Giga Gračan želi govoriti isključivo o drugim ljudima. Objavljuje to čim smo ušli u stan, gdje caruje crni mačak Janika i nekih 500 varijanti mačjeg obličja, na šalicama i policama, od štofa, keramike, plastike, metala, a na njoj šal pridržava maca-broš. Pije vodom razblaženu votku, bevandu od votke kaže, i čaj, a ja se suočavam s viskijem u 2 popodne.
Giga Gračan književna je prevoditeljica s engleskog, njemačkog i francuskog, radijska autorica, novinarka u kulturi. Osam godina je bila predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Ni ne pokušavam prevodilački posao nazvati samozatajnim, jer sugovornica mrzi klišeje, a ovo bome jest jedan mastan, poveći. Ali moram joj dati do znanja da smo ovdje radi nje i svega njezinog. Da nazovem prevođenje mazohističkim? Odmahuje glavom.
“Pitajte me o haljini”, kaže. U imperativu.
“Evo,” priskačem kukavički. “Imate haljinu na koju ste jako ponosni. I jest neobična, vidi se da nije iz shopping centra.”
- To je jedna od haljina koje mi je sašila Marija Žarak, kostimografkinja, svima znana kao Maca, koja je do 1980. živjela i radila u Zagrebu, nakon toga otišla u Split, gdje živi i danas. U životu nisam vidjela da joj ruke miruju. Dok bi sjedila i pratila probe, ona je heklala… Kostimograf izvan serije. I izvan establišmenta, među ostalim, zato što je svoje kostime sama šila. Kostimografski mainstream ju je zvao “šnajderica”…
Kažu da osim hrvatskog, postoji i specifičan, zagrebački jal. Ja u to ne vjerujem.
- Bilo kako bilo, napravila je kostime za bezbroj predstava. Da ne bih uvrijedila mainstream - njenu darovitost zarana je prepoznao veoma mainstream redatelj Georgij Paro, pa je za jednu njegovu ljubljansku “Mjeru za mjeru” dobila nagradu Zagrebačkog salona uz, možete misliti koliki, škrgut zubih ovizijeh milostivah koje se po kostimografiji promeću… Krojevi su takvi da, neka su godine i tonaža učinili svoje, te haljine nisam prerasla. Mislim da danas više nitko ne hoda u Macinim haljinama, zadnja koja je hodala bila je Nives Kavurić-Kurtović, a prije toga kazališna kritičarka Marija Grgičević. Ja vas molim da ovo ostane! J…š mene, i mazohizam.
Stvarno se zovete Giga? Ili je to neki deminutiv?
- I da i ne. Ali, koga zanima, nek istražuje.
Nema, ja sam sve prekopala.
- Ima. Hajde priuštite penzićki malo neke misterioznosti…
Ali djevojačko prezime, kaže, Drndarski… to mi baš sliči na neku od vaših prevodilačkih zafrkancija.
- Ni pod razno! Taj moj djed je bio jedna velika zver u staroj Jugi, veletrgovac, i dapače, ispada da je matorac bio jedan od pionira privatne avijacije: imao love, pa si je izvolio kupiti neku letjelicu. Moj djed s očeve strane, Todor Tošo Drndarski. Nikakva mistifikacija, to je vojvođansko prezime…
Živio je u Vojvodini?
- Imao je bazu u Osijeku, ali dućane po cijeloj staroj Jugi, recimo, tu gdje je ova, božemprosti, je li knjižara, je li papirnica, je li dućan “Sve za 10”, na adresi Trg bana Jelačića 15. U toj zgradi kraj hotela Dubrovnk, tu je Tošo imao dućan… Imam fotku iz Muzeja grada Zagreba koju mi je Marija Braut uvećala, na njoj piše Štimac i Drndarski. Dido je bio veletrgovac suknima, a imao je i dućane tipa Nama, da ne velim Harrods, ha ha. Takav je jedan bio u Osijeku, na glavnom trgu. Kad sam ga zadnji put vidjela, umjesto šik samostojnih staklenih izloga, onamo su uvalili drvene kioske. “Mrakača” je barem zadržala izvorni eksterijer i interijer.
Ode mast u propast…
- Ali ja ne osjećam nikakav resentiment, jer sam tako odgojena, važno ti je ono što imaš u glavi. Moji su roditelji svašta imali u glavi, pa smo mogli živjeti srednje oskudno.
A i to nekad smeta, ne kaže li Saul Bellow u “Herzogu” kako je jedna od najtežih stvari u životu “usporiti brzo shvaćanje”?
