Uvjerljiv pjesnički komentar svijeta u kojem živimo

Uobičajena konstatacija “pjesnik i urednik” u biografiji Ervina Jahića (1970.) ni izbliza ne može opisati što je sve ovaj autor u posljednjih deset godina poduzeo za spas i obranu poezije i pjesnika.

Časopis Poezija - koja je njegovo čedo - bio je i ostao mjesto okupljanja manje-više svih onih koji su se na bilo koji način ozbiljnije zanimali za poeziju i - što je puno važnije - efikasna strategija da se na drukčiji, ili moderniji, ili barem relevantan način komunicira s pjesnikom i pjesništvom. Nakon časopisa uslijedila je i istoimena biblioteka (koja je već dogurala do 50-ak svezaka), a potom i uistinu važan regionalni književni festival.

Urednik i antologičar

Uspješan i kao klasičan urednik, kritičar i antologičar (hrvatskog i bošnjačkog pjesništva), što podrazumijeva strpljivog i posvećenog čitatelja, Jahić je kao pjesnik izgradio ipak ponešto drukčiji svijet. Njegov pjesnički opus - nedavno proširen novom, šestom zbirkom ”Nemjesto” (HDP, 2015.), nemoguće je svesti tek na produžetak njegovih brojnih uredničkih poslova i projekta, na neki nasumični posljedak kritičkih čitanja drugih.

Naime, niti je Jahić ikada mislio da poezija treba biti puki kolaž utjecaja i citata, niti da su semantički konkretizam ili postmodernistička poza ozbiljna rješenja. Poezija, po njemu, mora biti ipak nešto bolje i više - i esencijalno, i egzistencijalno istodobno - a pjesnik jedva da je pjesnik ako barem malo nije bard. Stoga je Jahić od prve svoje zbirke, iz knjigu u knjigu, nametnuo jak i prepoznatljiv autorski glas, što mu je omogućilo da se bavi važnijim repertoarom. Jednostavno, ali ne i pogrešno rečeno: Jahić je oduvijek mislio da je poezija na ovaj ili ona način upisivanje sebe u tekst - i u novoj zbirci vidimo da je toga danas svjestan više nego ikad prije. No danas ipak piše drukčije o smislu, Bogu i ljubavi, jer je u međuvremenu radikalizirao stav da pjesme moraju komunicirati i “razgovarati”, da se ne smiju ispisivati iz svijeta i da pjesma, naposljetku, i ne postoji bez čitatelja.

Upravo stoga Jahić u ”Nemjestu” traži, i pronalazi, način da pjesništvo pronađe izgubljeno i povlašteno komentatorsko mjesto, jer tko je napokon pozvaniji da “komentira” ako ne poezija? Jedino bi još pjesnik mogao nešto suvislo reći sumanutom i naopakom svijetu u kojem živimo. Suočavanje s težinom svijeta naravno da je uvijek nepredvidljiv i riskantan proces, no Jahić je pjesnik koliko i mislilac, pjesnik koliko i teist, i uvjeren je kako je primjerno naoružan za “bitku” i ne žali se zaustaviti na nekoj općenitoj zapitanost nad svjetskom kataklizmom nego svjedočiti o svijetu iz prve (metafizičke) ruke. On kao nepotkupljiv antimilitarist smije se i mora narugati antiislamizmu.

Ozbiljna pitanja

Njegov iskorak na teren socijalnih tema brutalno je uvjerljiv (“Stanje na tržištu mesa”, “Kondicijski trener”…), no kad “socijalu” pomiješa s neoegzistencijalizmom, Jahić se upušta u opasnije detekcije užasa. Nakon “smrada postojanja” spreman je pogledati u samo srce nihilizma (“Ništa iz pakla”). Pjesnik je, nasreću, vjernik - a vjera je uvijek spas od tame nihilizma, no to još uvijek ne znači da Jahić propisuje religiju kao univerzalni lijek. Dapače, u jednoj pjesmi konstatira kako “Bog nipošto nije lakovjeran” i o toj bi konstataciji vrijedilo razmisliti. Jer kakav li je to samo svijet u kojem je Bog možda jednom ipak bio lakovjeran?

Umjesto jezičnih i postmodernističkih eksperimenata, Jahić danas nudi uređen pjesnički govor i ozbiljna tekstualna pitanja. “Sad u riječima nema zbivanja” - znači li to da poezija kao takva ipak tapka “u mjestu”? Tragovi tuđih pjesama u njegovim pjesmama su zapravo minorni - neke autore ipak navodi - no oni vidljiviji i važniji zapravo su se provlačili u ranijim njegovim zbirkama. Jahić je svoju poetiku zacementirao još krajem osamdesetih. U pjesmi “Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom” sjaji makovićevska strast za imenovanjem iz zbirke ”Ime” (1987.).

Dizdarovski motivi

Važnom broju pjesama genetsko podrijetlo moguće je pronaći u sjajnoj zbirci Branka Maleša ”Praksa laži” (1986.). Treći - ali, naravno, ne i najmanje važan pjesnik za ovog pjesnika, je Mak Dizdar. U “Nemjestu” on nekoliko puta uspješno varira dizdarovske motive i poneka dizdarovska rješenja.

Lijepe rečenice i, uvjetno rečeno, Pravu Poeziju Jahić čuva samo za najosobnije teme: ciklus pjesama o smrti oca u ovoj zbirci (“Utoliko gore po svijet”) najpoetičnije je što je napisano u našoj novijoj poeziji. U drugim ciklusima se pak čini da je ušao u stanovitu - i zanimljivu - postpoetsku fazu bilježenja i evidentiranja koju će vjerojatno razvijati u narednim zbirkama.

Svijet nakon ”Nemjesta” neće postati lakše ili podnošljivije mjesto, ali današnji čitatelj - izručen kojekakvom paramedijsko-tekstualnom teroru - možda bi baš u knjigama poput ove mogao prepoznati svog novog partnera.