “out of the box” promišljanja jazza. Ovogodišnji “Chui ovu glazbu”, realiziran s Jazz Orkestrom HRT-a u HRT-ovu Studiju Bajsić, nakon dva rasprodana nastupa u dvorani Gorgona MSU, još je fantastičnija glazbena odiseja.

Za aranžmane su bili zaduženi Joe Kaplowitz, Luka Žužić i Andreas Marinello koji je i dirigirao Jazz Orkestrom HRT-a. Oduševljava koliko su se i trio i orkestar otvorili jedni prema drugima te koliko su drugačiji aranžmani otprije poznatih skladbi ukusni, maštoviti, suvremeni i vješto uvezani u fusion deltu s prog-rock, freak-funk i nu-jazz rukavcima u perfektnoj produkciji Igora Geržine. Chui su lideri renesanse ovdašnje jazz scene.

3. Jonathan - To Love...

Drugi album riječkog indie-rock benda Jonathana, “To Love...”, čiji nastavak “Or To Hold” željno iščekujemo, upućuje na još veću stilsku širinu i autorsku dubinu u odnosu na debi “Bliss”. Tada je bilo naznaka da su Jonathan naš odgovor na Editorse (koje su na moj veliki užitak prije dvije-tri sezone kao predgrupa zasjenili u Tvornici kulture), Interpol (za koje na konto koncerta prije dvanaest godina u Austinu tvrdim da su uživo bitno slabiji) i Killerse (koji su u odnosu na Riječane slabunjav i nezasluženo megapopularan bend diljem svijeta).

S albumom “To Love...” estetika je još više pomaknuta ka teritoriju koji su zapasali The National i The Tindersticks, uz prisjećanje na Bauhaus, Echo & The Bunnymen, The Cure i XTC. Jonathan spada u kreativni vrh svjetskog indie-rocka, no opet to znamo samo mi ovdje.

4. Natali Dizdar - Iluzije

I u svjetskim relacijama ovo je vrlo ukusan, cjelovit i, za razliku od suvremenih štanc-mašina sve prizemnijih, neukusnijih i glupljih pop-hitova, organski komad glazbe. Producenti Jura Ferina i Pavle Miholjević efektno su stopili novije trendovske odrednice u stilu modernijih producentskih zahvata Danger Mousea i Marka Ronsona s onim klasičnijim u stilu Bernarda Butlera, Paula Epwortha i Dana Auerbacha pa se na “Iluzijama” nježno grle psihodelični, baroque i chamber pop, soul, reggae, funk i surf, pri čemu Natali Dizdar u današnjoj pop glazbi gotovo perfektno igra rolu Gabi Novak u zabavnoj glazbi 60-ih i 70-ih.

5. Žen - Sunčani ljudi

Zagrebački bend Žen koji čine Eva Badanjak (gitara, sint, vokal), Ivona Ivković (bas, sint, vokal) i Sara Ercegović (bubnjevi, vokal) djeluju na bandcampu i kroz koprodukciju malih kuća iz Slovenije, Austrije i Francuske, a treći i najdojmljiviji album “Sunčani ljudi” donosi slušljiv spoj “darkerski” tjeskobnog post-punka i zatamnjenog shoegazea, ali i sunčanijeg dream-popa, elegantne psihodelije i poletnog noise-rocka sazdanog na sukobu zujavih gitara, monokromatske ritam-sekcije i nježnih vokala.

6. Kozmodrum - Gravity

Kozmodrum, kolektiv pod vodstvom Janka Novoselića, donosi postmodernistički shvaćen fusion i post rock, blendan s twangom, dubstepom i houseom, a što navodi na sjećanje o jazzu kao nekoć organskoj plesnoj glazbi. Novoselić je svirao i s inozemnim glazbenicima poput Hansa Joachima Roedeliusa, Reggieja Washingtona, Petera Erskinea, Davida Liebmana, a po afinitetima, pastelnim zvučnim ambijentalijama te uporabom ritmova i elektronike čini se bliskim nordijskim nu jazz glazbenicima poput Buggeja Wesseltofta koji se također ne kloni elektroniziranog oplesnjavanja jazza.

7. Dunja Knebl - 33 balade

Dunjin trostruki album “33 balade” usporediv je s legendarnim “Field Recordings” snimkama na kojima je Alan Lomax zabilježio crnopute teksaške zatvorenike koji su za njega, između ostalih, pjevali “radne pjesme” i “ubilačke balade”. U sličnom kontekstu valja se sjetiti Caveova albuma “Murder Ballads” ili Cashove kompilacije “Murder” jer se i kroz “33 balade” provlače motivi zabranjene ili tragične ljubavi od kojih je tek korak do patnje i mržnje, grijeha i kajanja, zločina i kazne. Tema je važna i danas jer ovdje svako malo svjedočimo da sudovi na slobodu puštaju - i ubojice i kriminalce.