KNJIGA ANDRIJE ŠKARE

URBANE I NADREALNE KRATKE PROZE Odmjereni sastojci popularne kulture, stvarnih tema i začudnih detalja

U pričama Andrije Škare dobro su odmjereni sastojci popularne kulture, stvarnosnih tema i začudnih detalja

Skoro je cijelo desetljeće prošlo otkako se skupina dvadesetogodišnjaka nazvala Eventualistima, objavila manifest i najavila stvaranje nove književne grupacije koja bi kao takva, dakle grupna, trebala biti “vidljivija” medijima. U međuvremenu neki su od svoje ideje posve odustali, neki objavili samostalne knjige, ali Eventualisti kao pokret nisu otišli dalje od jednog zbornika i nekoliko zajedničkih nastupa. Andrija Škare, danas tridesetčetverogodišnjak, još je u to vrijeme slovio kao svojevrstan glasnogovornik grupe i logično je da je svoj profesionalni život vezao uz televizijsko i pisano novinarstvo. Njegova prva knjiga “S više mlijeka, molim”, vodič po zagrebačkim kafićima, i bila je na granici publicistike, bloga, ali i zametaka proze. No, tek je nedavno objavljivanje “prave” prozne zbirke “Život svijeta koji će doći” onaj trenutak kad Škaru konačno upoznajemo kao prozaika, i to vrlo zanimljivog prozaika koji sasvim očito u sva ta brbljanja oko točaka jednog davnog književnog manifesta nije slučajno zalutao. Možemo eventualno prigovarati nešto u stilu - što-je-imao-toliko-čekati? - ali to je njegova stvar i stvar dobro poznatih prepreka objavljivanja knjige (pogotovo ako nije roman) u nas.

Škarin “Život svijeta koji će doći”, koji svoj naslov duguje nazivu jedne pjesme američkog indie benda The Mountain Goats, sav je obilježen glazbom, svaka priča u podnaslovu nosi naslov pjesme i benda, što u nekim drugim slučajevima može djelovati kontraproduktivno, u smislu prenaglašenih referenci i koncepta, pa i furanja na nečiji tuđi film.

U Škarinoj zbirci priča, moram priznati, nisam osjetila ništa od toga iz vrlo jednostavnog razloga što su me priče “kupile” u mjeri da sam posve i zaboravila na podnaslove. Zbirka je to u kojoj je prije svega vidljiv - nazovimo ga - pošten odnos prema onome što pišeš i ukoričuješ u prvu knjigu priča. A njega u ovom slučaju čine dobro poznavanje žanra, zanatska potkovanost i neka vrsta iskrenosti u tome smislu da tematski ne kopaš po područjima koja su ti nepoznata, samo zato što je nešto trenutno “in” ili bi mogao nekoga fascinirati u pozitivnom ili negativnom smislu. Škarina je knjiga upravo onakva kakvi trebaju biti prozni prvijenci - ima u njoj boljih i lošijih priča, ali u svima se osjeća strast prema životu i pisanju, mnogo pročitane prakse velikih majstora i energija koja je mladalačka i nesklona kompromisima. I odlična, pomno dozirana količina ironije prema svom tom životu svijeta koji treba doći.

O čemu piše Andrija Škare? Jednim dijelom o onim temama koje su karakteristične za prozu urbanog pejzaža - tulumima, ljubavnim vezama, pijanstvima, muzici, prvim poslovima s kojima nisi zadovoljan ili posvemašnjoj letargiji koja te tjera da se do kraja izoliraš od okoline i prepustiš svijetu prljavštine i žohara, kao u priči koja otvara zbirku. Ta mladalačko-luzerska situacija možda daje prevladavajući ton zbirci, ali nije jedino što Škaru u prozi zanima. U jednoj od boljih priča, recimo, glavni je lik 65-godišnji udovac koji sprejom nadopisuje table na ulazu u gradove, jer doza idejne luckastosti nije određene godinama, niti Škare ispisuje klasične generacijske priče. Ne, on recimo eksperimentira i u smjeru nadrealnog, jer netko će se jednog jutra probuditi s kokošjim nogama, a u zagrebačkom tramvaju moguće je susresti Leonarda Cohena i pozvati ga da skupa s pripovjedačem i njegovom curom sluša album Idola. U pozadini, maksimalno utišana, čita se dakako i stvarnosna pozadina na kojoj umirovljeni generali ruše kuću jer nemaju građevinsku dozvolu, izdavači od pisaca traže da pišu što kraće rečenice, a poneko se odluči i na bizarno samoubojstvo u paru.

Ono što je važno reći o ovim pričama jest da bez obzira koliko one proizlazile iz svakodnevice u kojoj osim običnosti vlada i mnoštvo apsurdnosti, one nisu njezino puko prepisivanje. Pogođena atmosfera i ton priča, fabule koje znaju skrenuti prema začudnome, kao i prenošenje emocija na čitatelja, podsjećaju na neke kratkopričačke poduhvate proze osamdesetih uronjene u nove društvene i socijalne odnose. Uglavnom, “Život svijeta koji će doći” knjiga je u kojoj su dobro odmjereni i pomiješani sastojci popularne kulture, stvarnosnih tema i onih začudnih detalja koji ne spadaju ni u jednu od te dvije kategorije, ali pričama daju jasan pečat literarnosti i uglavnom zrele autorske osobnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:36