PIŠE A. DRAGAŠ

Umro je poznati glazbenik: Na Clintonovu zabavu dolazio je s kaubojskim šeširom i cigarama. Pušio ih je 20 dnevno

Kinky Friedman

 Tricia Meadows/zuma Press/profimedia/Tricia Meadows/zuma Press/profimedia
U povodu smrti glazbenika i književnika, naš se glazbeni kritičar prisjetio intervjua kojeg je radio s Kinkyjem Friedmanom

"Nađete li se u Texasu i poželite li upoznati jednog od pet najživopisnijih Teksašana, većina stanovnika najveće američke savezne države zasigurno će vam sugerirati kako bi jedan od tih pet najživopisnijih s kojim se obavezno morate susresti trebao biti Kinky Friedman – danas književnik s dvadesetak objavljenih knjiga, jučer country glazbenik kojeg su zbog otkačenosti u 70-ima prozvali Frankom Zappom countryja, a sutra možda guverner Texasa. Naime, Kinky Friedman u siječnju 2005. planira istaknuti kandidaturu za guvernera Texasa i u tome je, premda dijeli neke karakterne osobine s Ćirom, daleko ozbiljniji negoli naš «trener svih trenera» u svom razmišljanju o kandidaturi za hrvatskog predsjednika. Vjerovali ili ne, ali čak bi i Ćiro nešto mogao naučiti o samopromociji od Kinkyja".

Eto tako sam ujesen 2004. godine pisao o Kinkyu Friedmanu kojeg sam slučajno sreo i upoznao u knjižari Book People u Austinu. Naravno da sam ga užicao za intervju, no više od svega dojmila me se Kinkyjeva srdačnost jer prije negoli smo se rastali dao mi je adresu i broj telefona te me pozvao da dođem kod njega na ranč pogledati njegov "zoološki vrt" pa da odemo igrati golf kod njegovog prvog susjeda i najboljeg prijatelja Willieja Nelsona. Kako je Willie bio na turneji tako sam ga uhvatio na koncertu u teksaškom gradiću Bryan pa nikad nisam posjetio Kinkya na njegovom ranču. Šteta, no još mi je više žao što je prije dva tjedna Richard Samet "Kinky" Friedman umro od posljedica Parkinsonove bolesti. Bio je jedan od najzabavnijih i najljubaznijih ljudi koje sam ikad upoznao u svom životu.

Sin profesora

Kinky (Richard) Friedman, rođen je 1944. kao sin uglednog sveučilišnog profesora na najvećem teksaškom sveučilištu (University Of Texas u Austinu), a odrastao na ranču Rio Duckworth i studirao psihologiju na istom sveučilištu na kojem je predavao njegov otac. Poslije završetka studija obreo se na Borneu kao pripadnik Mirovnih snaga. 1971. godine osnovao je svoj drugi bend Kinky Friedman & His Texas Jewboys. Za razliku od prvog surf benda King Arthur & The Carrots posrijedi je bio country-rock bend sa satiričnim pjesmama poput «They Ain‘t Making Jews Like Jesus Anymore», «Ride ‘Em Jewboy», «Sold American» i «Get Your Buiscits In The Oven And Your Buns In The Bed». Premda Židov, Kinky je bio i pravi Teksašanin koji je dostojno, postojano i dugo isfuravao i mačističku spiku. Sredinom 70-ih Kinky i njegovi Teksaški židovski dječaci nastupaju kao predgrupa na glasovitoj Dylanovoj turneji Rolling Thunder Revue, a 1976. na njihovom albumu «Lasso From El Paso» sudjeluju i Dylan i Clapton. Krajem 70-ih Friedman raspušta Jewboyse, u ranim 80-ima objavljuje solo album i potom prestaje s glazbenim aktivnostima. Dani country-rocka i simbioze hippyja i rednecka u čemu je osobno sudjelovao na burnoj austinskoj country i rock sceni ranih 70-ih bili su prošlost, a Kinky se okreće pisanju knjiga.

image

Kinki Friedman

Youtube/screenshot/

U proljeće 2004. godine objavio je tada posljednji, sedamnaesti tvrdokuhani krimić u kojem je ubio svog glavnog junaka, a zapravo samoga sebe, jer glavni junak svih Friedmanovih krimića bio je Kinky kao detektiv iz Texasa na privremenom radu u New Yorku. Osnovna karakteristika svih Friedmanovih krimića, osim što su tvrdi kao i krimići Dashiela Hammeta ili Elmora Leonarda, jest da su zabavni, puni aluzija na američku popularnu kulturu i bez granica između fikcije i realnosti.

