VOLE GA I U HRVATSKOJ

‘Upoznali smo se kraj bazena, njemu su bile 42 godine, meni 16, o ovom sam šutjela pola stoljeća‘. Otkrivena dugo čuvana tajna slavnog pisca

Cormac McCarthy

 Stephen Lovekin/afp/profimedia/Stephen Lovekin/afp/profimedia
Augusta Britt je tada, kako je ispričala za Vanity Fair, živjela kod udomitelja, a pisac joj je bio prva veza u životu. Rekla je i da je bila inspiracija za jednu knjigu Cormaca McCarhyja, dobitnika Pulitzera

Cormac McCarthy je bio jedan od najznačajnijih američkih pisaca, autor dvanaest romana (pisao je i drame, scenarije, kratke priče), uključujući naslov "Svi lijepi konji"(V.B.Z.) i nedavno objavljene "Stellu Maris" i "Putnika" (Profil). Odjek nekih od njih, primjerice "Ceste" (Profil) i "Ovo nije zemlja za starce" (V.B.Z.), dodatno su pojačale istoimene filmske adaptacije; potonja je nagrađena Oscarom u kategoriji najboljeg filma. No, dok je njegova književnost davno pronašla svoje mjesto pod suncem te McCarthyja učinila renomiranim autorom, piščev je privatni život ipak velikim dijelom zavijen velom tajne. Osim da se ženio tri puta te da je imao djecu, o njegovoj se intimi nije znalo previše. Uvid u istu, iz sasvim novoga kuta, dala nam je, stoga, Augusta Britt podignuvši (za Vanity Fair) koprenu sa svoga odnosa s istaknutim književnikom.

McCarthy je preminuo prošle godine. Mnogi su, pisali smo, smatrali da je najveći američki pisac nakon Ernesta Hemingwaya ili Williama Faulknera, s kojima ga se ponekad uspoređuje. Malo poznat u prvih 60-ak godina svog života, oduševljene recenzije za djelo "Svi lijepi konji" iz 1992. - prvo u njegovoj "graničarskoj trilogiji" koja uključuje i kasnije knjige "Križanje" (1994.) i "Gradovi ravnice" (1998.) - sve su to promijenile. Po knjizi ‘Svi lijepi konji‘ snimljen je film; kao i po kasnijima "Ovo nije zemlja za starce" iz 2005. i "Cesta" iz 2006., za koju je osvojio Pulitzerovu nagradu. "Ovo nije zemlja za starce", duboko uznemirujući kriminalistički roman o poslu s drogom koji je pošao po zlu, brzo je adaptiran u film Joela i Ethana Coen, koji je 2008. osvojio Oscara za najbolji film. Također, njegov roman "Krvavi meridijan" (1985.), koji na početku nije bio toliko zamijećen, često se spominje kao jedan od najvećih u povijesti američke književnosti. Sugovornica Vanity Faira tvrdi da je upravo ona taj roman inspirirala.

Bio mi je poznat

Njemu su bile četrdeset i dvije, a njoj šesnaest, kada su se upoznali kraj motelskog bazena na koji je Britt često zalazila. U to vrijeme ta je tinejdžerica živjela u udomiteljstvu. Život u takvoj kući, pripovijeda, nije bio siguran. Vrata spavaonice i kupaonice nisu se smjela zatvarati. No, u Desert Innu u Tucsonu uz bazen su stajali tuševi koje je mogla koristiti, otkrila je Vincenzu Barneyju za Vanity Fair nakon 47 godina šutnje danas šezdesetčetverogodišnja Britt, koja i danas živi u tome gradu u Arizoni.

