KREŠIMIR DOLENČIĆ 'Dobivamo 0,47 posto iz proračuna. Zar to nije blizu ukidanja kulture?'

Dolenčić je jedan od najboljih kazališnih režisera Europe. Napravio je više od 200 vrlo gledanih opera, predstava i velikih događaja. U Pekingu je njegovu i Verdijevu “Aidu” vidjelo, na svakoj predstavi, po 55.000 ljudi. Na sceni je nastupalo više od dvije tisuće ljudi. Pjevali su Amerikanci, Rusi, Talijani, Mađari, Kinezi... To je najveća predstava u povijesti kazališta. Dolenčićeve “Aide”, 2000. u Šangaju i 2003. u Pekingu, ušle su u TV-kalendar, kao svjetski rekord. Majstor je opere, majstor spektakla, majstor ozbiljnih dramskih priča. Docent je na Akademiji dramske umjetnosti, ustrajni odgojitelj novih mladih glumaca. Glazba je potka svih njegovih uspjeha. Ima tek 53 godine, režira već 34 godine. Prva predstava mu je bila “Oženih se vješticom”. Imao je tada 20 godina. Uzbudljiv scenski život smiruje u obitelji, sa suprugom i troje djece - Martom (15), Đurom (13) i Nikolom (6). Krešimir Dolenčić upravo radi “Zagrebačke vremeplovce” Ane Tonković u Zagrebačkom kazalištu lutaka, gdje je njegova “Čarobna frula” rasprodana već deset sezona. “Vremeplovci” su predstava o rastu Zagreba, od prapovijesti do danas. Od Ilira, Kelta, preko Ladislava, Bele IV., Rudolfa II., bana Jelačića, sve to za malu djecu i velike ljude. Premijera je krajem travnja. Potom radi Univerzijadu u Zagrebu, a najesen “Sherlocka Holmesa” u ZKM-u. Razgovaramo u otmjenoj Esplanadi, fotografije smo snimili na novom “Silađinovu i Bandićevu mostu” i pokraj njega, u Botaničkom vrtu.

Čim sam vas nazvao, odmah ste rekli: neću intervju...

- Naravno. Dosta mi je. Nisam gladan javnosti. Govorim predstavama. Koga zanimam kao osoba?

Mene.

- Može biti. No, što sad? Nagovorili ste me.

Jedva.

- Na Facebooku nisam, ni Instagramu, dobro živim bez toga. Veli mi jedan prijatelj: za pet godina bit ćeš najviše “cool” ako te nema na internetu. To je istina. Danas ima previše informacija. Imam jako puno posla - predstave, probe, studenti, glumci, obitelj... Je gotov intervju?

Skoro...

- Pročitao sam zadnju Bariccovu knjigu: “Mister Gwyn”, izdanje VBZ-a. To je fantastično štivo. Priča o piscu koji je odlučio prestati pisati, odnosno pisati samo portrete. Usput, jako voli praonice rublja... Jasper Gwyn ima sobu s posebnim lampama u koju mu dolaze ljudi i tu ostanu po mjesec dana. Skinu se goli. On, Gwyn, sjedi u kutu. Ne razgovaraju uopće. Nakon mjesec dana im isporuči pet-šest kartica teksta. To je sve. Jako mi se sviđa ta priča.

Mislite da bih i ja tako trebao raditi intervju?

- Ha-ha-ha! To vam pričam jer me sada najviše zanima - tišina.

Tišina je vrsta muzike?

- Je. Pa, tišina je presudna.

Na kazališnoj probi ste glasni? Vičete?

- Jesam, glasan sam. Ali nemam neki diktatorski redateljski gen. Bilo bi bolje da ga imam.

Koliko je Klasična gimnazija utjecala na vašu profesiju?

- Potpuno. Klasična gimnazija je osnovni međaš u mom životu. Imao sam na Akademiji dramske umjetnosti fantastičnu zbornicu: Ranko Marinković, Mladen Švacov, Ante Peterlić, Radovan Ivančević, Vlatko Pavletić, Vjeran Zuppa, Đurđa Škavić, Kosta Spaić... beskrajno respektabilni učitelji. Ali temelje, moju betonsku deku, zalila je Klasična gimnazija. Profesori su bili Marijan Bručić, Đurica Vinja, Mary Ann Šicel, Pavao Jurković koji je bio zadnji pilot NDH, a meni profesor filozofije, logike i psihologije... Bručić je bio član SK, vrhunski erudit i - operni pjevač. Obojica fantastični. Bilo je jezika, povijesti, filozofije... odličan školski program. U toj školi udarili smo temelje tolerancije, domoljublja, plemenitosti, humanosti... To nas je formiralo. Klasična gimnazija je bila naša vrhunska škola. Ne bih ja išao na režiju da nije bilo te škole i njene tradicionalne dramske grupe. Bio sam i glumac. Tu je sve počelo.

Kha-kha-kha...