Među fanove njegove literature ubrajaju se i Bill Clinton i George W. Bush, Kinky je jedan od rijetkih, ako ne i jedini Amerikanac koji je spavao u Bijeloj kući i u vrijeme Clintonove i za vrijeme prvog mandata Busheve administracije, a roman «Kill Two Birds & Get Stoned» dospio je i na američku listu bestselera. U Texasu malo tko ne zna za Kinkyja, uključivši i konobarice i recepcionarke. 2004. godine objavio je i dvije duhovite non-fiction knjige. «‘Scuse Me While I Whip This Out» je vrckasta alegorija o američkim predsjednicima i country glazbenicima, dok je «The Great Psychedelic Armadillo Picnic» zabavna šetnja po Austinu s opisima njegovih znamenitosti, klubova, restorana, barova, poznatih ličnosti i svega onoga što Austin čini jednim od najotkačenijih američkih gradova, a nakon toga još pet on-fiction i humorističkih knjiga. Ranije je objavio i svojevrsni vodič po Texasu – s galerijom lokalnih seoskih heroja, odmetnika, bogataša, naftaša i country zvijezda - pod imenom «How to Get to Heaven or Hell Without Going Through Dallas-Fort Worth».

Okorjeli kauboj

U teksaškom i američkom javnom životu bio je poznat kao okorjeli kauboj koji je i na jednu Clintonovu zabavu došao s kaubojskim šeširom i neizbježnom velikom cigarom. Pušio ih je preko 20 dnevno, a to mi je potvrdio i Jeff u čijem se dućanu s cigarama «Bobalu» u Austinu Kinky redovito snabdijevao. Kinky je, zapravo, bio politički krajnje nekorektan tip bez dlake na jeziku, ali i izuzetno duhovit i simpatičan pisac i kolumnist kojemu su mnogi bili spremni oprostiti niz nepodopština. Uostalom, kome politička korektnost već nije počela ići na jetra? Po nekim osobinama podsjetio me na našeg Francija Blaškovića, internet smatra đavoljim djelom (no, bez njega ipak ne može), američku kulturu superiornom (teško da je u krivu, ako uzmemo u obzir posljednjih stotinjak godina), živio na obiteljskom ranču na kojem je organizirao prihvatilište za napuštene životinje, proizvodio paletu vlastitih umaka, bio vlasnik male nešvilske diskografske kuće Kinkajou, a njegove pjesme obradili su Willie Nelson, Dwight Yoakam, Lyle Lovett, Guy Clark, Asleep At The Wheel, Tom Waits, Delbert McClinton i drugi. Spreman je bio prodati sve, a ponajviše vlastiti lik i djelo, ako treba i u zahtjevnoj ulozi teksaškog guvernera, iako se 2003. godine slikao gol s cigarom za naslovnicu Dallas Observera. U jednoj od knjiga koje sam prelistao u Austinu naišao sam na njegovu fotografiji u rimskoj togi. Knjiga je govorila o najznačajnijim Teksašanima.

Bio je pun demokratskih, ali i bizarnih ideja. Primjerice, želio je legalizirati kockarnice i porez od njihove djelatnosti ulagati u školstvo, dokinuti pravila političke korektnosti, Willieja Nelsona postaviti za šefa teksaških rendžera ili na čelo agencije za suzbijanje droga, a na pitanje je li za abortus (pro-life) ili protiv njega (pro-choice) odgovarao da je za nogomet (pro-football), u administraciju je htio uvesti mlade ljude, smrtnu kaznu smatrao lošom, ali samo ako su na smrt greškom osuđeni oni kojima krivnja nije u potpunosti dokazana... Moto mu je bio «Ja sam židov, znam uposliti prave ljude» i kampanju je za teksaškog guvernera već imao spremnu, o čemu svjedoči i njegov web site www.kinkyfriedman.com.

