Kada me znanac iz Novog Libera pozvao da predstavim javnosti “Agramer - Rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru”, kratko sam se dvoumio i pristao. To je onaj leksik kojim su se služili moji baka, djed i otac koji je obožavao križaljke, jezik koji mi danas ne prolazi čak ni u vlastitoj kući.
Jer, “viršli” su zauvijek otpisani, a na vlasti su - hrenovke. Prestao sam gnjaviti mlade trgovce tražeći “ekstravuršt”, pa sada smjerno pitam za - posebnu salamu. Jedva još pamtim: jegervrušt, prezvuršt, šinkenvuršt itd., čitavu izumrlu porodicu riječi, baziranih na vurštu ili kobasici.
Čim sam “Agramer” uzeo u ruke, provjerio sam neke važne riječi iz mog sjećanja. Da, ovdje još uvijek žive maler (ličilac), šnajder (krojač), šuster (postolar) i, primjerice, šuft (hulja, podlac). Upitao sam se, usput, kada sam zadnji put čekao “briftregera” - poštara. Ne znam. Ili, tko me zatražio “fajerceg”? Na upite sam posuđivao isključivo - upaljač.
“Agramer” je, ipak, rječnik, a nije rječnik frazema, shvatio sam “od šuba”, što se nalazi pod slovom “Š” kao “šub” (odjednom, od prve). Pa ipak, izričaj “držati nekom štangu”, u smislu “podržavati nekoga”, skutrio se u ovom rječniku. Frezeološki izrazi njegov su ukras i dragocjenost, premda nisu pravilo. U njemu je sabrano više od 3000 riječi na 280 stranica, ukrašenih starim fotografijama iz Muzeja grada Zagreba. Te su se riječi uglavnom posuđivale iz “austrijskog varijeteta njemačkog odnosno iz nekog od bavarsko-austrijskih narječja”. Za to nisam ni znao, to je bio jezik mog djetinjstva još prije nego što sam naučio imenicu “Njemačka”. Bio sam u špajzi (ostavi) stoljećima prije no što sam naučio da je to - tuđica.
U “Agrameru” su sabrani i sačuvani posljednji ostaci onog Zagreba iz druge polovice XIX. stoljeća u kome se, prema Augustu Šenoi, većinski govorilo njemački. Na njemu su ga Talijani pitali, i to vrlo ozbiljno: “Jesu li Hrvati ljudožderi?” Ovaj i ovakav “Agramer” jest čudesna knjiga i pripada onim božanstvenim izdanjima koja čuvaju glasove prohujalih naraštaja za budućnost.
Sumnjam da su moje stare susjede - još uvijek mlađe no što sam danas - znale i marile za Novosadski dogovor i njegov odnos prema tzv. Londoncu, pravopisu iz 1971. (Babić, Finka, Moguš). Govorile su po svome, pa sam učio od njih i od svojih. Sve bi jezične svađe jednostavno zamrle na dugom putu od centra do periferije Zagreba. Kod nas se još uvijek “šprehalo” po starom, 60-ih smo tek počeli “spikati”.
“Agramerski govor kulturno je naslijeđe utkano u identitet hrvatskog glavnoga grada i prenosi se s generacije na generaciju”, kaže izdavač “Agramera”. A Zrinjka Glovacki-Bernardi, autorica koncepcije ovoga rječnika, objašnjava kako je nastala ta čudesno lijepa i korisna knjiga. Odabir riječi temeljio se na “zapisima svakodnevnih razgovora Zagrepčana”, na dvije rukopisne zbirke recepata (A. Pušec i A. Kovačić; u rasponu 1900-25), te na 1925. godištu tjednika Kopriva - takvom su odabiru pridonijeli i lingvistički ga osnažili već klasični rječnici Vladimira Anića i Ive Goldsteina (Rječnik hrvatskog jezika, Rječnik stranih riječi), velike uspješnice istog izdavača.