"I tako sam jednog dana bila na motelskom bazenu i ugledala Cormaca. Činilo mi se da mi je poznat, no nisam znala gdje bih ga smjestila. Vratila sam se u dom u kojem sam boravila te shvatila da je čovjek s bazena isti onaj čovjek sa slike na poleđini knjige "The Orchard Keeper" koju sam u tom trenu čitala. Bio je to ofucani, stari meki uvez. Mislim da sam za njega dala nekoliko centi (...). Sljedećeg dana knjigu sam ponijela u motel, a on je i dalje bio tamo. Nosila sam traperice i radnu košulju te futrolu za revolver Colt. Ukrala sam ga čovjeku koji je vodio dom u kojem sam živjela. Cormac me pogledao i rekao: ‘Gospođice, hoćete li me upucati?‘, a ja sam rekla: ‘Ne. Zanimalo me biste li mi potpisali knjigu‘", podijelila je Britt svoje sjećanje na prvi susret s McCarthyjem te dodala: "Bio je šokiran. Rekao je da ga je iznenadilo što je itko pročitao tu knjigu, a kamoli neka šesnaestogodišnjakinja. No, rekao je da bi je rado potpisao. Zatim me upitao zašto nosim pištolj".

I Britt mu je objasnila; otškrinuvši time vrata prema nasilnoj traumi iz prošlosti koja je njenog oca otjerala u alkoholizam i obiteljsko nasilništvo.

Započelo je tako razdoblje tijekom kojeg je Britt živjela u vlastitoj obitelji i u onoj udomiteljskoj - naizmjenično, ne mogavši izbjeći nasilne situacije ni u jednoj od njih. No, u nekom trenu, kada je bol postala neizdrživa, donijela je čvrstu odluku; da je više nitko neće tući.

"Naprosto ću upucati svakoga tko to pokuša", bila je direktna Britt.

Bilo je to šesnaest godina prije objave romana "Svi lijepi konji", čiji glavni junak John Grady Cole nosi ime Augustinog plišanog mačića.

Ostali su u kontaktu

Nakon inicijalnog susreta, rekla je za Vanity Fair, McCarthy je izrazio želju da ostanu u kontaktu, a njoj je to prijelo jer bio je to, naglašava Britt, prvi put da je nekome bilo stalo do toga što ona misli, prvi put da ju je netko pita za mišljenje.

"Iznimno me umirivalo to što se uistinu činilo da je taj odrasli čovjek bio zainteresiran za razgovor sa mnom. Prvi put u životu osjetila sam tračak nade. Da bi stvari mogle biti okej", priznala je.

Kako je McCarthy potom nastavio putovati prema zapadu i nije imao stalni broj telefona na koji bi mu se mogla javiti, kasnije istoga tjedna javio joj se na telefonsku govornicu u Desert Innu, a kako je bio zabrinut za njenu fizičku sigurnost, za potencijalno hitne situacije joj je dao broj svog urednika Alberta Erskinea. Počeo joj je slati pisma i knjige, a kada je saznao da bi željela postati medicinskom sestrom, u svoj djelomično autofikcionalni roman "Suttree" (1979.) dodao je lik Wande, Suttreejeve maloljetne ljubavi koja čita priče o medicinskim sestrama i koju junak upoznaje u augustu. Kad god bi se vratio u grad, McCarthy bi se našao s Britt te joj u lokalu Denny‘s ostavio novac za taksi ili telefon.

Njihov aranžman nastavio se i tijekom 1977. godine, sve dok Britt zbog pretrpljenih ozljeda nije završila u bolnici te propustila piščev poziv.

Kako joj je bilo potrebno neko vrijeme da se vrati u život te se ponovno poveže s McCarthyjem, potonji se za nju ozbiljno zabrinuo.

"Poludio sam od brige za tebe. Ako ostaneš tamo, ubit će te. Ja idem u Meksiko i želim da pođeš sa mnom. Barem ćeš biti na sigurnom. Želim da znaš da ne želim ništa od tebe. Ako u ikojem trenu poželiš otići kući, smjesta ću te ukrcati u bus", prisjeća se McCarthyjevih riječi.

No, njena meksička avantura nije bila lišena prepreka koje su ova ljubiteljica konja i njen suputnik morali preskočiti. Jedna od njih bio je Augustin rodni list, koji je McCarthy, tvrdi Britt, izmijenio.