Mnogi su smatrali da je bio bez šansi za pobjedu, kad se natjecao za guvernera Teksasa 2006. godine, a neki su ujesen 2004. godine smatrali da možda i nije bio bez šansi jer ako je u Kaliforniji guvernerom postao Arnie, zašto u Teksasu ne bi Kinky. Čak se ni Bush nije protivio njegovoj kampanji premda će Kinky na izbore izaći kao nezavisni kandidat. Njegova kampanja bila je najzabavnija otkako je izbora u Teksasu jer Kinky se spram svega, pa tako i spram politike odnosi kao prodavač ljekovitih napitaka po Divljem zapadu spram raznih bolesti. No, nije li iz jednog takvog napitka nastala i Coca-Cola, piće koje je poharalo cijeli svijet? Uostalom, ako je Coca-Cola simbol Amerike, Kinky je bio idealan simbol Teksasa, šarmantan spoj svih njegovih proturječnosti, vrlina i mana, južnjačke džentlmenštine i kaubojskog mačizma, otvorene srdačnosti spram pridošlica i žestokog lokalpatriotizma, lucidnosti i luckastosti, visprenosti i bizarnosti, teksaške prostodušnosti i židovske lukavosti. Židovski lobiji iza Kinkyja nisu stali, ako ništa drugo onda zbog bizarne činjenice da je maslinovo ulje (da, i time se bavio) pod imenom «Holy Land» proizvodio s teksaškim Palestincem i frizerom Faroukom Shamijem kojeg je nakanio poslati kao svog ambasadora u Izrael. Kinky, naravno, nije pobijedio, no jedna stvar je bila i ostala nepobitna: malo ljudi je od svog života znalo napraviti takvu zabavu kao Kinky, te se potvrditi i u glazbi i u književnosti. Unatoč tome, Kinky nije glumio zvijezdu, bio je pristupačan baš kao i Ćiro. Slučajno smo se sreli u najboljoj austinskoj knjižari Book People i porazgovarali uz cigaru. Ispred knjižare, dakako. Šteta što nije pobijedio jer želio je ponovo uvesti pušenje u restoranima, barove, klubove i ostale zatvorene prostore, kao i političku nekorektnost u javnost i ostale otovrene prostore. Dobro je znao zašto je Hitler mrzio pušenje i pušače, a evo i intervjua koji smo vodili ujesen 2004. godine.

Tada sam s njim vodio i intervju:

Vaša nova non-fiction knjiga «‘Scuse Me While I Whip This Out» govori o američkim predsjednicima i country pjevačima? Koja je veza između njih?

- I predsjednici i country pjevači su buntovnici i problematični tipovi, barem oni koje ja poznajem. Do sada sam uglavnom pisao fiction romane, krimiće i trilere, ovo je jedna od mojih prvih non-fiction knjiga, ali ja ionako smatram da sam još krajem 70-ih izbrisao tu granicu između fikcije i non-fikcije, premda tada još nisam djelovao na sceni kao književnik nego kao country pjevač i autor pjesama. Dakle, ova se knjiga bavi ljudima koji su me inspirirali, poput Roberta Louisa Stevensona ili onima koje poznajem poput Busha i Willieja Nelsona.

Kako možete u istu ravan staviti Willijea Nelsona, koji je doista bio buntovnik na country sceni, s jednim Georgeom W. Bushom?

- Willie Nelson je sigurno buntovnik i problematičan tip, a George W. Bush je tip koji se bori sa svojim demonima i to je ono što ih na neki način povezuje. Čini mi se da njih dvojica dobro ilustriraju priču o dva potpuno različita, a opet po svemu tipična Teksašanina. Njih dvojica se u svemu razlikuju, pa tako i u politici, ali mislim da jako dobro predstavljaju dvije oprečne naravi Teksašana. Primjerice, netom prije invazije na Irak, debatirao sam o tome s Williejem Nelsonom, koji je po svojim političkim stavovima daleko ljevije od mene i uvijek je protiv rata. Ja sam u to vrijeme bio za rat, danas nisam siguran da je to bila dobra ideja, ali tada sam tako mislio. Svađali smo se u njegovom autobusu s kojim ide na turneje, Willie je pušio joint veličine kobasice i u jednom sam trenutku doista bio isfrustriran Williejevim pacifizmom. Rekao sam mu, tip je tvrdoglavi tiranin i nasilnik i moramo ga se riješiti. Willie je rekao ne, on je naš predsjednik i moramo ga podržati. Naravno, ja sam govorio o Sadamu, a Willie je mislio da govorim o Bushu. Možda ova šala gubi na smislu u prijevodu, ali... Uglavnom, za dvije godine ću se kandidirati za guvernera Texasa i Willieja planiram uključiti u svoj vladu, možda kao šefa teksaških rendžera.

