KANADSKI PISAC

Yann Martel: Iako nisam Židov, holokaustom sam opsjednut još od školskih dana

Neki su kritičari pročitali moj novi roman i mrze ga - ali to je njihov problem, ne moj

ZAGREB - Kanadski pisac Yann Martel (1963.) sve do 2001. godine bio je nepoznat autor. Dvije knjige koje je dotad napisao dobile su pozitivne kritike, ali izvan kruga jako upućenih za njega je malo tko znao. No, u 38. godini objavljuje roman “Pijev život”. Priča o dječaku koji se, nakon brodoloma, nađe na čamcu za spašavanje u društvu s tigrom, godinu dana kasnije donijela mu je nagradu Booker.

Sedam milijuna

Roman je ubrzo preveden na brojne jezike, prodan je u više od sedam milijuna primjeraka i tako je postao komercijalno najuspješniji roman u povijesti ove ugledne britanske nagrade. Premijera ekranizacije u režiji Anga Leeja najavljena je za prosinac 2012.

Početkom ove godine Martel je, pak, nakon osam godina pauze objavio novi roman “Beatrice i Vergilije” (Profil). Junak romana, za koji je Martel dobio vrtoglavi predujam, pisac je Henry koji prolazi stvaralačku krizu. Odlazi u Berlin gdje ga dočeka pismo jednog njegovog čitatelja, starog taksidermista koji od njega traži da mu pomogne dovršiti dramu na kojoj radi cijeli život.

Akteri drame su magarica Beatrice i majmun Vergilije, a priča je zapravo alegorija o holokaustu. S Martelom smo razgovorali o reakcijama na novi roman, suradnji s hrvatskim ilustratorom Tomislavom Torjancem te kako je završio trogodišnji projekt slanja knjiga kanadskom premijeru, motiviran njegovom izjavom da mu je omiljeni naslov - Guinnessova knjiga rekorda.

Sve je bilo teško

• Zašto alegorija o holokaustu?

- Holokaustom sam opsjednut još od školskih dana, premda nisam ni Židov ni Europljanin, ali čini mi se da interes za tu zastrašujuću europsku i židovsku tragediju imam otkad sam počeo razvijati svijest o svijetu oko sebe. Opsesivno sam čitao knjige, gledao filmove, posjećivao spomen-područja. Kad sam se ozbiljno počeo baviti pisanjem, htio sam pisati o tome, ali nikako nisam mogao ući u temu. Ne zanima me pisanje u realističnoj maniri, to naprosto nije moj stil, premda on dominira pristupima holokaustu.

Kako mi nije polazilo za rukom da uđem pod kožu Nijemca ili Poljaka 30-ih ili 40-ih godina, privremeno sam odustao od te teme. “Pijev život”, način na koji sam tamo koristio životinje, poslužio mi je kao okidač. Odjednom su sva oklijevanja oko autentičnosti nestala - poslužit ću se životinjama kako bih komentirao najužasniju od svih ljudskih drama. Privlačilo me i to što je alegorija rijetka kad se govori o holokaustu, uglavnom prepuštenom iskazima i tekstovima preživjelih i povjesničara. Nemam problema s tim pristupom, ali što je s prozom? Mora li umjetnost biti isključena iz razgovora o tom užasu? Smatram da ne, pogotovo zato što vjeran prikaz nije jedini način da se kaže istina.

• Roman ste pisali osam godina, što je bilo najteže?

- Sve mi je bilo teško. Ne zbog emocionalnih razloga, premda sam pretpostavljao da će to biti najteže. Kad uronite u tu priču, u jednom trenutku se naviknete, postanete imuni na tu zastražujuću brutalnost. Baš poput pataloga, ne možete si dopustiti taj luksuz da nad svakom stranicom briznete u plač. Kad svladate taj dio, kad počnete razmišljati a ne samo osjećati, tek tad vam kao umjetniku počnu pitanja, a što da se radi s genocidom. Kakva umjetnost može govoriti o tome, proizaći iz toga, što je ispravan pristup? Primjerice, moja kolegica Ann Michaels pokušala je poetizirati cijelu priču, a to sam želio izbjeći pod svaku cijenu. Htio sam prikazati svu ružnoću i užas.

