Cjelovečernji dokumentarac “Gazda” Darija Juričana kao da nema veze s hrvatskim filmom. Provokativan je jer se bavi možda najmoćnijim čovjekom u državi, Ivicom Todorićem i njegovim usponom do vrha, to naši filmaši inače izbjegavaju, ciljevi su im postavljeni znatno niže, a istraživačka kinematografija – pogotovo ukoliko je riječ o politici i gospodarstvu - mrska im je jer na to treba trošiti i previše vremena, a rezultati katkad znaju biti jako skromni.
Juričan je počeo od osobne vizure. Tata Ljudevit radio mu je u Agrokombinatu Zagreb, u kojem je šef bio Todorićev otac Ante. Ostao je tamo do mirovine i zadovoljio se titulom “delikates majstora”, a jedino vrijedno što je ostalo nakon njegove smrti bio je stan. Kod Ante Todorića bio je drugi slučaj. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću podbadali su ga na različite načine i naposljetku je, prema navodima iz filma, završio u zatvoru zbog gospodarskog kriminala i to jer je, između ostalog, omogućio kupovinu nogometnog maga Zlatka Čajkovskog za 15 tisuća dolara.
Nema glavnog junaka
Prema filmskoj radnji, na robiji nije mirovao, smišljao je što će raditi kad izađe i odlučio se za cvjećarski biznis. Njegov sin Ivica već je sa 22 godine morao donositi poslovne odluke, a jedna je od njih da ne mora u svemu slijediti oca. Kao pravi “proljećar”, Ante Todorić se nastupom demokracije opredijelio za Koaliciju narodnog sporazuma, dok je, tvrdi se u filmu, Ivica više sluha imao za HDZ Franje Tuđmana.
Kao uspješan biznismen bio je izdašni donator toj stranci, a što mu je, spekulira se u filmu, kasnije pomoglo pri privatizaciji poduzeća Unikonzum koju su mali dioničari uzaludno pokušali osporiti. Teza je isto tako filma da je Todoriću to pomoglo i u velikoj pšeničnoj aferi iz sredine 90-ih zbog koje je osnovano saborsko istražno povjerenstvo, ali bez relevantnih rezultata. Sporna je, hrabro tvrde autori filma, bila i kupnja Jamnice također tih godina, za smiješnu svotu, a svakako najrazvikaniji slučaj su Kulmerovi dvori, rezidencija Todorićeve obitelji: autori filma prepričali su zgodu u kojoj su pripadnici Zelene akcije navalili u Kulmerove dvore u namjeri da ih koriste jer su registrirani kao hotel, ali su bili ljubazno odbijeni. Agencije za tržišno natjecanje, interpretira film, nisu znale što bi s njim, on je u jednom trenutku i sam rekao da je monopolist, ali valjda zato što nije imao prave konkurencije.
“Gazda” nije ostrašćeni dokumentarac kakve radi Amerikanac Michael Moore. Mirno se tu podastiru činjenice do kojih se uspjelo doći, koriste se materijali dobiveni iz televizijskih arhiva, no glavnog junaka nema, jer je on u dva navrata – kako kaže Juričan – ljubazno odbio razgovor s filmskom ekipom. Zato o njemu govore drugi, neki negativno, a neki i pozitivno: za razliku od većine tajkuna iz 90-ih, tvrtke koje je on kupio nastavile su s radom, a neke su i prosperirale. Ne i svi njegovi radnici, govori se u filmu, jer prije dvije godine plaće zaposlenih u Konzumu bile su 40 posto manje od našeg prosjeka, a i to mu je valjda ostalo od oca, jer se u Agrokombinatu Zagreb također nisu razbacivali novcem na radničke plaće, bile su 30 posto niže od tadašnjeg prosjeka.
Suprotni stavovi
Juričan pokušava doznati istinu o privatizaciju Unikonzuma, izlaže suprotstavljena mišljenja, uspio je doći do Vladimira Šeksa i Stipe Mesića i postići da jedan s drugim neizravno polemiziraju, a usput doznajemo ponešto što smo možda zaboravili a možda nam nisu ni rekli, da je prvi Superkonzum na Sveticama otvoren 1995. bez građevinske dozvole, ali je na otvaranju bila Ankica Tuđman, supruga tadašnjeg šefa države, da je crpilište vode kod Jastrebarskog na izdisaju te da bombastično najavljivan izvoz Jane u Ameriku i nije, tvrdi se u filmu, takav uspješni poslovni pothvat.
“Gazdu” bi se teško moglo nazvati definitivnim razotkrivanjem priče o Todoriću, prije je to mukotrpno preispitivanje istine. A ono je zbilja mukotrpno, jer za sve što želite doznati o Todorićevom Agrokoru trebaju vam mjeseci pa i godine dopisivanja s državnim organima. Juričan je film pripremao samo tri godine (uzgred još ga nije dovršio kako spada, nedostaje mu 20 tisuća kuna za finalnu verziju, koje namjerava namaknuti “crowdfundingom”), stoga mu treba oprostiti što su neki odvojci njegova filma ostali otvoreni, međutim, bar je naznačio gdje je i kod koga sve zapeo.
Ograničeni ciljevi
U filmu se ne doznaju ni pravi razmjeri Todorićeva carstva, njegovi poslovi po Sloveniji, Srbiji i Bosni, jer je redatelj strogo ograničio svoje ciljeve. Nema ni razmatranja njegove gospodarske strategije, nema sudova relevantnih ekonomista i analitičara. Možda je to mana, no nastojao je da je sve što je u filmu “njegovih ruku djelo”. Kao u svakoj takvoj situaciji, pomogao bi mu “insajder” s povjerljivim dokumentima, nekakav naš Edward Snowden, ali u Agrokoru očito još nije došlo do toga da podaci počnu curiti na taj način.
I bez obzira na to što nismo dobili sve što smo priželjkivali, “Gazda” je uzbudljiv film čije 72 minute nisu nikakav problem, štoviše, to je poprilična senzacija u hrvatskoj kinematografiji posljednjih godina. Šteta što sve nije ispalo duže i što se još dublje nije zadrlo u “gazdu”, no na to ćemo se morati strpjeti do druge prilike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....