Arhitektica po struci Zrinka Paladino objavila je novu knjigu, “Rupa”, koja će se večeras promovirati u Francuskom paviljonu.
Nakon knjiga o opusu njezinih kolega Lavoslava Horvata i Nikole Filipovića te “Antivodiča Zagreb”, izdavača Meandar Medije, koji je ukazao na poražavajuće stanje vrijedne arhitektonske baštine Zagreba, a koji je u međuvremenu i rasprodan, “Rupa” bilježi njezine objave na društvenim mrežama tijekom godina. O svemu je pisala javno, prošle godine kada je njezin suprug s Rebra potjeran u mirovinu, o svojoj obitelji, a javno je, preko Facebooka, dala i ostavku na mjesto pročelnice gradskog Zavoda za zaštitu spomenika. Naslovnicu je nove knjiga napravila Tisja Kljaković Braić.
Vaš post o Bori Nogalu, smijenjenom ravnatelju bolnice Srebrnjak, lajkalo je preko šest tisuća ljudi. Koliko vam znači takva prisutnost na društvenim mrežama? Pišete, među ostalim, “rugati se odraslom muškarcu radi suza mogu samo oni kojima ni do čega u životu bilo dovoljno stalo”, i nastavljate da je, zapravo, “nepodnošljiva pomisao da smo na suze osudili djecu i unuke”... Koliko se nezadovoljstvo građana iskazuje u podršci postovima ovakvog sadržaja?
- Podršku Bori Nogalu ispisala sam i stavila na društvene mreže jer me jako dirnuo razvoj te po svih nas nesretno odvijene situacije, ali me i podsjetio na istovjetan scenarij koji je moja obitelj proživjela prije petnaest godina sa smjenom mog supruga s mjesta ravnatelja KBC Zagreb, zbog navodnih malverzacija pri dogradnji bolnice Rebro koja danas dobro funkcionira upravo zahvaljujući tom projektu.
Čak se preklapaju i neka imena stručnjaka iz Upravnih vijeća ili Ministarstva koja su presudila i jednom i drugom. Doživjeli smo satisfakciju presudom koja je dokazala da ni traga malverzacijama nije bilo, dobili smo i manju odštetu za duševne boli, no povratak je na funkciju bio nemoguć jer mu je mandat istekao. No najvažnije je da je bolnica tim njegovim dugotrajnim angažmanom postala bolja. Zato je šteta da se i doktora Nogala nije pustilo da svoje životno djelo provede do kraja.
Osobno sam jako iznenađena reakcijom na post podrške doktoru Nogalu, čovjeku o kojem mislim samo dobro, i skoro sam se onesvijestila vidjevši već sutradan koliko je ljudi podržalo ili podijelilo taj kratki osobni osvrt. Podrška otkriva da je ljudima već preko glave anomalija sustava koji ubija sve dobro. Dosad sam se i po par objava krajnje osobnog, obiteljskog karaktera, osvjedočila da veliki broj ljudi reagira na iskrenost i dobronamjernost. Društvene mreže nam pomažu da se jasnije vide i oni koji bi željeli drugačiji život za sebe i za svoju djecu.
Vaša nova knjiga nastala je upravo i na temelju vaših objava na društvenim mrežama. Zašto naziv “Rupa”? Kako je došlo do suradnje s Tisjom Kljaković Bralić, i kako vam se sviđa njezina naslovnica, odnosno njezina interpretacija rupe, pretpostavljam da ste vi aludirali na nešto drugo, ne na rupu na čarapi?
- Naziv se vezuje uz jednu moju objavljenu priču o rupi u čarapi, koja je izazvala brojne duhovite reakcije na Facebooku pa ju je sjajna Tisja Kljaković Bralić odabrala i za naslovnu ilustraciju moje knjige. Tisja se pribojavala moje reakcije na njezinu zamisao o naslovnoj ilustraciji, no mene je oduševila. Čim sam vidjela naslovnicu, znala sam da je to to.