Odnos s McCarthyjem prvi je put, otkriva, konzumirala u hotelskoj sobi nakon streljačke vježbe tijekom koje je McCarthyja očarala streljačkom vještinom i iznenađujućom preciznošću. On je imao 43 godine, a ona 17.

"Ne mogu zamisliti, nakon djetinjstva koje sam imala, prvo vođenje ljubavi ni s kim doli muškarcem, ni s kim osim Cormacom. Osjećala sam da je to ispravno. Osjećaj je bio dobar. Voljela sam ga. On je bio moja sigurnost. Uistinu sam osjećala da bih, da ga nisam bila srela, umrla mlada. Ono što mi je stvaralo probleme, došlo je kasnije. Kada je počeo pisati o meni", kaže Britt, koja je kontakt s piscem održala i desetljećima nakon što je njihov suživot postao povijest, a McCarthy postao suviše krhak za redovite posjete Tucsonu. Telefonski su razgovarali nekoliko puta tjedno, a izmjenjivali su i pisma.

Usprkos ogromnoj dobnoj razlici, Britt nikada nije imala dojam da je ikoji aspekt njihovog odnosa bio neprimjeren. Ipak, kako se bojala da bi šira publika mogla doći do krivih zaključaka o njihovu odnosu, najznačajnijem odnosu njena života, kada je svoju priču poželjela ispričati, oklijevala je.

"Bojim se jer on nije tu i ne može se braniti. On mi je spasio život", inzistira Britt, koja ne poriče jad koji je osjetila saznavši da joj je McCarthy, kojeg je držala na pijedestalu, lagao.

Po povratku iz Meksika saznala je, naime, da je još u braku (s drugom suprugom Annie de Lisle), a godinu kasnije, za vrijeme puta u Las Vegas, da ima dijete iz prvoga braka s Lee Holleman, sina njene dobi (drugog sina dobio je s trećom suprugom Jennifer Winkley).

"Voljela sam ga više od ičega. S njim sam bila sigurna, štitio me je. On je meni bio sve. Sve. Bio je moje sidro. Bio je moj svijet. Bio je moj dom, čak i kada više nismo živjeli zajedno (...) Bio je najvažnija osoba u mom životu, osoba koju volim najviše (...)", zaključuje Britt, čiji se utjecaj, prema zaključcima novinara Vincenza Barneyja, koji je vodio ovaj razotkrivajući intervju, pojavljuje u čak deset McCarthyjevih knjiga.

O američkom piscu pisali su i naši kritičari.

"Američki pisac Cormac McCarthy desetljećima je bio cijenjeni, ali mračni i marginalni tex-mex pisac. S margine je izronio 90-ih zahvaljujući (i) popularnim filmskim adaptacijama. Nanizao je seriju čitanih i ekraniziranih knjiga koju je zaokružio 2006. svojim posljednjim remek-djelom, distopijskim romanom "Cesta". Nakon toga McCarthy je književno zašutio. U idućih 16 godina nije objavio ni jednu knjigu. Posljednje desetljeće života proveo je daleko od književnih krugova, u krugu Santa Fe Instituta, centra za interdisciplinarnu suradnju teorijskih fizičara, evolucijskih biologa i lingvista. U Santa Feu je u srpnju prošle godine i umro", pisao je Jurica Pavičić.

Jadranka Pintarić je pak pisala: "Nakon 16 godina Cormac McCarthy je 2022. u razmaku od sedam mjeseci objavio 11. roman, "Putnika", i 12., "Stellu Maris", s 89 godina. Između je umro. Radnja je kostur iz kojeg raste bujno tkivo ideja o naravi znanja, matematici, filozofiji, kvantnoj fizici, glazbi, jeziku, smislu i besmislu, ograničenjima, ništavilu, patnji, tuzi.. Kod nas je knjige Stella Maris i Putnik izdao Profil".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:45