Zatvoreni odjel psihijatrije sjajno prikazuje paranoidnu psihozu vučićevske Srbije

Kad stvarnost nadmaši sve poznate oblike humora i satire, od alanfordovskih do montypythonovskih, od palanačko nušićevskih do šijanovskih itd., onda piscu preostaje da iz zbilje ekstrahira sukus života: obesmišljavanje svakodnevice u "čmaru" od nikad do kraja ustrojene države, uzombiranog društva koje se kreće "od katastrofe do katastrofe" jer "nema mnogo zainteresovanih da se iz ovoga izađe. Strah od još goreg ako se pokreneš je ogroman". Duh nacionalističkog štokholmskog sindroma kruži Balkanom i nitko ga se ne boji – za razliku od "bauka komunizma" kojeg spiritistički prizivaju političari podgrijavajući "rak duha", što će reći: uvijek je kriv netko drugi. A kad ti je kriv netko drugi, ne možeš biti slobodan. Nesposobnost pak da se živi sloboda i samostalnost u "paranoidnoj prčvarnici...