Koje još predsjednike i country glazbenike spominjete u knjizi «‘Scuse Me While I Whip This Out»?

- Dakle, Billa Clintona jer jedini sam tip u Americi koji je spavao u Bijeloj kući i kod Clintona i kod Busha, pa country glazbenike Waylona Jenningsa, Jerryja Jeffa Walkera i Hanka Williamsa, naravno. Ljudi poput Hanka Williamsa, Isusa, Josepha Hellera i Mojsija su vrlo važni Amerikanci. Isus je bio Amerikanac, ali ljudi to ne znaju. Zašto? Jer sam ja u to uvjeren.

Što netko poput mene koji je prvi put Texasu treba obavezno znati ili, kad se vrati kući, obavezno spomenuti o najvećoj američkoj državi? U nas je Texas uglavnom poznat po country i rock glazbi.

- To i jest najbolji način za upoznavanje Texasa i njegove biti. Ono što me fascinira kod Texasa jest ta veličina slobodnog prostora i ljudi koji usred ničega dolaze do svakakvih ideja. Primjerice, Buddy Holly je živio u teksaškoj pripizdini i nitko nije mogao utjecati na njega, a ipak je došao do originalnog zvuka, ideje i stila kojim je jako utjecao na Beatlese koji su kasnije proslavili to što je izmislio Buddy Holly. Teksaški moto za mene predstavlja sintagma «čvrsto se primi, zamamuzaj jako i ošini bičem». Kaubojski duh, vole ga djeca širom svijeta. Možda se Europljani trenutno ljute na kauboje, ali ne bi trebali. Mislim da su kauboji bili vizionarskog duha.

Koliko je taj kaubojski duh danas još živ u Texasu?

- Još uvijek je prisutan, ali je gotovo ugušen karijerističkim političarima. Pun mi ih je kurac i zato se kandidiram za guvernera Texasa. Ne pripadam ni jednoj stranci i stoga pripadam onoj struji koja je iznjedrila Georgea Washingtona, Theodora Roosevelt, Davyja Crocketta, Sama Houstona i to je jedina partija koju poštujem. Mislim da su republikanci i demokrati postali samo političari koji se slikaju kada treba presjeći neku vrpcu. Oni vide ured guvernera kao priliku za lagodan posao, ja to mjesto vidim kao šansu da Texas ponovo zasja.

Mislite da doista imate šansu da postanete guverner Texasa, s obzirom na to da iza vas ne stoje ne republikanska ni demokratska stranka, a ni velike tvrtke koje stoje iza svakog američkog predsjednika?

- Da, vjerujem da imam šanse jer zajedno sa svojim suradnicima vjerujem u slobodarski duh i premda nemam veliki novac za kampanju vjerujem da će mnogo slobodnih medija i mladih ljudi stati na moju stranu, kao i najveći teksaški country glazbenici.

Pitanje za kraj – koji vam je najomiljeniji viski?

- Ovih dana pijem pivo i najviše volim Guinness jer je godinama uspijevao zadržati Irce da ne osvoje svijet. Zbog toga ga držim velikim pivom. Inače, najradije pijem tekilu.

KINKYJEVE MISLI

- U šest dana Bog je stvorio svijet. Neki od nas smatraju da je trebao potrošiti još malo vremena.

- Najveća prijetnja zdravlju su ljudi koji ne vole sebe.

- Smrt je samo način na koji ti priroda kaže da je vrijeme da malo usporiš.

- Ne postoji dobar odvjetnik. Mogu postojati hrvačice, vojna inteligencija i katolički univerziteti, ali dobar odvjetnik je contradictio in adjecto.

- Milsim da je muškarac bez žene kao vrat bez boli u vratu.

- Kažu da je Bog izmislio viski kako bi Irce odvratio od osvajanja svijeta.

- Danas se doista treba potruditi da bi bio pušač. S obzirom na sve nepušačke harange.

- Golf je jedini način da se bogati bijeli protestanti slobodno odjenu kao svodnici.

- Sretno djetinjstvo je... najgora priprema za život.

- Čak sam jednom postao i Baptist, dok nisam shvatio da netom krštene nedovoljno dugo drže pod vodom.

- Novcem se može kupiti lijep pas, ali samo ga ljubav može natjerati da maše repom.

- Da je Willie Nelson bio Rosa Parks, u ovoj zemlji nikada ne bi došlo do borbe za ljudska prava jer Willie nikada ne izlazi iz svog autobusa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:20