- Kad sam rekla “što imaš u glavi”, mislila sam reći: koliko znanja imaš da umiješ raditi razne poslove. Tata je umro kad mi je bilo devet godina, ali dobro ga se sjećam, i znam da su se i on i mama poslije svog uredskog posla bavili, a čime nego sivom ekonomijom. Moja mati, iako pravnica, bila je jako dobro verzirana u francuskome pa je pisala poslovna pisma, tata je pisao njemačka, za nekog mutnog tipa, nekog Grka, trgovca, uvoz-izvoz, što li. Bio je onako nizak, crn, prototip Grka, ma kako se zvao…
Kyriales?
- E, ne… drugačije. Imao je potrebu tu i tamo dati neki darak, pa sam tako prvi put, sa 15, 16 godina, vidjela čaj u vrećicama, a kad sam navukla seriju opakih boleština, četrdesetdevete na pedesetu, onda je taj gospodin nabavio naranče. Kojih inače nije bilo. A onda je ispalo da je drugi dio moje terapije, koji se svakodnevno mora konzumirati, luk… kapula…
Luk… jesmo Slavonke? Crveni luk, bijeli luk.
- Crveni luk, da. Otad valjda datira moja ljubav prema luku, ah, prostačka, nema tu Proustove madeleine. Luk i naranče…
Ajmo ipak malo o prevođenju, nismo tu zbog luka, o kojem bi se sigurno dao napraviti raskošan intervju, naročito o onom plavkastom, punom soka, voćnog bukea…
- A, šta da vam kažem… lep je to posao…
Je, shvaćam.
- Meni je bilo, svih ovih godina, super zato što mi nikad prevođenje nije bilo jedini posao. Valjda iz nekog instinkta, to sam uvijek radila uz redovan uredski posao, a plaću sam uvijek zarađivala, a ne dobivala. I dok sam radila u Koncertnoj direkciji, i dok sam radila u Zavodu za kulturu… Postoje proizvodi, recimo ploče, kad su u suradnji s Jugotonom pokrenute dvije serije, jedna je bila Suvremeni hrvatski glazbenici, molim, “hrvatski”, sedamdeset i leve, da ne bi bilo… a druga Suvremeni hrvatski skladatelji. Ja sam bila zadužena za onu prvu.
I, preživjeli nešto što ima prefiks “jugo”. Ravno čudu, rekli bi danas.
- Što me jako jedi, jer tko god ima potrebu za konstruiranjem bilo bolje, bilo lošije prošlosti, s tim stvorom nešto nije u redu. Naročito mu ne bih dala Janiku na čuvanje.
Gdje ste naučili sve te jezike s kojih prevodite?
- Dakle, diplomirala sam anglistiku, pod “B”, i na istom Filozofskom fakultetu položila, to se zvalo pod “C”, talijanski i francuski, uz to položila prvu godinu naprednog studija tih dvaju jezika, no onda je nadošao Grevisse, francuska gramatika, pa s komparativnom i anglistikom ta paralelka naprosto nije išla.
Ali ste već i prije fakulteta govorili neke od tih jezika.
- Jesam. Engleski… to je priča za vola ubit. Kad sam bila u osmom osnovne i u školi učila njemački, moja mama je doznala da veoma blizu nas stanujuća gospođa Berger podučava engleski, ne samo daje instrukcije. Ta gospođa usadila mi je engleski u godinu dana toliko da se moja mama odvažila predložiti mojoj budućoj gimnaziji neka me stave u engleski razred, jer “bi to Giga jako htjela”. Pa ako ide, ide… Išlo je bez problema, ali to je bila, to sam puno kasnije shvatila, kardinalna pogreška, jer njemački jezik i njemačka kultura mnogo su mi bliži, iako znam manje o njima. Onda sam u nekim relativno zrelim godinama dobila stipendije za Goethe Institut, te i po radijskom poslu češće bivala u Njemačkoj nego u Engleskoj… Svakako, nikad od mene germanist, obična tečajka. Prevela nekoliko radiodrama, podosta teatrološke esejistike, čak jedan roman za klince …
Znači, prvenstveno ste prevoditeljica s engleskog.
- Jes vala.
Koje knjige koje ste preveli s engleskog spadaju i u vašu osobnu povlaštenu literaturu?
- Ma ne bih priznala, to ipak spada u intimu. Ali evo anegdotice. Tadašnji Naprijed kupio je prava za slavnu “Anatomiju kritike” Nothropa Fryea. Svi tadašnji prijevodni eminencleri, kojima je dakako bila ponuđena prije nego meni, s razlogom su se prepali i zahvalili na pažnji. A ide vrijeme, dođe rok, prava istječu… I onda je netko u Naprijedu rekao, e ima jedna balava budala, možda zagrize. Meni se to učinilo “izazovom”, uf, mrzim taj kliše…
I ja, u p. m.
