Umro je poznati književnik Feđa Šehović. Ponajviše se bavio Dubrovnikom. Imao je 94 godine

Preminuo je Feđa Šehović, dubrovački književnik, dobitnik više nagrada i jedan od utemeljitelja tzv. novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti.

Rođen je 16. ožujka 1930. u Bileći u BiH, studirao je i diplomirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kako piše enciklopedija.hr: Radio je kao nastavnik i novinar te bio direktor Drame splitskoga HNK-a (1965–67). Od 1972. bio je ravnatelj Naučne biblioteke u Dubrovniku, a od 1989. do umirovljenja 1996. voditelj Doma Marina Držića. Kao dramski pisac debitirao je 1959. dramom Raskršća. Zapažene su mu kasnije komedije, lokalnoga kolorita i tema (Kurve, 1974; Katarina Druga, 1984), a lokalnim povijesnim temama humoristički pristupa i u šest romana Dubrovačke tralalogije (Kazin, 1974., objavljen 2007. kao Dubrovački bordel: kazin bez cenzure; Savršeno umorstvo, 1975; Veljun, 1977; De bello ragusino, 1980; Dogon, 1980; Knjiga postanka, 1981). Pozornost je privukao povijesnim romanima koje je 1980-ih tiskao pod pseudonimom Raul Mitrovich; romanima Gorak okus duše (1983), Oslobađanje đavola (1987) i Uvod u tvrđavu (1989) predstavio je, korištenjem postmodernističkih postupaka (nađeni rukopis, fiktivna kronika), povijesni usud kao cikličko ponavljanje, a događaje iz romana kao alegoriju za suvremena zbivanja, čime je, uz N. Fabrija i I. Aralicu, uspostavio tzv. novopovijesni roman. Pod pravim imenom poslije je objavio povijesne romane Svi kapetanovi brodolomi (1992) i obiteljsku sagu Ilijasbegovići: cronica travuniana (2006), koja sadrži romane Ilijas-beg: kapetan trebinjski (1999), Inšallah (2000), Begovina (2001), Dubrovački intermezzo (2001) i Od Mostara do Haaga (2001). Domovinskim ratom potaknuti su ratni roman Četiri vozača u apokalipsi (1994) te feljtonistička knjiga Zla kob zaborava (1992). Ostala djela: Drame, dramoleti, pučke komedije dubrovačke (1969), Vidra (1980), Priče iz Vitaljine (1993), Zločin u samostanu (2005). Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo na području književnosti (2017).

Njegov je roman "Gorak okus duše" Viktor Žmegač, svojedobno, u anketi Jutarnjeg lista, uvrstio među deset najboljih romana 20. stoljeća hrvatske književnosti.

Jednom je rekao za Slobodnu Dalmaciju, u intervjuu 2010. godine: "Imao sam šest godina kad me otac doveo u Grad i kada sam prvi put u životu sjeo u ložu Bondina teatra. Gledao sam predstavu Držićeva Dunda Maroja. Od tada sam se sa svojim vršnjacima, umjesto dotadašnjih igara u dvorištu moje kuće, pravio pozornice s kulisama i zastorom. Igrao sam se kazališta. Već sam u Zagrebu kao student treće godine radio u kazalištu na Kaptolu, koje se zvalo Zagrebačko dramsko kazalište, kao asistent režisera, a istodobno, kao član Kluba mladih pisaca Hrvatske, čitao svojim kolegama prvu verziju moje “Novele od kapetana”. Izabrao sam Grad, s velikim G, ne zato da u njemu živim, nego da živim s njim i za njega. Moglo bi se to nazvati nekom vrstom intelektualnog braka, dosta sličnom onom u odnosu muškarca prema izabranoj ženi. Tako sam živeći s mojim Gradom doživljavao zvjezdane trenutke sreće i zadovoljstva, ali kako se to događa i u najuspjeliji dugovjekim brakovima, bilo je povremenih međusobnih trzavica, nerazumijevanja, svađa i sukoba, što je naše odnose činilo životnijim i ljudskijim".

Živio je povučeno od javnosti.