Kašljete... zašto?

- Pušim.

Pušite onda i sada...

- Neću, neću. Ne smije se tu pušiti. To s pušenjem je čudno. Počeo sam pušiti tek prije 6 godina, u Omanu.

Imate čvrstu vezu s obitelji. Obitelj podržava umjetnika?

- Ne mora biti tako, ali meni je obitelj beskrajno važna. Obitelj je na prvom mjestu u mojem životu. To je najvažnije što imam.

Što su radili mama i tata?

- Doktori, liječnici. Htjeli su da i ja postanem liječnik... Nisam. Ja sam rođen u znaku Djevice: ak’ nekaj baš moram - onda baš neću.

Tvrdoglavi ste?

- Djevice jesu tvrdoglave, ja nisam tako jako. Tvrdoglave u svom unutrašnjem svijetu, koji je vrlo teško otključati.

“Oženih se vješticom”...

- Je. To je bila moja prva premijera 1983. Anja Šovagović i ja smo to tada radili. Jako smo se veselili. Dodavali svašta... Odigrali smo čak 96 predstava. Izašle su nam slike u Studiju, što je tada za nas bilo - ludilo. Došao sam iz vojske u Škofjoj Loki i Murskoj Soboti i odmah napravio predstavu.

Vojsku ste lako podnijeli?

- Ne, nisam. Bilo je odvratno. Odurno. Bio sam u specijalnim jedinicama. U Sloveniji ne vole vojsku. Nemam lijepih priča iz vojske. To je izgubljena godina dana. Ja sam, kao specijalac, pucao iz snajpera, bacao bombe, skakao iz helikoptera... Maltretirali su nas usiljenim marševima od 40 kilometara... po zimi.

Čemu učite studente? Što želi mladi? Slavu, novac?

- Postati slavan zaista nije teško. Možeš baciti ciglu u izlog pa ćeš završiti u novinama. A glumac u Hrvatskoj da zaradi novac? To neće uspjeti. Ono što bih ja želio jest da glumac sebe doživljava kao instrument. Želim čovjeka koji uživo stvara umjetnost. To je teško.

Volite ne raditi ništa?

- Jako volim. Trčim, čitam... Vozio sam ranije bicikl, skijao, skakao s padobranom. Skakanje s padobranom je fenomenalan osjećaj. Pogotovo dok ga ne otvoriš. Bio sam u Aeroklubu Zagreb. Volim padobran iako - bojim se visine. Strašan adrenalin navre kad se otvore vrata aviona i moraš odlučiti skočiti.

Što vas privlači u kazalištu?

- Opera. To je fenomenalna sinergija glasa, muzike, plesa i režije. Mislim da je skladatelj nevjerojatan čovjek. On mora napisati svaku notu, a one moraju biti skladne jedna s drugom. To je prava umjetnost.

Vole vas drugi režiseri?

- Nemam pojma. Imao sam sreću da me već nakon “Vještice”, kad sam imao 20 godina, veliki Habunek došao pitati hoću li mu biti asistent. Bilo je to za Ivšićevu “Aiaxaiju” u HNK Zagreb. Ena Begović, Zijad Gračić, Vanja Drach, Kruno Šarić... Glazba, Neven Frangeš. Zatim me Habunek i Torbarina pitaju bih li ja asistirao i na Gluckovu “Orfeju” s Ružom Pospiš Baldani. Scenograf Oleg Hržić, kostimi prema Vandi Pavelić. Da mi netko danas ponudi režirati u Metropolitanu - sutra, ja se ne bih osjećao tako ushićeno i sretno kao tada. To je bio moj pravi početak. Makar je već i “Vještica” jako uspjela. Zatim su zaredali Juvančić, Kunčević, pa moj veliki učitelj Magelli... Ja zaista imam sreću.

Gledate tuđe predstave, tuđe režije?

- Naravno. Bez ikakve ljubomore. Jasno, kad vidim nešto “pregenijalno”, mislim si - kvragu, kak bih ja volio tak nekaj napraviti.

Napravite?

- Trudim se. Napravim. Pitali ste prije, ali ja zaista ne znam vole li me kolege. Imam dobar odnos s cijelom svojom godinom, s Ninom Kleflin, sa Zoranom Mužićem, Dora Ruždjak je bila moj asistent... S Icicom Boban vodim klasu na Akademiji, a bio sam kod nje u “Hekubi” mladi vojnik na pijesku, u Dubrovniku. Naravno, Oliver Frljić me ne voli, ali mislim... to je njegov problem. Baš svejedno.

Bili ste na sceni, glumili ste...

- Jesam. Volim ja to, ali nemam “ono nešto” za glumu. Možda se bojim. Volim biti s druge strane. Ali, režiser mora i to proći. Moraš biti koji put - izložen. Ja nemrem zapamtiti tekst. Nisam razvijao tu vještinu. Nisam ja glumac.

Kako publika shvaća kazalište? Kao zabavu? Kao školu? Nešto treće?