- Rekla sam da nikako neću bez stručnog redaktora, pa su angažirali mog premilog profesora Vidana, hvala mu za sve znanje i kasniju suradnju. Gđa Vida Žvan toliko je štedjela te nije htjela objaviti glosarij pojmova i kazalo imena. Knjiga je 2000. ponovo objavljena, imala sam povlasticu pročitati svoj prijevod i neke termine, opet s profesorom Vidanom, korigirati, jer sam tada, 1978./79., hrvatovala u milu materinu, neki termini koje sam izmislila u kritičkoj i teorijskoj praksi u međuvremenu su zamijenjeni, i neka su, (npr. povratnost=rekurentnost). Golden marketing objavio je sve što smo moj konzultant, kanadski kanadist Branko Gorjup i ja rekli da treba. Glosarij, kazalo imena i pojmova, intervju koji sam imala čast voditi s Northropm Fryem i drugim sugovornicima, debeli Gorjupov pogovor… E tako se…
… knjige rade. Ali rijetko. A beletristika?
- S velikim veseljem sam još kao mlada odustala od “plave čarape”…
Plava čarapa? To je feminizam? Ja sam mislila da je lezbijstvo.
- Ma, ne, plava čarapa vam je ona milostiva koja se fura na intelektualni i društveni snobizam. Piše u Klaiću. Sredinom sedamdesetih prevela sam tri romana Agathe Christie, a negdje 2008. išla je opet ona fora, Knjige za kioske, i hoće oni te prijevodiće, unesu dapače u kompjutor, ja ih pregledam i padnem na oko - Agatha ispala takoreći Dickens: imperfekti, aoristi, nefunkcionalni arhaizmi... Korisno je, ali i stresno, pregledati rane radove. A tko kaže da ne griješi, ni njemu ne bih dala Janiku na čuvanje.
Obožavala sam Agathu! No, prije dvije godine izišao je vaš ludi prijevod Davida Lodgea, “Svijet je mali”.
- Zarana sam shvatila da volim autore koji sebe ne shvaćaju previše ozbiljno, što ne znači da su površni ili banalni i prvenstveno su virtuozi riječi. Jedan od njih je moj omiljeni David Lodge, prvo sam prevela dio jedne njegove teorijske knjige, za drugi dio je ljubazno uskočila profesorica Sonja Bašić. Tad smo se i upoznali, i ostali u kontaktu. Nakladi Vuković-Runjić predložila sam neke njegove knjige, zadnja je ta koju spominjete. Prevodeći je uživala sam kao prase u blatu.
U Zagrebu je jako in Jane Austen, naročito među feministicama i njima bliskima.
- I junak Lodgeovih romana, onaj mačor Morris Zapp, veliki je stručnjak za Jane Austen. Lokalnu kritičku recepciju ne pratim, to morate pitati učene ljude s Anglistike. Meni, ovakvoj prizemnoj koja se jako veselila Agathi Christie, ostaje da odgovorim baš jednom rečenicom Morrisa Zappa:“E, nije vam Jane Austen, ono, gospojica čeka junaka na bijelom konju.” Ali, meni je ona baš to, ne umijem čitati u nekim drugim ključevima. Rupe u teorijskoj naobrazbi, potuljeno priznajem.
Ajde sad vi. Volim čitati…
- E, pa, sve mi je teže čitati, navalio ćoravitis, pa čitam selektivno, vrlo rado nebeletristiku. Evo, upravo se spreman zagristi u “Memoare jednog moralista” Hansa Sahla, njemačkog egzilanta u Americi. Pa da mi ne bi tkogod ćopio ideju (ne bi bilo prvi put, avaj), mislim da bih, iako tečajka, bila dorasla prevođenju njih. Ako mi uopće bude povjeren ikakav pri-evod, naime. Jer eto nam odnedavno promicatelja endehazijskog “Korienskog pravopisa”, a već poodavno su tu lektorese s Misijom, koje hrvatski pretaču u hrvatskiji. Farsični primjeri ispunili bi cijele vaše novine, no mediji su poklekli, pa više gotovo nitko ne misli DA je nešto takvo i takvo, nego KAKO je takvo i takvo. Vezničić “da” stigmatiziran je kao, kako ono ide, srbojugočetničkoudbaška peta kolona u presvetom jeziku nam materinskom.
Zadnji vaš posao bio je u 3. programu Hrvatskog radija. Kako ste onamo dospjeli?
- Sa 3. programom sam surađivala od kraja 60-ih, dok sam još radila u Osijeku, i sjećam se da se sam drugu Dragojeviću, koji je tada i poslije uređivao emisiju “Bibliovizor”, usudila poslati svoj osvrt na knjigu Dubravka Jelčića, “Teme i mete”. Drug Dragojević mi otposlao listak knjige bijele, nakon tjedan dana: “Drugarice Gračan, drago mi je što ste se javili, vaš će prilog biti emitiran tada i tada.” Eto, pravi urednici znali su komunicirati i tada kad je poštu nosio golub. Tako i pokojni Slavko Kovač, urednik časopisa “16 dana”. Suradnja se nastavila, pa su me 1988., kad je bilo na pomolu dulje emitiranje, Snješka Knežević i Eva Sedak pozvale da osmislim emisiju o kazalištu, ali i o drugim temama, i onda me 1991. zastalno primilo. Bome sam se dotad naproizvodila raznih emisija. A tek poslije...
