'NEVIDLJIVA ŽENA'

MALA ŠKOLA STARENJA U 16 PRIČA SLAVENKE DRAKULIĆ Kako se suočiti s licem u zrcalu, a ne izgubiti razum i tlo pod nogama

Slavenka Drakulić
 Goran Mehkek / CROPIX

Glamurozni francuski cinik Frédéric Beigbeder otprilike je napisao da današnji teror opsesivne mladosti s društvene ljestvice odbacuje i šesnaestogodišnjakinje kao “starice”, jer im “gravitacija već djeluje na cicke”.

Slavenka Drakulić u svojim izvedbenim alatima ne bira brutalni cinizam, ali je često suptilno (auto)ironična u komponiranju moćne zbirke priča o rečenom društvenom teroru nad životom. Današnji svijet grca u nametnutoj histeričnoj kompetitivnosti jednokratnog, fastfood uspjeha ili sintetički generirane ljepote.

U takvom društvenom ozračju (za što jednaku odgovornost imaju upravljačke elite i medijski lažirana virtualna stvarnost) egoistično i neodgovorno se briše bilo kakav međugeneracijski kontinuitet. Iskustvo, uložen rad ili nataloženi izazovi i vizije, postaju posve nepoželjni. Tipke za resetiranje i recikliranje ljudi kao otpada, pritišću se olako, bez imalo odgovornosti i empatije.

Tabu starenja

O toj velikoj, globalnoj tabu temi odlučila je pisati Slavenka Drakulić. I učinila je to maestralno. Proizvela je šesnaest priča, ovijenih oko egzistencijalne jezgre životnog zenita, ni trenutka ne gubeći spisateljske koncentracije. Drakulićeva, u ritmu svoje gladne ljudske i spisateljske znatiželje, nimalo ne robuje high conceptu. Nego izazovno i riskantno stvara osjetljivi autorski mikroskop. Beskompromisno njime ulazi pod svoju i naše kože, u vrhunskoj izražanoj formi, pronalazeći evolucijski smisao životnog maratona. Osviješteno istražujući sve njegove misterije, žudnje, obmane i nade.

“Pitate me što me toliko uznemirilo. Kako bih vam to opisala...? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha”, briljantan je početak “Nevidljive žene”, uvodne i trasirajuće priče iz istoimene knjige. Atmosferom nekog melankoličnog svakodnevnog horora autorica sugestivno, na samom startu, uzbudljivom spisateljskom vještinom otvara taj izdajnički osjećaj. Svrdlajući čovjekov crv nagrizajuće sumnje, crv gubitka identiteta s kojim ćemo se bez olakotnih najava svi jednoga dana suočiti. I svakome će pojedinačno ostati onoliko praha koliko još uspije zagrabiti da se izbori s odrazom u ogledalu i ostane na nogama.

“Postoji li uopće određeni trenutak kad čovjek može reći - evo, sada sam ostario? Je li starost pitanje godina ili nekog unutarnjeg osjećaja?” piše Drakulićeva u priči “Neželjeni svjedok”, senzibilno podsjećajući (ako smo u međuvremenu zaboravili tu jednostavnu formulu) da fenomen starosti/predaje/odustajanja nije uvijek nužno vezan za anatomiju i biološki vijek.

Strukturno je riječ o samostalnim, zaokruženim pričama čija kvalitativna temperatura i unutrašnja dramaturgija ne opadaju ni jednim pasusom. No, zahvat autoričine imaginacije, posebice u izboru i dubinskom suosjećanju s licima koja izmaštava, itekako je moguće tumačiti kao romanesknu cjelinu. Prebogate su rane, tjeskobe, ožiljci, lomovi... kojima Drakulićeva orkestrira u labirintima svojih udarnika. Pritom nikako nije popustila zovu patetike, mitologiziranja ili žrtvoslovnog zdvajanja nad starošću. Dapače, lucidno analizira i sebičnost staračkog svođenja računa, konstantne izmjene perspektive krivnje, teške obostrane bitke i nepravde između roditelja i djece.

Namjerni zaborav

Demencija nije samo klinička slika umiranja memorije (“Bit će mi lakše kad se više ne budem mogla sjetiti da se ne sjećam”, kaže protagonistica priče “Nije to ništa”) nego se ovdje javlja i kao stanje onih namjernih zaborava, sitnih podvala ravnodušja kakve bližnji jedni drugima nerijetko čine. U svom intrigantnom opusu Slavenka Drakulić postojano je posvećena freskama tjelesnosti, vibrantnim tajnama seksualnosti. Ovdje postiže savršen učinak demaskirajući u društvu tabuizirano pravo na užitke strasti u jesenima života (priča “Kolač od jabuka” djeluje kao inverzija njezinog romana “Božanska glad”), posebice kad se ruši još jedan socijalno nametnuti tabu i posegne za mlađim eliksirom: “Gleda ga. Malo je zadihan, žurio je. I čelo mu je orošeno, unatoč hladnoći. Njegovo visoko čelo. Glatko, bez ijedne bore, čelo zgodnog, mladog muškarca. Skreće pogled, čini to ponekad kad vidi da ga predugo promatra onim pogledom. Kao da je gladna...”

Temom krajnjih etapa životnog maratona knjiga “Nevidljiva žena” bavi se razornom jednostavnošću. Tužnim i gorkim opažajima ljudskih bića ulovljenih u zamke vlastite prolaznosti. No, valja istaknuti još jednu staračku sablast (priče “Pospremanje”, “Prodaje se kuća”) a koja je specifična za naša tranzicijska iskustva. Ovdje se, naime, sve rođene tamo negdje do polovice 80-ih 20. stoljeća tretira kao neželjene svjedoke prethodnog sistema. Kao socijalističke okamine koje pamte da 90-ih vremenski tajmer nije mogao tek tako biti vraćen na nulu, a prošlost deratizirana ognjem i mačem. O toj nelagodi ove zajednice koja ne zna što bi s tim svjedocima odrješito govori Slavenka Drakulić, sjajno opisujući njezine nesagledive društvene posljedice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:39