Tražeći uporište u svakodnevici, u svakodnevnom govornom jeziku uredništvo “Agramera” - uz autoricu koncepcije, tu su Lara Hoelbing Matković i Sanja Petrušić-Goldstein - zakoračilo je prema trajnosti, barem u našem malom, ali pod suncem uglavnom jedinom Agramu. Dobri duh Slavka Goldsteina, iako nepotpisan, osnivača Novoga Libera, lebdi nad “Agramerom”, baš kao što je bdio i nad prvim reprintom Belostenca u Liberu 1972.
Uspoređujući govorni jezik “pospremljen” u “Agrameru” s mojim sve slabijim pamćenjem, prisjetio sam se jednog neugodnog slučaja. Davne 1976. imao sam tu sreću, ili peh, da Krleža pročita rukopis moje prve knjige “U sjeni Južnog Medvjeda”. Na njenom je kraju “Rječnik”, i u njemu riječ “štrample”. Krleža je tu riječ prekrižio i napisao umjesto nje: “štrumfe”. Shvatio sam da je moj opis - ženske čarape & gaće - pogrešan, no mislio sam, isto tako, za “štrumfe” (čarape) velikog pisca. Tek sam sada razumio, iz “Agramera”, da je Krleža mislio na “štrumfhoze”, koje znače isto što i štrample: “čarape s nogavicama do struka”.
Drugim riječima, čarape su izgubile poveznicu s gaćama na putu od Kaptola do Trešnjevke. Taj mali primjer pokazuje kako se njemačke posuđenice u zagrebačkom govoru razlikuju od jednog do drugog kvarta. I od jednog do drugog vremena. U svakom slučaju, isti odjevni predmet promijenio je ime od djetinjstva 1900. u Agramu do djetinjstva 1960. u Zagrebu. To je danas, pretpostavljam, zaboravljena stvar, osim u rječnicima poput ovog, koji čuvaju kolektivnu memoriju.
“Agramer” će potaknuti mnoge na međusobne “ispravke” i rasprave, ali podsjetit će sve nas na bliske i prisne Zagrepčane koji su otišli u onostranost, ostavljajući nam u nasljeđe živi i samosvojni govor, temeljen na kajkavštini i njemačkim posuđenicama - prilagođenicama. “Agramer” ga je sačuvao od nestanka. Odlučujući se baš za živi, odnosno preživjeli govor, Glovacki-Bernardi sastavila je knjigu koja pripada najvažnijoj polici svakog Zagrepčanina.
Mali izbor riječi iz ‘Agramera’
apšmalcati - zamastiti maslacem i posuti krušnim mrvicama (mahune)
buhtl - kolač (od dizanog tijesta)
buncek - donji dio svinjske noge
cakum-pakum - pomno, kako treba
ciferšlus - patentni zatvarač na odjeći i obući, smičak
deka - pokrivač
durhcug - propuh
džemperklajt - vrećasta vunena haljina
escajg - pribor za jelo
frajer - onaj koji se ističe životnim stilom i ponašanjem
fuk - spolni čin, snošaj
gemišt - bijelo vino s gaziranom mineralnom vodom
gliha - proslava stavljanja kuće pod krov
grajzler - sitni trgovac, ali i sitna duša
hamper - kanta, vjedro
himpersaft - malinovac
jungfer/ica - osoba bez spolnog iskustva
kištra - sanduk od manjih dasaka
klamfa - željezna kuka za spajanje drva
lumpati - bučno se veseliti
moped - lagani motocikl
norc - luđak, budala
njerkati - stalno prigovarati zbog sitnica (kaj baš mora svako slovo?)
oberliht - prozorčić iznad vrata
otoman - počivaljka, ležaljka
pajnkrt - izvanbračno dijete
pajzl - omanja gostionica
rampa - branik, brklja
soc - talog crne kave
šajba - prozorsko staklo
šlafrok - kućni ogrtač ili haljina
tračbaba - osoba koja se bavi tračevima
trifrtalj - tri četvrtine od čega, trifrtalj dva = 13:45
vajnšato - desertni vinski umak za, primjerice, palačinke
zbigecati (se) - urediti se, dotjerati
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....