IN MEMORIAM

UMRO OMILJENI KNJIŽEVNIK Bekim je mogao o sebi izgraditi fantastičan mit, da je htio: bio je zgodan, karizmatičan i vrhunski pisac

Bekim Sejranović
 Sandra Šimunović / CROPIX
Bekim Sejranović autor je knjige kratkih priča i brojnih romana, a više od godinu dana za Jutarnji je pisao svoje hvaljene eseje “Dnevnik čitanja”

Od smrti se zazire pa valjda i zato o pokojnicima uglavnom pripovijedaju sve najbolje. Dogodi se, doduše, da ponekad ode gotovo dječje vehementan čovjek, uz to dobar pisac, kakav je bio Bekim Sejranović. I oni koji su ga poznavali samo po knjigama, kojima je umro pisac, i oni koji su Sejranovića sretali sporadično ili pak s njim godinama dijelili kavane i vrijeme pripovijedaju o njemu ponajbolje, ne zazirući od smrti, nego slaveći život.

Živio je od Brčkog do Rijeke, Osla, Ljubljane, Zagreba, Banje Luke, no rijetko da je gdje imao i dom. Autor je više romana, svoju je biografiju pretvarao u književnost. Za “Nigdje, niotkuda”, roman koji je naslovio po pjesmi Leta 3, dobio je “Mešu Selimovića” 2009. Ivica Prtenjača, Riječanin koji je Sejranovića poznavao od srednje škole, kaže da je to, među ostalim, i veliki riječki roman. “Rijeka je imala pisca koji se zvao Bekim Sejranović, on je o toj Rijeci pisao dojmljivo.

Dobro ju je upoznao baš zato što je cijelo vrijeme bio na riječkoj margini, a s margine se sve puno bolje i jasnije vidi…” Sejranović je potom objavio “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin Huckleberry Finn” te “Dnevnik jednog nomada”. Predavao je na sveučilištu u Oslu, prevodio s norveškog, a i više od godinu pisao je za Jutarnji hvaljenu seriju eseja “Dnevnik čitanja”.

Ivica Prtenjača dečka iz Brčkog koji je u Rijeci završio srednju školu i započeo studij pamti iz tih dana, Sejranovićevih pankerskih.

“Ja ga se sjećam kao jednog od klinaca iz Pomorske u Bakru, te glasovite, a malo i zloglasne škole. Viđali smo se, bili dio tog širokog, rahlog društva koje se nalazilo na terasi hotela Continental, ispod kestenova, pa u Palachu…”

Scena na granici

Prtenjača spominje detalj iz 2000. godine, kad su slovenski pisci silno htjeli igrati nogomet protiv hrvatskih, platili i veliki autobus da se dovezu iz Zagreba u Maribor, čekali ih na velikom nogometnom terenu, sve zaozbiljno.

“Organizirali su bili i dvije navijačke skupine, jednu koja je vikala: ‘Slovenija, Slovenija, gre napre!’, a druga: ‘Hrvaška, Hrvaška!’ Bili su s nama Roman Simić, Edo Popović, pokojni Simo Mraović, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, bio je i Bekim tad. Od Rijeke do Zagreba dovezli smo se u mom Volkswagen Polu, u Zagrebu se ukrcali u taj autobus i zamalo, na granici, on se počeo preznojavati, jako se prepao.

Nikad ga ni prije ni poslije nisam takvoga vidio, jer Beksa su ljudi voljeli, a Beks se nije nikoga bojao. Zapravo, najteže je s njim bilo vidjeti koliko on sebe u nekim situacijama ne voli. Drugi su ga voljeli. On se preznojava. Pitam ga što je. Kaže: ‘Sad će nam tražiti dokumente.’ ‘Pa što ima veze?’ kažem ja. Kažem ja, tad ništa ne shvaćajući”, govori Prtenjača.

Zoran Ferić također pamti taj dan, neugodnu scenu koja pokazuje koliko je Sejranović, unatoč talentu i kvalitetama, bio osuđen na vječno marginalnu poziciju: “Kad sam upoznao Bekima, kad sam ga prvi put uživio vidio, vidio sam ga kako odlazi. Nikada neću zaboraviti ta njegova leđa kako s graničnog prijelaza sa Slovenijom odlazi natrag prema Hrvatskoj.

Slovenski policajci nisu ga pustili u zemlju jer je imao BiH putovnicu s norveškom vizom, to je sve njima bilo jako sumnjivo. U tom trenutku osjećao sam strašnu grižnju savjesti. Taj odlazak i ta leđa ću pamtiti. Nismo se tad snašli. Trebali smo svi izaći iz autobusa i alarmirati kolege u Mariboru. Niz stvari koje me vežu uz Bekima su prilično tužne. Iako je on bio, na mahove, i vrlo veseo čovjek.”

