PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

'MARATONCI TRČE POČASNI KRUG' U KEREMPUHU Hrabra predstava. Precizna i oštra kritika Balkana

Redateljica Iva Milošević iznijela je najdublju istinu tog višeslojnog teksta
 Bruno Konjević / CROPIX

Satiričko kazalište Kerempuh poduzelo je hrabar korak: inscenirali su jedan od najmračnijih tekstova srpske dramaturgije 20. stoljeća uz reklamu da je posrijedi urnebesna komedija. Naime, “Maratonci trče počasni krug” prije svega je drama Dušana Kovačevića iz 1972., a ne filmska komedija redatelja Slobodana Šijana iz 1982. Scenarij za film Kovačević je sročio kao, recimo tako, light verziju drame. Film je postao evergreen balkanske pop-kulture, opće mjesto. Tu je činjenicu propaganda kazališta iskoristila da reklamira predstavu kao njegovu kazališnu verziju! Pobojao sam se da će se upravo to zbiti, da će nam prepričavati film na pozornici. No, redateljica Iva Milošević, gošća iz Beograda, iznijela je pred nas, usudio bih se reći, najdublju istinu toga višeslojnog kazališnog teksta.

Opaka satira

Film je prije svega smiješan. A kazališni je komad prije svega surov. Kovačević je ovaj tekst napisao kao student treće godine. Sam kaže da su ga za Topaloviće inspirirali komunistički dinosauri (tako se činilo mladiću) na čelu s Josipom Brozom, i da ih je oblikovao inspiriran Grupom TNT iz jednako popularnog (samo na Balkanu!) stripa “Alan Ford”.

Ono što nije rekao jest to da je posrijedi ubitačna kritika srpskog mentaliteta, balkanskog mentaliteta, vječno pokvarene vlasti i vječno surovog patrijarhata. Topalovići su utjelovljeno zlo, bezbrižno i okrutno, simbol krvavog muškog svijeta i korumpiranog društva. Oni su, prije svega, nekažnjeni ubojice koji jedino mogu stradati ako popuste u slozi. Žene tretiraju otprilike kao isilovci: upotrijebi i baci, u zemlju. Kovačević ispisuje opaku satiru srpskog društva, baštineći i Nušića i Steriju, a struktura komada otkriva da je usvojio i glavne dramske novine s početka 20. stoljeća.

Pregažen čovjek

Maratonci su, već po imenima likova, ekspresionistička drama: Đenka Đavo, Pregažen Čovjek, Bili Piton; oni su i drama apsurda, a Topalovići su u okviru toga apsurda totalitarna hidra, Kralj Ubu s pet glava (i šestom upravo odumrlom); oni su i drama simbola; Topalovići su dakle, među ostalim, i jedna osoba. U našem dramskom pismu nemamo za njih ekvivalenata (osim, možda, Brešanova Bukare), a u prozi našli bismo ih u Krležinu “Velikom meštru sviju hulja”.

Ansambl predstave na premijeri je još ugađao nastup. Predstava je i smiješna i nasmijava, ali njezin osnovni ton nije takav. Kako uvesti gledatelja, bezbrižnog, u taj neočekivani mrak? Scenograf i oblikovatelj svjetla Gorčin Stojanović inteligentno je ostavio golom tijesnu Kerempuhovu scenu, postavivši iza glumaca samo jedan zastor po cijeloj širini. Naprijed je samo pokoji stolac. Topalovići su sami sa svojim zlom. Osnovni ton najbolje je pogodio onaj koji mora iznijeti najviše na plećima, Luka Petrušić kao Mirko Topalović, koji će se iz nesređenog, zaljubljenog mladića do konca izrasti u “pravog muškarca”: silovatelja i novog šefa obiteljskog poduzeća za proizvodnju mrtvaca i krađu ljesova.

Tarik Filipović kao Đenka Đavo također još odmjerava ulogu. Trebao bi se prozlobiti više. Filipović takve uloge izvrsno tumači, no ovdje možda zdvaja nad gledateljskim očekivanjem. Odviše je, zasad, živahan. Dakako treba biti žovijalan i živ, ali kad iz njega viri čisto zlo, trebao bi za jedan moment usporiti geste, smiriti mimiku.

Šutnja je zlato?

Đavo je nestašan, ali nigdje mu se ne žuri, osobito ne kad osvaja dušu. Hrvoje Kečkeš kao Laki Topalović isto je previše simpatičan kao i Filip Detelić kao Bili Piton. Crnu Dušu Topalovićevih otprve najbolje čita Elizabeta Kukić (Aksentije Topalović. Nikša Butijer (Milutin) najbolji je u međuigri s njom. Najlakša i ujedno najteža uloga pripala je Viliju Matuli. Najstarijeg Topalovića, u kolicima, 126-godišnjeg Maksimilijana, igra pod debelim slojem maske i šminke, sa dvije, tri prilike da artikulira koju riječ. Koliko nemoćan, toliko i odvratan. Okrutnost prikazanog svijeta redateljica je najkonkretnije prikazala krojeći posebnu mizanscenu za dvije nesretne žene. Mia Anočić Valentić kao sluškinja Olja i hoda poput robota, a kad je Mirko Topalović siluje, ona šuti. Šutnja je zlato. Maja Posavec kao Kristina gotovo je nijema lutka koja nije u stanju pustiti glas od sebe ni kad je Mirko kolje! Hrabra režija, hrabra predstava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:45