Lani ste napisali otvoreno pismo v d. urednici 3. programa postavljenoj za v. d. direktovanja Siniše Kovačića, zbog ukidanja, s očitim ideološkim porivom, emisija nekoliko vanjskih suradnika, plus odličnih emisija stalno zaposlene urednice Ljubice Letinić.
- Meni je taj sistem “ukidanja” naprosto neopisiv, ždanovljevština. Napisah i spasih dušu svoju. Pa sam onda mućnula starom piksom i ishitrila tekst od desetak kartica u kojem, između ostaloga, ukazujem na to da je erozija 3. programa, bez ideološkog predznaka kakav su imali potezi v. d. urednice Dujmović, počela mnogo ranije. Sve je to objavljeno na portalima “Radio Gornji grad” i “Autograf”.
Na primjer.
- Javno je najviše odjeknulo nogiranje Danijela Dragojevića u ljeto 2009., a on je sam bio najavio povlačenje krajem godine. To je dobilo relativni publicitet, ter zvučno ime, ter sezona kiselih krastavaca. Pritom nije on jedini. Sram me reći: otkako je počela ta erozija, koja se razmahala 2012. i 2013., ne slušam svoj bivši matični kanal. Znam da sam na gubitku, jer i dalje se - doznajem od onih koji ga još slušaju - nađu dignitetne emisije kolega čiji rad cijenim, ali ne želim da mi se probudi čir na želucu.
Bili ste predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti.
- Za nas prevodioce, šugavo razdoblje. Opća klima, što bi se reklo, “kupujmo hrvatsko”, pa mi koji importiramo nešto stranjsko nismo bili osobito poćudni. A to što su mene izabrali samo je potvrda činjenice da je bila potrebna zubata persona koja će se podmetnuti, jer valjalo je ljute bojeve bojevati. Malo je falilo da tu adresu prestanu financirati. Na primjer, kad je Grad kompjutorizirao sve moguće institucije i udruge, nas je preskočio. Trebalo je naći alternativne izvore, bilo je gutanja dlakavih žaba… Mislim da sam svojom tvrdoglavošću barem uspjela postići da Društvo ne bude otkantano.
Otkud vaša opsesija mačkama?
- Nije to opsesija…
Ne, samo imate par stotina varijanti mačjeg lika u stanu.
- A zašto se čovjek ne bi zafrkavao? E sad, ta je zvjerka sa mnom od najranijeg djetinjstva. Imali smo mi i kerove… ali mama ih nije baš šmekala. Premda smo u Osijeku imali finu infrastrukturu, kuću u dvorištu u jednoj od glavnih ulica, kud ćeš bolje. Jednom nam je dolutao pravi njemački ovčar, za poplave, zapucao valjda iz Baranje ravno na naša vrata. Nije bio dobrodošao. Našli smo, moj ex-muž Gračan i ja, još jednog kudrova, tad smo bili jaaako intelektualni i nazvali ga Jof, po liku iz, dakako, Bergmana, Gračan izdjeljao kućicu.... Oba su završila kod nekih mesara, da im čuvaju firmu, a i da klopa bude osigurana.
Što vas privlači kod mace?
- Ma rekla sam da mi je takoreći ugrađena. Za psa sam previše komotna, ne vidim se kako ga izvodim u šetnju, sram me bilo. Kad sam stanovala na Gornjem gradu, ondje su sve bili gospoda macani, izlazili su preko krova, radili radnju, vraćali se, kud ćeš veće sreće. Otkad sam ovdje, na Medveščaku, imala sam macu Boutzu i sad imam Janiku. On ne smije izlaziti, jer bi ga mogao pregaziti auto. Tako da tu mace žive parcijalnim životom. U zlatnom kavezu.
Janika, to mi je više žensko ime…
- Vožnja autom iz Vukomeričkih gorica, Janika je otamo, trajala je 27 minuta i on se 27 minuta derao. Već tada sam rekla da ću mu dati ime po jednom tenoru koji nije Domingo, Pavarotti, Carreras. Donesemo ga, izvadimo iz nosilice, nahranimo… i dalje se ne mogu sjetiti tenora. Pa ga fino nazovem Janika, po Janiki Balazsu, koji doduše nije tenor, nego virtuoz na bisernici i također muzičar. Sutradan se sjetim da se trebao zvati Jussi, po Björlingu, partneru Callasice, valjda kao zadnji trzaj plave čarape u meni, ono, artsy-fartsy. Ma bolje je Janika, to je moj kvart. Panonija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....