Zoran Kravar: Čovjek koji je našu kulturu činio manje provincijalnom

Izvanserijski intelektualac i izniman znanstvenik koji “ima sintezu svega u malom prstu”, atribucije su koje su najčešće pratile Zorana Kravara , jednog od naših najuglednijih povjesničara i teoretičara književnosti koji je preminuo u subotu u 66. godini.

Zaštitno lice zagrebačke komparatistike, za taj je odsjek kao predavač bio vezan od 1973. godine. Doktorsku tezu obranio je 1977. godine, a 1984. izabran je u zvanje redovnog profesora. Kao stipendist Humboldtove zaklade boravio je na sveučilištima u Konstanzu i u Bonnu, a kao gostujući profesor predavao je na Sveučilištu u Münsteru.

Uljanice i duhovi

Prvo područje njegovog znanstvenog interesa bio je književni barok i njegove pojave u hrvatskoj književnosti. Već je prvim tekstovima, sabranim u knjizi “Studije o hrvatskom književnom baroku” (1977), skrenuo pozornost stručne javnosti, a njegovi radovi značajno su utjecali na prevrednovanje tog razdoblja, uzdrmavši dotadašnje ustaljene predodžbe.

Potom se intenzivno posvetio teoriji stiha i povijesti hrvatske versifikacije, iz čega su proizašle i knjige “Tema ‘stih’” i “Stih i kontekst”, da bi zadnjih 15-ak godina fokus usmjerio na antimodernističke tendencije u filozofiji i književnosti, što tematizira u knjigama “Književni protusvjetovi” (napisanu zajedno s Nikolom Batušićem i Viktorom Žmegačem), “Antimodernizam” te “Svjetonazorski separei”.

Prije četiri godine odlučio se za izlet iz strogo znanstvenog diskursa te objavio svojevrsnu intelektualnu autobiografiju “Uljanice i duhovi”. “Memoarski umeci obrubljuju središnju temu pojedinih članaka, koja je uvijek kulturno-povijesna, i kazuju što me je u mojoj svakidašnjici potaknulo da se za danu temu zainteresiram. Također, htio sam posvjedočiti koliko su za mene svakidašnji život i sfera stručnoga interesa prepleteni. Drugo, memoarski motivi nametnuli su mi se i stoga što sam ‘Uljanice’ želio napisati kolokvijalnim stilom, otprilike onako kako o umjetnosti ili o svjetonazorima razgovaram sa znancima i kolegama”, obrazložio je u intervju Globusu.

Volio je fantastiku

Za razliku od ostalih naših književnih teoretičara kojima je krimić prvi među popularnim žanrovima, profesor Kravar volio je fantasy, pa se tako u knjizi iz 2010. godine “Kad je svijet bio mlad” bavio tzv. visokom fantastikom i njezinom svjetonazornom pozadinom. “Vjerojatno je prevagnula sklonost nerealističkoj književnosti, formirana još u djetinjstvu, kad sam čitao bajke, prepričane antičku i slavensku mitologiju, na što su se, puno prije Tolkiena, nadovezali Danteovi prekogrobni krajolici, Ariostova viteška epika, Wagner s ‘Nibelungovim prstenom’ i ‘Parsifalom’, a zatim i moderna fantastika - Kafka, Beckettovi romani, Borges. S druge strane, visokoj fantastici privuklo me je i to što sam u njezinim tematskim svjetovima uočio analogije sa svjetonazorskim strukturama doktrinarnih antimodernista, pa se javila i stručna znatiželja”, pojašnjavao je svoj interes. Doduše, isticao je da onaj tko čita Tolkiena, neće “prokleti” Dantea ili Tolstoja, ali onaj tko se oduševljava epigonima, Martinom i Jordanom, izgubljen je za visoku literaturu. Nije daleko od istine.

Navedeno ni približno ne pokriva sve čime se ovaj svestrani intelektualac bavio, sloveći i za jednog od najboljih poznavatelja opusa Miroslava Krleže. Bio je urednik Hrvatske književne enciklopedije, izvrstan poznavatelj teorije glazbe, dobar poznavatelj različitih društvenih i humanističkih disciplina i tema; od antropologije do libreta.

Živio je izvan Zagreba. Kuću na Samoborskom gorju, kako je objasnio u intervju za Globus, kupio je kako bi nakon ponoći mogao glasno slušati klasičnu glazbu a da ne ometa susjede. Prošao je i rock fazu. Kao srednjoškolac bio je član “poluprofesionalnog VIS-a”. “Svirali smo tjedno u gimnastičkoj dvorani ‘Partizana’, a ljeti od osam do ponoći na hotelskim terasama, za turiste.” Divio se kulturi 60-ih, volio je klasičnu glazbu, a najčešće se vraćao onoj nastaloj “između Wagnera i rane avangarde”.

Po uvjerenju racionalist

Sam je za sebe u intervju za Kulturpunkt jednom rekao kako se antimodernističkim autorima bavi, ali ih ne slijedi: “Moj svjetonazor počiva na povjerenju u egzaktnu znanost, u materijalističko tumačenje povijesti, u demokratsku legitimaciju vlasti, pa bih se mogao kvalificirati kao ponešto dograđeni i modernizirani izdanak racionalističke filozofije prirode, čovjeka, politike i uma.”

Distanciran, ali ljubazan

Kao predavač nije bio jedan od onih koji se ulaguju studentima, zavode ih demagogijom, kičerajom, doskočicama, anegdotalnim tračevima ili snižavanjem kriterija.

Nije bio ni opterećen misijom popularizacije predmeta svog interesa pod svaku cijenu ili stvaranjem vlastitih klonova. Generacije studenata pamte ga kao distanciranog, introvertiranog profesora, koji pomalo živi u nekom svom svijetu, ali svejedno bi teško bilo naći studenta komparatistike koji se ikad u komunikaciji s njim osjetio poniženim ili manje vrijednim. Studenti su ga, takvog kakav je bio ili baš zato, iznimno poštivali i voljeli.

U neposrednoj komunikaciji bio je lucidan, ljubazan i susretljiv. Takav je bio i kad smo zadnji put prije nepuna dva mjeseca razgovarali o Krleži povodom izlaska njegovih izabranih djela u izdanju Novog libera.

U vrijeme aktualnih napada na humanistiku kao područje kojim se bave dokoni umovi, opus Zorana Kravara najbolja je obrana.

Izvanserijski se intelektualci, kakav je bio, u maloj kulturi kao što je Hrvatska čak i statistički ne događaju često, iako se floskula “veliki gubitak za znanost i humanistiku” prečesto olako izgovara.

Tekstovi Zorana Kravara, pogotovo oni strogo znanstveni, nisu bili štivo za svakoga. Onima koji su ih čitali nepotrebno je objašnjavati što je značio za ovu kulturu i koliko je manje provincijalna zbog njega bila. Za one ostale, poslužit ćemo se komplimentom kojim je Tony Judt svojedobno počastio jednog povjesničara; izgubili smo teoretičara, profesora i esejista koji je znao više od ostalih i pisao bolje od većine njih.