Mislim da je iz više razloga bilo suđeno da se Tisja i ja upoznamo, no “Rupa” je utvrdila naše prijateljstvo. Knjiga, naravno, ipak ne govori samo o rupama poput onih, svima nam omiljenih, na čarapama. Svi mi svakodnevno otkrivamo raznorazne “rupe” koje nas definiraju i okružuju. No, u knjizi su prisutni i oni koji nam pomažu u zacjeljivanju rupa i rupetina koje nam prouzročuje život.
Izdavač je ZJLJ?
- Da. Mala tvrtka koju je moj suprug otvorio prošle godine, u kojoj i ja radim od rujna ove godine, a registrirana je i za izdavaštvo. “Rupa” je prva knjiga u ediciji. Neizgovorljiv naziv koji kod svih izaziva smijeh zasigurno bi bio pomnije biran da smo znali da ćemo krenuti i u izdavaštvo. No što je, tu je. Moglo je biti i gore. Sva su imena, čak i Paladino, pa i Palladino, kako se izvorno pisalo obiteljsko prezime mog supruga, u registru imena bila zauzeta pa smo probali sa spojem početnih slova imena naših sinova, Josipa, Luke i Jurja, JLJ, no i to je bilo zauzeto. Spasonosno Z, od Zrinka, presudilo je pa je, eto, izdavač knjige “Rupa”, ZJLJ. Čarobno za izgovor.
Javno ste, preko Facebooka, dali i ostavku na mjesto pročelnice gradskog Zavoda za zaštitu spomenika? Jeste li ikada požalili što ste dali ostavku, koliko ste dugo promišljali prije ostavke?
- Nisam požalila jer mi tamo više nije bilo mjesto. Imala sam u Zavodu jako teških trenutaka, i prije i poslije izlaska u javnost, i ne mogu se složiti s nekim kolegama koji mi i danas predbacuju što sam otišla i što se nisam “ostala iz sjene boriti za struku”. Ne možete se boriti s većinom koja ne radi kako treba, od kojih su mnogi upravo iz vaše struke, i koja vas, kako bi njima bilo lakše, uvjerava da je nužno da i sami postanete dijelom nevaljalog sistema. Dok se situacija u gradu stubokom ne promijeni, meni tamo nije mjesto. Samo mi je žao grada jer sve je ipak moglo i trebalo biti drugačije no što je.
Čitamo i niz zanimljivih postova o vašoj djeci. Jedan od duhovitijih je onaj u kojemu Juraj, jedan od trojice vaših sinova, govori da mu je tata neurokirurg, a majka konzervator, pa tata otvara glave, a mama konzerve. Kako vaša obitelj reagira na vaše postove?
- Uglavnom smijehom, no reakcije su, naravno, raznolike. Odreda su sva trojica različita pa su takve i reakcije. Suprugu je, koji je oštar protivnik društvenih mreža, najmanje smiješno, no privikava se.
Napisali ste knjigu o Lavoslavu Horvatu, potom o Nikoli Filipoviću, arhitektima. Arhitektica ste po struci. Jeste li se i ranije vidjeli u ovoj vrsti pisanja?
- I nadalje se bavim ozbiljnim znanstvenim i stručnim radom, no “Rupa” je nešto drugo. Osobnije, toplije, pa tako i zanimljivije. Knjiga je to o životu jedne obitelji koja uz sve poteškoće ili pogodnosti daje sve od sebe da opstane i ostane svoja.
Koliko vam znači podrška kolega u pisanju?
- Neizmjerno puno jer je riječ o mojim prijateljima, čijem se djelovanju i upornosti divim, od kojih sam Renata Baretića i Velimira Viskovića upoznala baš zahvaljujući Facebooku. Suradnja s Brankom Čegecom, pa tako i dizajnericom Božidarkom Brnas, koja je grafički uredila i “Rupu”, rezultirala je dvjema divnim knjigama, nagrađenom monografijom o arhitektu Lavoslavu Horvatu i Antivodičem po Zagrebu koji je bio rasprodan u par mjeseci, pa je logično da sam sretna imati ga za urednika i u ovom svom intimnijem djelu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....