- Treba shvatiti najprije što je to publika u ovom kaosu u kojem živimo. Kulturnjaci su mnogima, očito, neki paraziti koji žive na tuđim jaslama.

Kaos vlada?

- Da. U tom smislu vlada i vladat će još i veći. Kao što vidimo, novac za znanje i kulturu je - smanjen. 0,47 posto. To, sigurno, nije slučajno.

Ne vjerujem da kulturi netko želi zlo. Ne vjerujem da netko može biti ministar i ne željeti da uspije...

- Ne mislim da nam netko želi zlo, ali u ovom sadašnjem europskom feudalnom sustavu mi smo, možda, predviđeni za nešto drugo. Kao što je svaki srednjovjekovni burg ili selo radilo nešto drugo, pa su jedni od drugih morali kupovati. Imamo lijepu prirodu, finu hranu, fantastičnu obalu, divne nekretnine, zgodne cure... i - srednju stručnu spremu. Možda je predviđeno da netko drugi radi znanje i kulturu, a ne mi. Kupujemo baze, avione lovce, potpisujemo trgovinske sporazume, uvaljujemo GMO, a da bi se sve zataškalo bace nam lopte pa pitamo jedan drugog: gdje si bio ‘41., gdje si bio ‘91... U tom kaosu vi me pitate kak nas shvaća publika. Ja volim, jasno, kad je puno gledatelja. Ali, danas čovjek ima na izbor internet, televiziju, virtual reality pa ne mora nikam ići... Ja ne podilazim publici. Kažu: “publika to hoće”. To nije istina. Ali, to je izlika za raditi trash.

Koliko ima kazališta u Hrvatskoj?

- 128. To nije malo. Vrijedno je razmišljanja da ne treba ići prema toj debilnoj tržišnoj ekonomiji u kulturi. Ajmo zarađivati? Naprotiv, treba sve kazališne ulaznice subvencionirati. Karte moraju biti dostupne svima. Trebale bi stajati 15, 20 kuna. Cilj kazališta nije profit, nego znanje i odgoj. Hoćemo li staviti u kazalištu pevaljku na štangu nasred pozornice? To bi donijelo taj blesavi - profit. Publika je obezglavljena, to je moj odgovor. Znate, ne prolaze samo komedije. Prođe svaka dobra predstava. Imamo ih u Hrvatskoj jako puno. I, vrlo rado pljujemo po sebi.

Željeli biste, jednom, postati ministar kulture? Kvalifikacije imate.

- Ne želim. Kucalo se na moja vrata... Imali su i takvih ideja.

Bili ste 10 godina direktor Gavelle pa direktor Dubrovačkih ljetnih igara...

- Ponosan sam na Gavellu. A Dubrovačke ljetne igre nisu kazalište, one su jedan kupus u kojem ja sebe nisam našao. Kupus svega i svačega, nešto između politike, države, novca i privatnih interesa. Dubrovnik je grad koji se “polupao”. Ja ministar, pitate? U to se ne razumijem. Bitno je sljedeće: kad je zemlja u krizi, odmah moraš utrostručiti znanost, obrazovanje i kulturu. Inače će se to direktno loše odraziti u gospodarstvu za deset godina.

Kultura polako nestaje?

- Pa, skoro da je tako. Kultura dobiva 0,47 posto državnog proračuna. Zar to nije blizu ukidanja kulture? Velim vam, naša kmetija je, valjda, predviđena proizvoditi nešto drugo, ne kulturu i obrazovanje i, ne daj Bože - znanost. Da dobijemo 1 posto, to bi bilo duplo više. A i to nije bogznašto. Fondova i sponzoraja gotovo više i nema. Moramo kupiti avione... Imamo fantastičnih znanstvenika i umjetnika - u inozemstvu. A mi ih i dalje potičemo da odu. To nije dnevnopolitička priča, nego ovo: gdje si bio ‘41., gdje ‘91.? To je već dosadno.

Ne cijenite naročito unutarnju politiku, vidim...

- U Hrvatskoj postoji - četverogodišnje vrijeme. Nakon četiri godine povijest završava. Nakon toga opet počinje revizija svega. Opet nova ‘41., ‘91... Vidio sam jednu super majicu. Na njoj piše: “Gdje si bio 1573.?”

Kazalište je istina ili je – laž?

- Napisat ću vam knjigu o tome, a ne odgovoriti... Često je na pozornici veća istina nego u životu. Kazalište bi trebala biti istina. U kazalištu nema kompromisa mene sa samim sobom.

Slobodni ste umjetnik?

- Potpuno. Tko ponudi - ja dođem. Ili ne dođem. Na tržištu sam. Radim iz vlastitog i donesenog materijala. K’o šnajder.

Politika je predstava?

- Da. Loša.

Uvijek ste u pravu?

- Nisam uvijek.

Opuštate se?

- Plešem tango. To je fantastično.