Prtenjača o prijatelju dodaje: “Znao se pojaviti sav klepetav, prekrasan, s onim svojim očima i s rečenicom koja ide direktno u srce… Sve ovo bi mogla biti priča o redikulu da on, u stvari, nije bio sjajan pisac prekrasne rečenice, snažnih slika, divne atmosfere, pisac od kalibra.

Mogao je o sebi izgraditi fantastičan mit, da je htio, jer bio je zgodan, karizmatičan, potpuni apatrid i dobar pisac. Al nije mu bilo do toga. Naprotiv, bio je veliki demistifikator. Znam da bi se grozio ove sintagme, ali bio je i - vrhunski intelektualac. Nisi ga mogao ni s kim zamijeniti, njegovu si rečenicu prepoznavao, njegov si svijet lako očitavao. Na svojim je knjigama ozbiljno radio, pisao, nadograđivao, nije tu bilo nikakve površnosti, prečica, lakih rješenja.”

Život i anegdote

Kruno Lokotar o Sejranoviću kaže: “Život Bekima Sejranovića, kojemu se nadimak Beks slijepio kao etiketa s flašom pive, bio je sve samo ne anegdota, a nemoguće je o tom životu misliti drugačije nego kao o anegdoti. Stvarno je živio nigdje, niotkuda. Deportiran je bio barem jednom iz Hrvatske, ni Bosna mu nije bila nešto sklona, snašao se u Norveškoj, živio između, malo tu - malo tamo, na putu, kao sretno raseljena osoba.

Bio je tamni princ s talentom za stvaranje problema, ali uz njegovu blagost i vedrinu svi ti, realno krajnje zajebani i mučni problemi koji bi mnoge slomili - porodični, obiteljski, pravni, ekonomski… - pretvarali su se u anegdote i cerek. Jer ih je on tako predstavljao i rješavao, jer je imao tu snagu da ružno prikaže prolaznim, da o trpljenju ne patetizira i ne izigrava žrtvu, da nomadski eskivira, da izluči ljepotu i vitalnost. I o svemu tome još napiše knjige.”

Roman Simić bio mu je prvi urednik. “Bekima sam upoznao preko priča. Njegovih priča, ne priča o njemu. Tada je, početkom 2000-ih, živio u Norveškoj, ili između Norveške i Rijeke, nije objavljivao i o njemu nisam znao ništa. Mislim da nam ih je - Miroslavu Mićanoviću i meni, koji smo tada u Nakladi MD uređivali časopis Quorum - zajedno s kontakt-adresom i preporukom proslijedio Branko Čegec.

Neobične, kvrgave, nesigurne, pune života i ponavljanja, nesavršene, moćne… priče koje te uzburkaju i koje te se tiču, nisi mogao ne vidjeti da iza njih stoji pisac. Tako nešto sam mu i napisao, mislim, istoga trena. A tako se i nastavilo, brzo - kao i obično s njime: u Quorumu smo objavili izbor priča, uredio je i preveo antologiju norveške pripovijetke ‘Veliki pusti krajolik’, koja je, ne samo meni, ostala jedna od najdražih u dugovječnoj biblioteci ‘Živi jezici’, a godinu poslije objavljena je i Bekimova prva knjiga, zbirka priča ‘Fasung’.

I sve te informacije ne govore puno bez one najvažnije, bez susreta. Sve je s Bekimom bilo osobno. Osobne su mu knjige, osoban je njegov izbor Norvežana - u hrvatski jezik prvi je uveo Frodea Gryttena, Ingvara Ambjørnsena, Pera Pettersona… - a najosobnije je bilo vidjeti ga i provesti s njime makar i deset minuta; taj njegov ulazak u prostoriju, u redakciju u Vlaškoj 35 i (dobro došao, Bekse) u tvoj život. Neću ga opisivati, tko ga je upoznao, zna.

Toga dana posjetio nas je sa svojom prvom suprugom i njih dvoje bili su nešto najbliže paru besmrtnika što sam ih vidio u životu. Između svih njegovih domovina, dolazaka i odlazaka, nastavili smo se družiti, nastavio je pisati i pisao je sve bolje, a ja sam imao sreću i zadovoljstvo kao urednik još neko vrijeme ostati uz njega.

Za Profil sam uredio romane ‘Nigdje, niotkuda’ i ‘Ljepši kraj’, izvrsne knjige u kojima je onaj pankerski dinamit svojega života iz svojih prvih priča, svoju tugu i moć/potrebu samoogoljavanja, uspio napisati savršeno. Kriva riječ: nitko za savršenstvo nije mario manje od Bekima. Pisao je, prepravljao, vraćao se, rovao i kopao u tekstu, koliko god je trebalo, ali ključno je bilo srce. Sve je moralo sjesti, u njemu se sklopiti, makar i nesavršeno. Srce je bilo - pokazalo se, do kraja - njegova mjera svijeta, ljudi, stvari i života.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 08:53