HRVATSKI PISCI O TEMAMA SVOJIH KNJIGA

Vedrana Rudan piše o ostavljenoj ženi, Damir Karakaš o djetinjstvu, a Zoran Ferić o brutalnom seksu

 CROPIX
Romani, priče, eseji i pjesme koje ćemo čitati najkasnije za godinu donose doista svašta: od pogleda u blisku povijest do hedonističkih erotskih dogodovština

Što trenutno pišu hrvatski pisci? Što ih zaokuplja u ovo ekonomski i moralno gluho doba, što piscima naravno dopušta da pišu i o prvoj ljubavi - nije nelegitimno, ne mora biti promašeno.

Nada Gašić, superiorna rušiteljica kriminalističkog žanra koji se čita napeto kao “pravi” krimić, piše treći u svojoj “kvadrologiji” romana o Zagrebu. Svaki od njih događa se u drugom dijelu grada i obrađuje neko drugo od društvenih zala i opačina. U prvoj, to je homofobija, u drugom posttranzicijsko moralno rasulo. Sada u trećem, koji će se zvati “Četiri plamena, led”, radnja se događa u četiri adventska tjedna u centru Zagreba, na Trgu bana Jelačića. Glavni su akteri policajci koje “nasljeđujemo” iz prva dva romana i četiri vještice, ili “vještice”, kako ih tko bude doživio, koje tri stoljeća ne mogu umrijeti jer čekaju da im se za laži ispriča sudbena, gradska i vjerska vlast.

“One su i povijesne ličnosti, njihova su imena prava imena s tzv. suđenja, ustvari mučenja”, kaže Nada Gašić koja je kopala po svim mogućim arhivima, tražeći te žene koje su stvarno postojale, iako u ovom romanu žive kao “prave”, suvremene osobe. Jedine su svjesne opasnosti u kojoj se grad nalazi, i svojim moćima pomažu policajcima da shvate da su svi zločini koji se trenutno u gradu događaju besmisleno nevažni u odnosu na tu veliku opasnost. Čine to zato što, ako nitko u gradu ne preživi, neće im se imati tko ispričati. Nakon toga, one će ući u blaženstvo smrti, jer im je dosta besmisla trajanja.

Elementi humora

“Tu je naravno i galerija mojih uobičajenih malograđanskih likova, tu su i stravične scene mučenja, a da bi sve bilo podnošljivo, i elementi humora. Po meni, to je roman o vječno progonjenim ljudima”, kaže Nada Gašić, najavljujući završetak romana za nekoliko mjeseci.

Vedrana Rudan, provokativni hrvatski romaneskni jezik, piše novi roman o ženi koju je ostavio muž, a ona pokušava organizirati ubojstvo. “Pazite, nisam rekla čije”, dodaje Vedrana Rudan, “a kako nema u tome nikakva iskustva i naravno želi ostati neotkrivena, pomaže joj činjenica da najveći dio ubojstava u Hrvatskoj ostaje neotkriven, osim ako ubojica nazove policiju i sam se prijavi”. Roman će biti gotov na jesen.

Damir Karakaš, koji je prošle godine objavio roman “Blue Moon”, sav je uronjen u novi roman, o djetinjstvu. I to je, kako kaže, “teška borba, mazohizam, jer svaki pisac ima pravo na samo jedan takav roman”. Dobio je polugodišnju stipendiju Ministarstva, koja će mu pružiti mali predah, jer živi samo od pisanja. Pa, reče sam sebi, “da se i ja uhvatim u koštac s tom temom koja me ionako odavno intrigira.” Treba odlučiti i iz kojeg će očišta pisati, zasad misli da će biti dječje. “Pišem samo knjige za koje imam strasti, za ovu imam, a usput, ona će biti i studija mentaliteta, vremena. Pišem svaku knjigu kao da mi je zadnja. Razmišljao sam o naslovu, pa mislim da bi mogao biti ‘Moralne i druge odluke pješaka u oklopu’, što je naziv jedne knjižice iz JNA o ljudima u tenkovima koju sam našao. A svako selo je na neki način oklop”, kaže Karakaš.