Loše kritike

• Pojedine kritika bile su dosta oštre, jesu li vas povrijedile?

- Da, istina, dobio sam neke doista loše kritike u SAD-u i Velikoj Britaniji. Nisu me pogodile. Na umjetničko djelo može se primijeniti veliki budistički koncept: strastvenog odvajanja. Umjetnici stvaraju i daruju svijetu. Ako doista darujete nešto, onda se distancirate od toga što ljudi rade s tim darom.

Da, neki su kritičari pročitali moj roman i mrze ga - ali to je njihov problem, ne moj. No, čudno mi je što je učestali prigovor tih loših kritika bio taj da ironija, alegorija, metafora nisu prikladni za govor o holokaustu. Te primjedbe nisu uputile osobe koje su preživjele holokaust, predstavnici židovskih zajednica, nego književni kritičari. Slažem se da se može raspravljati o vještini autora, ali malo je čudno kad kritičari ne shvaćaju sav potencijal medija o kojem pišu, sav potencijal književnosti.

U Drugom svjetskom ratu umrli su deseci milijuna ljudi, a rat se svejedno predstavlja na brojne načine koji nemaju veze s realnošću rata. Zašto to ne bi vrijedilo i za holokaust i ne gubimo li nešto s takvim ograničenjima? Nije mi bila namjera banalizirati čin, estetizirati ga, ali čini mi se nužnim da uz iscrpno povijesno znanje dobijemo što više različitih pristupa te da kroz njihovu različitost dobijemo cjelokupnu sliku svega što nam to stravično razdoblje predstavlja.

• Pisac iz romana ima dosta paralela s vašom biografijom?

- Daleko ih je manje nego što se to može učiniti čitatelju na prvi pogled. Svi pravi autobiografski elementi tamo su isključivo zbog logike teksta. Ne privlači me autobiografija, postoje daleko važnije teme za pisanje od skiciranja kratkog i nebitnog života.

• Bookerova nagrada donijela vam je golemi publicitet. Koliko ste bili opterećeni očekivanjima?

- Nisam bio opterećen, gdje bih dospio kad bih razmišljao o svima koji imaju pravo nešto reći . Samo bih bio paraliziran. Dovoljna su mi i vlastita očekivanja. Nagrade su super kad ih dobiješ, a kad izgubiš - bolje ih je što prije zaboraviti. Njihova uloga u promociji knjige je važna, premda je utjecaj kratkoročan. Sudbina knjiga ne ovisi o nagradama koje njihovi autori mogu dobiti, čak ni u slučaju Nobelove. No, sretan sam što sam dobio Bookera, zbog pozornosti koju je moja knjiga dobila. No, nisam želio parazitirati na tom publicitetu, u tom slučaju vjerojatno bih se odlučio za pisanje nastavka “Pijeva života”, a ne bih se posvetio holokaustu.

Ekranizira Ang Lee

• Surađujete li na filmu “Pijev život'?

- Formalno ne. U dva navrata sam čitao scenarij, svaki put sam dao gomilu prijedloga, a većinu njih je Ang Lee prihvatio. Nekoliko puta sam razgovarao s njim, ali sve su to bili neformalni susreti.

Svejedno, ja se nekako nadam da ću prisustvovati barem nekom dijelu snimanja koje kreće u siječnju. Ang Lee je veliki redatelj, moja očekivanja su velika.

• Nakon što je kćeri pročitao “Pijev život”, američki predsjednik Barack Obama vam se javio. Je li vam kanadski premijer ikad odgovorio?

- Ne, nikada. Prošli tjedan poslao sam mu 98. preporuku. Kad stignem do 100., prekidam s projektom, dižem ruke od njega. Želim krenuti dalje, posvetiti se obitelji i radu na novom romanu.

Uživam raditi s Tomislavom Torjancem. On je briljantan

Ilustrator Tomislav Torjanac 2006. godine pobijedio je na velikom, međunarodnom natječaju za ilustrirano izdanje romana “Pijev život”. O suradnji s njim Martel kaže: - Uživao sam u radu s njim. Njegova je ilustracija i u “Beatrici i Vergiliju”. On je briljantan umjetnik, toliko izražajnog rada. Hrvatska je sretna što ga može ubrojiti među svoje umjetnike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 15:56