Ako ste se barem jednom u životu susreli s nekom od 15 knjiga Vedrane Rudan ili pak nekom njezinom kolumnom, postom na blogu ili ste pogledali/pročitali o nekom njezinom javnom istupu, otprilike znate što možete očekivati od nje. Vedrana je kroz godine izgradila svoj dobro prepoznatljiv stil, koji neki vole, a drugi mrze, a on je zapažen i u njezinu romanu ‘Muškarac u grlu‘.
Riječ je o djelu koje je izašlo 2016. godine, a sada je dobilo svoje reizdanje (izdavač je V.B.Z.) i ponovno je jednako aktualno, ako ne i primjerenije svijetu u kojem živimo danas u odnosu na onaj iz 2016. Najveći broj brakova u posljednjem desetljeću zabilježen je upravo te 2016. u Hrvatskoj, kada ih je bilo 20.467, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Za usporedbu, prošle ih je godine sklopljeno 17.306, što predstavlja pad od 4,2 posto u odnosu na 2022. godinu.
Tradicionalni brakovi, čini se, više nam nisu toliko zanimljivi, razvod više nije toliki tabu kao nekada davno, a svako malo čitamo ili svjedočimo nekim ljubavnim aferama. I Vedrani Rudan u ovom je romanu ‘u grlu zapeo muškarac‘. Radnja romana događa se tijekom novogodišnje noći u kojoj pripovjedačica, 46-godišnja Ksenija, pokušava biti intimna sa svojim mladim ljubavnikom. On bi vodio ljubav, ali njoj se zapravo to i ne radi pa na sve moguće načine sabotira njegove pokušaje te pokušava prolongirati ili u potpunosti izbjeći konkretni čin seksa.
"Sa svim svojim partnerima povremeno bih imala isti problem", priča Ksenija u knjizi. "Oni bi meni ponosno nudili svoj ku*ac i tražili od mene da budem počašćena što se njihov puž pretvorio u opakog udava, a ja bih osjećala sram i nelagodu što se osjećam ucijenjenom. Zašto moje ‘ne je*e mi se sada i ovdje‘ uvijek zvuči kao uvreda, a njegovo ‘digao mi se‘ kao vješanje zlatne olimpijske medalje oko moga vrata?", pita se među ostalim.
Njezin mladi pastuh neumorno pokušava dobiti to što želi, strpljiv je i voli je, a ona za to vrijeme misli na svoga bivšeg muža, faze njihove veze i s njim ‘razgovara‘ u mislima. Dok razgovara s ljubavnikom riječ je o kratkim dijalozima, a onaj pravi Vedranin stil ističe se u dugim i opsežnim monolozima koje vodi sa svojim bivšim ‘dragim‘. Zanimljivo, ovog se puta u njezinu romanu ravnopravno čuje i ‘njegov glas‘ pa čitatelji mogu vidjeti kako su neke iste bračne situacije doživljene na dva različita načina.
Njezini monolozi na zanimljiv nam način također pokazuju o čemu sve žene mogu razmišljati za vrijeme seksa, ali i otkrivaju njezin pogled na njihov ljubavni odnos, njegovu majku, prijatelje, djecu iz prethodnih veza, odvjetnički svijet u kojemu bivši suprug radi i u kojemu je i upoznao svoju novu, mlađu partnericu s kojom je dobio blizance, na politiku i druge teme koje su se provlačile kroz njihov život nekad i sad. Jasno je da joj je do bivšeg supruga i dalje na neki način stalo, čak i više nego do mladića koji leži pokraj nje - iako je ovaj mlađi, napaljeniji, zaljubljeniji, zainteresiraniji za dvosmjernu komunikaciju i darežljiviji kad su u pitanju komplimenti i divljenje na njezin račun. Sve ono čemu navodno ženske teže, čemu se nadaju i zbog čega prekidaju. A opet, izgleda da u ovom slučaju, kao vjerojatno i u brojnim drugim slučajevima, ni to nije dovoljno. U obje priče (bolno) jasno možemo vidjeti koliko su odnosi žena i muškaraca premreženi nerazumijevanjem, pogrešnim pretpostavkama, koliko su opterećeni različitim naslijeđenim vrijednostima, životnim situacijama u kojima se svatko od njih nalazi, ali i koliko je teško održati jedan odnos čak i kad se dvoje ljudi vole.
Žene u ovoj Rudaničinoj knjizi nisu žrtve, one su zapravo svojevrsne manipulatorice - od bivše svekrve, preko Ksenije, pa sve do njezinih poznanica koje spominje. U ovoj knjizi nema one klasične ljubavne boli na koju smo navikli u takvim romanima, fokus je više na fizičkim užicima koji su česta Rudaničina tema. Iako bivši supružnici razmjenjuju svoja sjećanja na nekadašnji zajednički život, ta sjećanja nisu im bolna - kao da su se pomirili s njima. Pate, ali pokušavaju na zreo način razlučiti što ih to čini nesretnima i što je dovelo do te patnje, a na kraju i njihova razlaza. Može se steći dojam kao da se kroz razgovore u mislima na neki način zapravo upoznaju. Nema tu više zasljepljujuće strasti, nema ljubavi, iščitava se samo potreba da dvoje starih prijatelja iskreno popričaju o svemu - o svojim greškama, nekim propuštenim šansama i svemu što se možda moglo napraviti drugačije...
Njezini bivši supružnici u ovome su romanu dobili priliku za kojom brojni bivši partneri čeznu - da, kad sve već prođe, mirno sjednu za stol kao stranci i porazgovaraju o tome kakvi su nekad bili i gdje su pogriješili, bez emocija. Da si sve kažu u miru i bez predbacivanja, možda nešto i nauče za budućnost. No, ono što je još bitnije od toga - ovaj roman nastoji potaknuti one koji se još uvijek vole da to moraju jedno drugome reći i pokazati. Dok ne bude (pre)kasno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....