Od 1968. do 1971.

Vlado Vurušić, novinar Jutarnjeg lista koji iza sebe ima dvije publicističke knjige, u prvom romanu koji piše, “Obala maršala Morrisona”, fokusirao se na četiri godine u povijesti bivše države, od 1968. do 1971. U svakoj godini pronalazi jedan ključni događaj koji opisuje iz perspektive dječaka od 8 do 11 godina, koliko je tada imao. Prve godine to je intervencija SSSR-a u Čehoslovačkoj, druga dolazak druga Tita u Trogir - jer radnja se u Trogiru i događa. Godine 1970. Hajduk je najbolji nogometni klub u Jugoslaviji, a 1971. Miko Tripalo dolazi u Trogir baš na dan kad Hajduk igra protiv Olimpije, i pola publike je već odjeveno u bijelo, a i sam Tripalo skraćuje govor kako bi svi stigli na utakmicu. Knjiga završava prizorom u kojem dječak sluša kako njegovi roditelji komentiraju smjenu Savke Dabčević Kučar. “Što znači naslov? Pa, naslov je mogao biti i Obala Maršala Tita, ali kad je 1971. umro Jim Morrison, moj stariji brat i njegovo društvo iznad Titova imena na ploči s nazivom obale napisali su iznad ‘Tita’ - ‘Morrissona’. To je roman o politici, nogometu i rock’n’rollu 60-ih”, kaže Vurušić.

“Brutalni seks” obećava nam Zoran Ferić, iako, naravno, naglasak nije na tome, nego na životima ljudi u doba “galebarenja” na jednom našem otoku od 1975. do 1998. godine. I, kako im je ta navada promijenila živote, kaže Ferić koji je duboko u toj novoj knjizi priča, kojima se, uostalom, i afirmirao. Radni naslov je “Na obali, blizu mora”. U pričama pratimo dva ženska i četiri muška lika, koji ne čine klasičnu “klapu”, ali je namjera aludirati na to, kaže Ferić i nastavlja: “Svakome od likova posvećene su dvije priče. Namjera je opisati fenomen “galebarstva”, taj način života, posljedice i živote ljudi koji su u sve to bili uvučeni”, kaže Ferić.

Pogačarove prijetnje

Edo Popović upravo završava novi roman, “Mjesečev meridijan”, koji je naziv dobio prema pjesmi Vesne Parun “Putovanje mjesečevim meridijanom”. “Opet imam četiri paralelne radnje, a temeljno pitanje koje postavljam je koliko je s obzirom na napredak znanosti, pogotovo genetski inženjering i sve ostalo što smo napravili prirodi, ta priroda još uopće priroda”, kaže Popović i nastavlja: “Ozbiljni znanstvenici tvrde da je sve oko nas simbolički krajolik, da ne postoji krajolik koji čovjek svojom rukom nije dotaknuo, a ja pretpostavljam da ni čovjek više nije prirodan, nego je kulturni artefakt, i to već dugo. Ukratko - što danas znači čovjek? To nije negativna utopija, kao što ni moja prošla knjiga ‘Lomeći vjetar’ nije bila ni ‘utopija’ ni SF, to je bila naša čista sadašnjost, iako sam je ja stavio u 2025.”

Dorta Jagić, koja je prošle godine dobila uglednu europsku nagradu za poeziju “The European Poet of Freedom Literary Price”, a dodjeljuje se na literarnom festivalu u Gdanjsku, očekuje izlazak iz tiska njene šeste zbirke poezije “Kafkin nož”, knjige koja je podijeljena po tematskim ciklusima pjesničkih portreta. “Polazno su, i rekla bih, najvažnije mjesto dvanaest portreta slavnih viktorijanskih pustolovki, zatim razglednice iz gradova koje volim, pa portreti nekih dalekih i bizarnih sudbina, do portreta neobičnih ljubavi i nekih mojih upečatljivih prijatelja”, kaže Dorta. Upravo joj je izišla poveća putopisna knjiga “Prolazi, pukotine”, žanrovski šarolikih putopisnih tekstova pisanih za emisije III. programa HR.”

Za Marka Pogačara, koji se zaprijetio da “dugo neće ništa objaviti”, književni impetus ipak je bio jači. Posljednjih nekoliko mjeseci privodi kraju knjigu putopisnih tekstova radnog naslova “Slijepa karta”. Žanrovska odrednica vrlo je široko shvaćena.

Rijetko putopisno štivo

“Kronotop je svakako kronotop puta, mjesta radnje su razbacana preko pet kontinenata, tekst vrlo hibridan - esej, reportaža, putni dnevnik, autofikcije…” Kod nas, smatra, možemo čitati puno putopisne literature, no ona je većinom pisana u vrlo sličnom i tradicionalnom ključu, i “većinom totalno nezanimljiva. Interesiralo me što je putopis u eri masovne dostupnosti informacija, ima li ga u eri jednostavnih fizičkih i virtualnih putovanja uopće smisla pisati, kakav tip iskustva njime posredovati. Zapravo sam se malo igrao globusom”, završava Marko Pogačar koji, odgovarajući na ovo pitanje, naravno - nije u Hrvatskoj.

Ivana Simić Bodrožić u ranoj je fazi pisanja nove zbirke pjesama, naslovljene, prema jazz standardu “In a Sentimental Mood”. “Možda bih mogla reći da je zajednička nit knjige jazz, neke se pjesme i zovu prema jazz standardima, na primjer prema ‘All of Me’ Billie Holliday’”, kaže autorica.

Slavenka Drakulić već zna datum promocije svoga romana “Dora i Minotaur” (29. travnja), a i tema nije nepoznata, naime, Picassov crtež 1937., iz samog početka ljubavne veze jednog od najpoznatijih umjetničkih parova 20. stoljeća. “Iz iste godine datira i posljednji važni fotografski rad Dore Maar, dokumentaristički prikaz nastajanja ‘Guernice’. Usredotočena sam na pitanje kako je moguće da se slavna fotografkinja - nekad uz bok Man Rayu - već u drugoj godini veze s genijem modernog slikarstva odrekla svoje umjetnosti”, kaže Slavenka Drakulić.

Ivanjekov roman

Irena Vrkljan završila je knjigu “Protokol jednog rastanka”, o smrti svoga muža Bena bez tugaljivosti i žalostivosti, pišući smireno o starosti, samoći, novom vremenu u Zagrebu. “Nešto je i od Benovih stvari prevedeno u toj knjizi, tri kratke priče, dnevnik, jer, budimo iskreni, kad ne bude mene, neće biti ni njega. Volio je odlaziti na Zapadni kolodvor, sjediti na klupi na Zapadnom kolodvoru…”

“Roman koji završavam”, kaže Ivana Sajko, “nastavak je prva dva romana, “Rio bar” i “Povijest moje obitelji”, smješta se u današnje vrijeme i zaključuje trilogiju o jednoj državi koja preko II. svjetskog rata, socijalizma, lokalnog rata i tranzicije završava u stanju nominalno ostvarene utopije bez vizije i budućnosti. Naziv mu je “Ljubavni roman” i premda naspram sadržaja takav naslov može zvučati ironično, namjera mi je ispričati ljubavnu priču u okolnostima socijalne nesigurnosti, gdje pravo na obitelj, posao ili krov nad glavom postaju luksuz, a ne samorazumljivi uvjeti za život, konzekventno i ljubav. Kako se voljeti u izvanrednom stanju, ukratko?”, pita Ivana Sajko. Roman će izaći na proljeće u nakladi Meandarmedie.

Podsjetimo još na pisce čije smo trenutne preokupacije već spominjali: Miljenko Jergović objavit će kod Frakture knjigu “Doboši noći”, privatno-književno-političku prozu, esejističke varijacije o Sarajevu 1914., a usporedo piše i fikcionaliziranu povijest sarajevskih ulica, kuća i trgova pod naslovom “Sarajevo, plan grada”; Željko Ivanjek piše roman “Ljeto za tri godišnja doba”; Marina Vujčić roman o nemoći psihijatrije “Mogla sam to biti ja”…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 00:49